Dok iz dana u dan pratimo zbivanja u Banjaluci, gdje policija rastjeruje mirne proteste protiv zataškavanja ubistva Davida Dragičevića i prikrivanja njegovih ubica, počesto se čuju komentari da to „nigdje nema“ i da je u pitanju samovolja i divljaštvo balkanskih vlastodržaca. Lokalni folklor ni slučajno nije zanemarljiv, ali u korijenu ovakvih shvatanja leže opasne iluzije da naše vlasti zapravo treba „samo“ kultivisati i da će to (za nas) uraditi strukture Evropske unije. Kako se da vidjeti iz ovog članka, te strukture, istina - europejski umivene, na isti način brane elitu i poredak i u svojim zemljama, dok u našoj obučavaju policiju i iznuđuju akcize kako bi režimi imali novac da se od nas brane, a od njih uzimaju kredite.
Ako je iz protesta 2014. godine i tadašnjih taktika represije trebalo naučiti i jednu jedinu lekciju, to je sigurno ona da ne treba zazivati upomoć Evropsku uniju jer ta pomoć ne dolazi u vidu podrške narodnoj demokratiji, nego u vidu podrške očuvanju elita kojima EU može prodavati skupe kredite.
S francuskog prevela: M. Evtov
Aktivistički snimatelj Stéphane Trouille, zbog učešća u demonstracijama Žutih prsluka osuđen na 18 mjeseci zatvora, od kojih šest uslovno, oglasio se u javnosti da bi objelodanio uslove pod kojima je donesena presuda i svoje viđenje okolnosti koje su dovele do procesa:
„Nakon zatvorskog šoka doživljenog tokom 12 dana pritvora, u srijedu 26. decembra uslijedio je novi šok: izrečena mi je presuda na 18 mjeseci zatvora, od kojih šest uslovno, plus zabrana učešća u demonstracijama u trajanju od tri godine.
Na zatvor i zabranu osuđeno je i ostalo troje Žutih prsluka: Tom, Dylan i Maria.
Ja dolazim sebi, ponovo stičem snagu; ogromna podrška iskazana skupovima tokom suđenja ne prestaje – stiže poštom, e-mejlom, preko društvenih mreža, telefona, SMS-a!
Htio bih izložiti kontekst koji je doveo do ovako teških presuda.
U subotu 8. decembra oko 09:00 zaputio sam se s drugim Žutim prslucima prema Plateau des Couleures, komercijalnoj zoni grada Valence (Drôme), na demonstracije kojima smo namjeravali izraziti nezadovoljstvo i žarku želju za slobodom, solidarnošću, pravdom i demokratijom.
Oko 13:15 krećem odatle s još stotinjak ljudi, te nailazim na prizor agresivnog napada na Žute prsluke. Odlučujem, kao i ostali, da im pomognem; štiteći Žute prsluke, šutnem tri napadača i tako ih odgurnem. Nakon ta tri udarca, ugledam pištolj u rukama čovjeka koji mi prilazi i po tome shvatim da se radi o policajcima u civilu, te odlučim napustiti scenu.
Tokom cijele te scene, koja traje oko 22 sekunde, nikad nisam čuo da se iko predstavio kao policajac, niti sam i u jednom trenutku vidio [policijske] oznake, krajnje diskretne i teško uočljive.
Dakle, DA, u namjeri da zaštitim Žute prsluke jesam bio nasilan prema pojedincima, da bih otjerao ljude koje sam identificirao kao napadače.
Ali NE, nisam – niti ja, niti iko od nas – policajce ni „razbio“ ni „šaketao“ niti „umlatio“, kako navode mas-mediji nakon donošenja presude, mahom ponavljajući dramatične termine koje je koristio tužilac.
Tužilac će u svojim govorima aludirati na nasilje Žutih prsluka općenito, ali neće ni spomenuti četvoricu koji su izgubili ruku nakon što su na demonstracijama eksplodirale granate [suzavca] GLI-F4, niti dvanaestoricu koji su izgubili oko nakon ispaljivanja [gumenih metaka] flash-ballom, a kamoli baku koja je u Marseillesu umrla nakon što je u njen prozor ispaljen suzavac. Naravno, neće spominjati ni Žute prsluke izginule na kružnim tokovima.
Tužilac čije će optužbe sudac ponoviti gotovo od slova do slova. Tužilac koji je, kao i svi ostali, cirkularom od 22. novembra primio od ministra pravde vrlo jasna uputstva „o sudskom tretmanu kaznenih djela počinjenih u vezi s protestima 'takozvanih Žutih prsluka'“.
U ovom cirkularu se tužiocima predlaže, na primjer, da predviđene kazne povećaju dodavanjem „zabrane učešća u javnim uličnim demonstracijama [...] u periodu koji ne prelazi tri godine“. To vrlo rječito govori o slobodi izražavanja i govora, kao i o želji da se zauzda gnjev naroda i ušutkaju zahtjevi onih koji treba da shvate gdje im je mjesto. Sijeku se svi koji strše.
Ovom prilikom zahvaljujem slobodnim i nezavisnim medijima zato što omogućavaju prikaz stvari i s aspekta drugačijeg od onog u mainstream medijima koji vijesti obrađuju u najmanju ruku pristrano i senzacionalistički. Obrađuju ih uglavnom na osnovu agencijskih vijesti zavisne AFP [Agence France-Presse] koje – uglavnom citirajući riječi tužioca i policijskih komandira – navode da su optuženici htjeli „umlatiti policajce“ i počiniti „krajnje odvratna djela“.
Na dan suđenja, u srijedu 26. decembra, na vijestima radija France Inter [javni servis] u 18:00, novinar prisutan na licu mjesta najavljuje da sam ja nakon iznošenja optužnice rekao da mi je žao, što nije tačno. Tako se sugerira da priznajem da sam nad predstavnicima zakona upotrijebio silu, što nije slučaj.
Drugi primjer iskrivljavanja informacija: lokalni dnevni list Dauphiné Libéré na dan suđenja objavljuje da je šef lokalne policije završio na osmodnevnom bolovanju („potpuno onesposobljen za rad“) dok je dotični na bolovanju proveo samo tri dana (a, informacije radi, njegov kolega – dva dana).
Po savjetu advokata, ja sam uložio žalbu na ovu presudu. Odluka suda čini nam se potpuno nesrazmjerna stvarnim činjenicama i očito ne uzima u obzir argumente odbrane, uprkos četverosatnom usmenom pretresu.
Teško je ovu presudu ne smatrati kaznom koja treba postaviti primjer, ne bi li se ugušio polet i aktuelni protest naroda protiv države i politika ove vlade.
Presuda je suspendovana do novog suđenja.
Želim ovdje spomenuti sve one koji se nalaze iza rešetaka zbog svog društvenog angažmana, težnje za slobodom, energije i strasne odlučnosti da ne dozvole pobjedu nepravde. Nisu Žuti prsluci jedini; brojni se ljudi bore na drugim frontovima, bilo u Francuskoj ili na putevima migranata ka Evropi; u Libiji, u Italiji...
Poseban pozdrav za „sedmoro iz Briançona“ nepravedno osuđenih na zatvor zato što su izbjeglicama pomogli pri neregularnom ulasku na teritorij Francuske.
Prijatelji, nemojmo biti tužni, pokorni, ni obeshrabreni; naši gradovi, naša zemlja, naše saobraćajne obilaznice, naša mjesta – nikad nisu bili življi.
Ideje se politiziraju, rađaju se nove, djelovanja se uvezuju, množe se susreti – što je neprocjenjivo! Strategija onih koji vladaju sastoji su u tome da nas zaplaše i podijele, da bi lakše povrijedili naše komšije, strance i ostale marginalce. Neka posvuda cvjetaju emancipacija, svijest, solidarnost, slavlje, susreti, rasprave i ljubav!
Angažovati se može na više načina: neko doprininosi kamenom, neko rukama, neko raspravom, neko kritičkim duhom, neko poezijom, kreativnošću, snovima...
Pluralnost načina djelovanja i misli predstavlja naše bogatstvo. Mjesta ima za svakoga – kako i koliko ko može.
¡Adelante! ¡Ya basta! [Naprijed! Što je dosta, dosta je! – uzvik latinoameričkih pobunjeničkih grupa]. Proslavimo li kraj ove kako treba, 2019. godina biće još življa, još punija energije!''
Stéphane Trouille
Preneseno sa: Révolution Permanente
Datum objavljivanja: 2/1/2019.