Preko vode do mode: visoka cijena jeftinog indijskog tekstila

Piše: 

Pragya Tiwari

Prevod s engleskog: M. Manojlović

Pretprošle zime dok sam išla u Delhi pogled su mi privukli pahuljasti oblaci ružičaste pjene koja se uzdiže nad sivim vodama rijeke Jamuna. Ironija je u tome što ova nestvarna slika, sa svojim savršeno komplementarnim bojama, oslikava mračno naličje modne industrije – […] pravu cijenu jeftine konfekcije koju tako olako kupujemo i bacamo.

Otrov u vodi

Gomile ove otrovne pjene koja većim dijelom godine pokriva Jamunu dolaze od fosfata iz deterdženata u otpadnim vodama tekstilnih fabrika. Mnoštvo tih fabrika smješteno je u sjevernoindijskoj državi Harjana koja graniči sa Delhijem. Samo u gradiću Panipat rade stotine pogona za bojenje, a većina ih ispušta otpadne vode u rijeku.

Kanali kojima teče ova otrovna smjesa prolaze kroz sela i zagađuju im izvore pitke vode. Stanovnici su tu obojenu vodu donedavno i pili, ali sad njom ne mogu više ni stoku pojiti. Posljedice su ozbiljne po većinu stanovništva Harjane koje potpuno ovisi o poljoprivredi. Usljed nestašice upotrebljive vode, ratari više ne uspijevaju uzgajati ni tradicionalne domaće usjeve.

Hiljade ovih zemljoradnika pokrenulo je po mnogima najveće proteste u svjetskoj istoriji. Zahtijevaju da vlada ukine zakone koji stavljaju velike korporacije u povlašten položaj u odnosu na male poljoprivrednike. No ti zakoni su samo poslovična zadnja kap koja preliva čašu – poljoprivredni sektor u Indiji već je odavno u krizi, a upravo je nestašica vode jedan od najvećih problema.

Nisu samo zemljoradnici pogođeni otrovnim otpadnim vodama iz pogona za bojenje tekstila. Godine 2019. vlada države Delhi bila je primorana da obustavi snabdijevanje iz velikog broja pogona za preradu vode zato što je koncentracija amonijaka iz industrijskih otpadnih voda bila tolika da je nisu uspijevali neutralisati. Prošle godine je nivo amonijaka u vodi cijela 33 dana bio previsok za obradu, što je vodosnabdijevanje u Delhiju smanjilo za trećinu.

Nestašica vode

Zna se da u Indiji vlada nestašica vode: polovina stanovništva nema pristup pitkoj vodi, a drugoj polovini ubrzano nestaju i površinska i podzemna voda. Izvještaj američkog Instituta za svjetske resurse (World Resources Institute) smješta Indiju na 13. mjesto listi zemalja najviše pogođenih nestašicom vode. Mnogo se manje zna u kojoj mjeri ovom problemu doprinosi indijska tekstilna industrija i koju ulogu tu igraju globalni modni brendovi.

Indija izvozi gotove proizvode, tkanine i sirovine za proizvodnju odjeće i obuće, a svaka faza proizvodnje svega nabrojanog zahtijeva potrošnju vode.

Uzmimo kao primjer indijski pamuk, za kojim vlada velika potražnja budući da je u prosjeku najjeftiniji na svjetskom tržištu. Očekuje se da ove godine izvoz pamuka poraste za 40% u odnosu na prethodnu. Nažalost, pamuk je veoma „žedan“ usjev: za proizvodnju jednog kilograma – koliko je potrebno za jednu majicu i jedne hlače – treba 22.500 litara vode.

Ako vam ova statistika ne izgleda dovoljno zabrinjavajuće, imajte na umu da je 2013. godine voda utrošena na proizvodnju pamuka za izvoz mogla podmiriti godišnje potrebe 85% Indijaca. Razmislite šta to znači u zemlji u kojoj djeca iz 100 miliona domaćinstava nemaju pristup vodi.

Brza moda, brži profit – na štetu prirode i radnika

Protekla decenija je donijela nagli uspon takozvane „brze mode“. Tekstilne korporacije nude jeftine kopije trendova s modnih pista i podstiču potrošačku kulturu: odjeća se kupuje i baca s promjenom sezone. Društvene mreže potpiruju potražnju za brzom modom preko influensera, jednostavne internetske kupovine i kulture prezentovanja krpica na Instagramu.

Spoj velikog obima proizvodnje i niskih cijena igra ključnu ulogu u opstanku ove industrije s prometom od gotovo 2,5 milijarde dolara.

Niske cijene se postižu snižavanjem troškova proizvodnje, a to je opet moguće jedino na štetu zaštite životne sredine i radničkih prava.

Većina ovih brendova potiče iz zemalja koje su uspostavile stroge regulatorne okvire zaštite radnika i sprječavanja zagađenja. Ali su zato izmjestile proizvodnju u zemlje kao što su Indija, Kina, Bangladeš i Indonezija, gdje su i regulative i troškovi radne snage daleko skromniji, a koje na kraju – za maleni udio u ogromnim profitima modne industrije – plaćaju visoku cijenu, uključujući eroziju svog tla i zagađenje svojih vodenih resursa.

Zagađivanje vode

Pored toga što troše nesrazmjerno velike količine vode, odjevna i tekstilna industrija zagađuju i vodene tokove.

Grad Tirupur u južnoj saveznoj državi Tamil Nadu poznat je po proizvodnji odjeće za globalne modne brendove, čime godišnje ostvaruje izvoz u vrijednosti od 3,5 milijarde dolara.

Priče iz sela u okolini ovog industrijskog centra liče pričama iz Panipata i drugih indijskih tekstilnih centara. Neprečišćene otpadne vode iz pogona za bojenje i izbjeljivanje pretvorile su rijeku Nojal u otrovnu kanalizaciju, a poljoprivredno zemljište oko Tirupura učinile jalovim, uništavajući egzistenciju hiljadama seljana.

U očajanju, neki od boljestojećih poljoprivrednika počinju kopati bunare, ali svake godine moraju kopati dublje da bi došli do vode. Zemljoradnici, svjesni da moraju zaraditi što više prije nego što im izvori presuše, na kraju tu vodu prodaju onim istim fabrikama koje im uništavaju zemlju i oduzimaju osnovni izvor egzistencije.

A još i više zabrinjava uticaj tekstilne industrije i njenih otpadnih voda na ljudsko zdravlje.

U industriji brze mode viskoza je nezaobilazna jeftina alternativa svili. A 83% viskoze u svijetu potiče iz Indije, Kine i Jugoistočne Azije.

U saveznoj državi Madja Pradeš, rijeka Čambal je nizvodno od fabrike viskoze crno-crvena i neizdrživo smrdi. Velike količine otpadaka viskoze koji se odlažu na obale završe za vrijeme monsuna u rijeci. Kod stanovništva koje živi uz ovu rijeku ustanovljena je povećana stopa malignih oboljenja i urođenih anomalija, a ove i druge bolesti dovode se u vezu s hemikalijama korištenim u proizvodnji viskoze.

U vezi s viskozom zabrinjava i krčenje šuma, budući da je drvena pulpa sirovina za proizvodnju viskoze.

Izbor između smrti od trovanja i smrti od gladi – nije izbor

Ovi slučajevi nisu usamljeni – Indija obiluje pričama o iscrpljenim vodnim resursima, zatrovanim rijekama i jezerima, te zastrašujućim posljedicama ovih pojava – naročito tamo gdje su modne industrije dio globalnog lanca snabdijevanja. Logično se zapitati zašto onda regulatorna tijela ne rade na suzbijanju praksi koje višestruko ugrožavaju ljudske živote.

Prije svega, Indiji su neophodna radna mjesta u ovoj industriji. Indiji nedostaje barem 100 miliona radnih mjesta za rastuću mladu populaciju, a tekstilna i odjevna industrija svojom radno intenzivnom proizvodnjom predstavljaju značajan faktor zapošljavanja. Da bi se ova radna mjesta otvorila i očuvala, i proizvođači i zakonodavci moraju spriječiti modne brendove da proizvodnju presele u zemlje koje konkurišu za iste poslove, prvenstveno u Bangladeš koji u odnosu na Indiju ima nekoliko prednosti, uključujući ekonomiju obima proizvodnje, niže nadnice, te bescarinske dogovore s Kinom i Evropskom unijom.

To zahtijeva održavanje troškova proizvodnje na minimumu, pa su vlasti neprestano izložene pritisku tržišta da se suzdrže od donošenja i provođenja zakona za zaštitu radnika i životne sredine. Situaciju dodatno pogoršava korupcija, te činjenica da prekršioci ne snose posljedice – troškovi kazni, kao i podmićivanja, zanemarivi su u usporedbi s potencijalnim profitom.

Distopijske scene u Mumbaju, indijskoj finansijskoj metropoli, oslikavaju regulatornu praksu cijele Indije. Uprkos protestima i apelima aktivista, rijeka Valduni, iz koje se vodom snabdijeva šire područje Mumbaja, često se crveni od izljeva iz tekstilnih fabrika, a ulicama lutaju plavi psi, obojeni indigom iz otpadnih voda.

Čak i u rijetkim prilikama kad postoji volja za primjenom regulativa, regulative je lako zaobići. Uzmimo bizaran primjer Šiv Vihara – dijela Delhija koji je epitet „karcinomske kolonije“ zaradio zahvaljujući opasnom otpadu pogona za bojenje džinsa. Potaknut ovim slučajem, indijski Vrhovni sud nalaže zatvaranje svih zagađivačkih industrija u Delhiju.

Ali stanovnici Šiv Vihara zaposleni u ovim pogonima nalaze rupu u zakonu – kolonija je na granici Delhija i države Utar Pradeš, te bi neznatnim premještanjem izašli iz gradskog područja i zakon ih više ne bi obavezivao.

Kao po komandi, zagađivački pogoni su preko noći preseljeni nekoliko ulica dalje. Kad su aktivisti upozorili na to regulaciona tijela, dobili su odgovor da rečeni pogoni na papiru više ne postoje, te im se ne može uručiti ni naredba o zatvaranju. I tako su Šiv Viharom nastavili teći potoci plave boje u nijansama najnovijih trendova na modnim pistama Njujorka i Pariza.

Logično se zapitati zašto bi se stanovnici Šiv Vihara oglušili o naredbu koja služi zaštiti njihovog zdravlja. Zašto za crkavicu koju im fabrike plaćaju nastavljaju raditi u katastrofalnim uslovima, ruku golih do lakata u otrovnim hemikalijama?

Odgovor je jednostavan: ako se ovi pogoni zatvore, radnici bi se suočili s propašću jer naprosto ne bi imali drugih izvora prihoda! Radnici, zapravo, mogu birati samo između trenutne i dugoročne propasti. Što će reći da nemaju izbora.

Situaciju je dodatno pogoršala epidemija COVIDa-19. Suočena s otkazivanjima narudžbi globalnih robnih marki, ova industrija se za opstanak bori otpuštajući radnike, najčešće bez otkaznog roka. [...] Proizvođači, kojima je čak i u najboljim vremenima profit važniji od opšteg dobra, tek u ovakvim uslovima neće poštovati strogu regulativu. A radnici, suočeni s akutnom financijskom krizom, još su spremniji da prihvate opasne i naporne poslove. [...]

IZVOR: ALJAZEERA

Objavljeno: 19/04/2021.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

30/04/2021