S engleskog preveo: M. Manojlović

[…]

U Andima, jednoj od šest svjetskih kolijevki civilizacije, rijetke sezonske padavine potaknule su razvoj inovativnih sistema navodnjavanja. Tamošnji narodi su čuvali i razvijali znanje o vodi primjenjujući strategije koje i danas zadivljuju – i koje neki od njih i danas primjenjuju.

Savremeni Peruanci, koristeći ova drevna znanja i štiteći prirodne ekosisteme kao što su visijske rijeke i jezera, pomažu svojoj zemlji da se prilagodi klimatskim promjenama. Ovo je jedan od prvih pokušaja u svijetu da se vodoupravljanje na državnom nivou uskladi s prirodom.

Ulaganje u vodu kao obaveza

Peru spada u države sa najugroženijim vodosnabdijevanjem. Glavni grad Lima, u kojem živi trećina stanovništva zemlje, proteže se pustinjskom ravnicom, gdje godišnje padne tek 13 mm kiše. Njegovi mnogobrojni stanovnici vodu dobijaju iz tri rijeke koje izviru u Andima. Stanovnici Lime nisu jedini koji zavise od planinskih tokova. Procjenjuje se da će do 2050. godine 1,5 milijardi ljudi biti ovisno o planinskoj vodi, u usporedbi sa njih 200 miliona 1960ih godina.

Oskudica vode u Peruu se pogoršava zbog klimatskih promjena. U toku samo jednog ljudskog vijeka, planinski glečeri su se otopili, a kišna sezona se smanjila na jedva dva mjeseca godišnje. Vodovod u Limi već redukuje isporuku vode na 21 sat dnevno, a Ivan Lusić (Ivan Lucich), izvršni direktor nacionalne regulatorne agencije za vode Sunass, smatra da će narednih godina redukcije biti sve veće. U izvještaju Svjetske banke iz 2019. o rizicima suše u Peruu, zaključuje se da trenutne strategije borbe protiv suše – brane, rezervoari, skladištenje vode ispod grada – već u 2030im godinama neće više biti dovoljne.

Prije nekoliko godina, u očajanju, vlasti su odlučile da djeluju radikalno: usvojen je set zakona koji vodosnabdjevače obavezuje da dio naplate od potrošača ulažu u "prirodnu infrastrukturu". Ovi fondovi, nazvani Mechanismos de Retribucion por Servicios Ecosistemicos (Mehanizmi nadoknade za ekosistemske servise), ili MRSE, namijenjeni su vodnim intervencijama u skladu s prirodom, kao što su obnavljanje drevnih sistema navodnjavanja, zaštita visijskih rijeka, jezera i šuma ili uvođenje rotacione ispaše radi zaštite livada. Ranije se ulaganje u vodene tokove smatralo rasipanjem sredstava; sada se smatra obavezom.

Pošto klimatske promjene izazivaju globalne promjene u vodosnabdijevanju, konvencionalne strukture za kontrolu voda imaju sve manje efekta. Te ljudske intervencije vodu zatvaraju i ograđuju radi ekspresne distribucije, ukidajući faze prirodnog zadržavanja vode na tlu. Rješenja zasnovana na prirodi, s druge strane, obezbjeđuju prostor i vrijeme za te spore faze. Istražujući za svoju narednu knjigu o ovoj temi, nazvala sam taj pristup "sporom vodom". Slično pokretu "spore hrane", ovaj pristup se usklađuje s lokalnim prirodnim vrijednostima, klimom i kulturom, umjesto da ih kontroliše i mijenja, a ima i mnoge druge prednosti, uključujući skladištenje ugljen-dioksida i pružanje utočišta ugroženim biljkama i životinjama.

Iz ovih razloga, u svijetu se sve više prelazi na upravljanje vodama kroz zaštitu rijeka, jezera, plavnih nizija i planinskih šuma, uz podršku organizacija kao što su Ujedinjene nacije i Svjetska banka. Ipak, ovakvi projekti su većinom još uvijek maleni i neuvezani, te ih ljudi vide više kao sporedne atrakcije nego kao ključno rješenje. […]

U Peruu se ove napredne mjere veoma sporo ostvaruju u praksi, između ostalog i zbog čestih smjena vlasti u Peruu – za pet godina promijenilo se pet predsjednika. Drugu veliku prepreku, s kojom se suočava većina zemalja, predstavlja prevazilaženje ukorijenjenih praksi i uvođenje inovacija u vodoprivredni sektor. […]

No inicijativa se ipak polako razvija. […] Značajne sume se ulažu u više od 60 projekata širom zemlje. Vodovodno preduzeće Lime Sedapal između ostalih finansira projekte obnove drevnih tehnika skladištenja vode i zaštite rijetkih visijskih močvara.

Kako se sije voda

Istraživanje me odvelo na strmoglavo putovanje kroz peruanske planine sjeverno od Lime, do sela Huamantanga, gdje naučnici proučavaju vjekovne lokalne tehnike upravljanja vodom.

Ljudi koji tamo žive su komunerosi (comuneros), članovi poljoprivrednog kolektiva. Oni koriste kanale koje zovu amuna, što na kečuanskim jezicima znači "zadržati", da višak vode iz kišne sezone skrenu iz planinskih rijeka u prirodne bazene za infiltraciju. Ova strategija koju je izumio drevni narod Huari ovdje se još uvijek primjenjuje, kao i u još nekoliko andskih sela. Voda se sporo upija u tlo, kroz slojeve šljunka i zemlje, i nekoliko mjeseci kasnije izbija kroz izvore u nižim predjelima, gdje je komunerosi koriste za navodnjavanje usjeva. Pošto većinu ove vode upije tlo, te ona na kraju ponovo završi u rijekama koje opskrbljuju Limu, obnova starih amuna raštrkanih po visijama mogla bi popraviti vodosnabdijevanje u sušnoj sezoni i za gradsko stanovništvo. To je razlog zašto je kompanija Sedapal zainteresovana za njih.

Katja Peres (Katya Peres) za nevladinu organizaciju Condesan istražuje interakciju ljudi sa vodenim sistemima. Razvila je prisan odnos sa komunerosima, prikupljajući njihovo tradicionalno znanje o održavanju amuna. Na primjer, godišnje se obavlja ceremonija čišćenja i blagosiljanja kanala, zato što stanovnici znaju da redovno uklanjanje mulja obezbjeđuje nesmetan protok vode.

Amune se nalaze iznad grada, na nekih 4500 metara nadmorske visine. Sagrađene su pažljivim slaganjem kamenja, u prosjeku su široke i duboke nešto više od pola metra i vijugaju niz obronke kao zmije. Sada, u julu, usred sušne sezone, gotovo su presušile, nakon što su svoje vodeno blago izručile u kameni bazen, odakle se upilo u tlo. Jedna lokalna stanovnica, Lusila Kastijo Flores (Lucila Castillo Flores), starija žena u suknji i s bijelim šeširom, usporedila je to što ovdje rade sa sjetvom vode: "Ako posijemo vodu, imaćemo i žetvu", kaže Flores. "Ako je ne posijemo, imaćemo nevolju".

Neposredno prije preusmjeravanja vode u amunu, naučnici su postavili malu ustavu, metalnu ploču položenu vertikalno u korito rijeke, sa usjekom u obliku slova V. U pitanju je klasična alatka za kontrolisanje toka, koja stvara malu akumulaciju u rijeci i podiže nivo vode, kako bi proticala kroz usjek čak i kada je vodostaj nizak. Visina vode se mjeri indikatorom pritiska postavljenim na dnu proširenja. Što je veći očitani pritisak, to je viši vodostaj. […]

Malo dalje nizbrdo izbija voda prikupljena u amuni. Voda koja se cijedila kroz stijenu i zemlju, izvire kao žuboreći potok – vode je znatno više no što je izmjereno u ustavi, na što mi je pažnju skrenuo Boris Očoa-Tokači (Boris Ochoa-Tokachi), istraživač i direktor ekvadorske firme za ekološko savjetovanje ATUK, a koji ovdje boravi u ulozi savjetnika.

Zanimljivo je da komunerosi znaju koji kanal izbija u kojem izvoru, što znači da znaju i kojim putevima voda teče ispod zemlje. Gradski živalj često ne cijeni znanje seoskog i domorodačkog stanovništva, kaže Očoa-Tokači, no istraživači su potvrdili njihove informacije prateći tok vode od kanala do izvora pomoću hemijskih markera i detektora. "Ovi nalazi su nas iznenadili", kaže Očoa-Tokači. "Oni potvrđuju da možemo koristiti tradicionalno urođeničko znanje kao dopunu savremenoj nauci u rješavanju današnjih problema." On i njegovi saradnici su potom razvili model kako bi obnova mnogih napuštenih amuna širom Anda mogla poboljšati vodosnabdijevanje u Limi, koje je već u manjku nekih 5%, što čini godišnji deficit od 43 miliona kubika.

Fokusirajući se samo na najveći od tri sliva koji opskrbljuju Limu, izračunali su da bi maksimalno odvajanje iznosilo 35% vodotoka u kišnoj sezoni; ostatak je neophodan za održavanje vodenog ekosistema. Pretpostavlja se da bi polovina odvojene vode bila vraćena u prirodu, bilo u zemljište ili putem biljki u atmosferu. Čak i nakon toga preostaje 99 miliona kubika – duplo više no što je Limi potrebno. Takođe su zaključili da odvojena voda provodi između dvije sedmice i osam mjeseci pod zemljom, s prosječnom odgodom od 45 dana. Usporavanje ove vode bi na početku sušne sezone povećalo riječne tokove za 33%, što bi odgodilo potrebu za korištenjem rezervoara. […]

Mokri jastuci

Sedapal i drugi vodosnabdjevači u Peruu ulažu i u prirodne ekosisteme. Ponovo napuštam Limu, ovaj put ka sjeveroistoku, duž rijeke Rimak, u pratnji grupe regionalnih hidroloških eksperata. Odredište nam je rijetka visijska tropska močvara, zvana bofedale. Specifične za Ande, "jastučaste" biljke u bofedalesima adaptirane su na tropske planinske uslove gdje je "svaki dan ljeto, a svaku noć zima" i uspijevaju na žarkom suncu, jakim vjetrovima, svakodnevnom mrazu i povremenom snijegu. Nisko, čvrsto, ali spužvasto rastinje prošarano je zvjezdastim cvjetovima i okruženo lokvama i barama.

Tresetišta kao što je bofedale imaju veći procenat organskih tvari nego druge vrste zemljišta, što ih čini dobrim rezervoarima vode. Premda tresetišta pokrivaju tek 3% kopna, ona zadržavaju čak 10% slatke vode (kao i 30% ugljen-dioksida u tlu). U strmom krajoliku Anda, bofedalesi usporavaju oticanje vode, sprječavajući poplave i klizišta. Kako se glečeri koji su nekad čuvali vodu tope, bofedalesi postaju još važniji za skladištenje vode u sušnoj sezoni. A pošto su cijelu godinu zeleni, oni su i oaze biodiverziteta, boravište ptica i sisara, uključujući jelene, pume, andske lisice, divlje mačke, kao i vikunju i guanako, divlje pretke pripitomljenih alpaka i lama.

Problem je ilegalna trgovina tresetom – hiljadugodišnje tresetište može biti uništeno u nekoliko minuta. Zakonska zaštita nije dovoljna bez adekvatne primjene, pa ekološke organizacije sada rade s lokalnim zajednicama da bi se one same angažovale na očuvanju.

[…]

U svim ovim projektima, najvažnija je njihova korist za lokalne zajednice, kako bi imale motivaciju da održavaju prakse upravljanja vodom i zemljištem koje u konačnici koriste cijelom slivu. Bez toga bi se projekti već za dvije-tri godine pokazali neodrživim.

Premda svaka zemlja ima svoje jedinstvene krajolike, kulture i probleme s vodom, iskustva iz Perua mogu poslužiti i drugima. Evropljani koji zavise od alpske vode, kao i Azijci koji se oslanjaju na Himalaje takođe ostaju bez glečera usljed klimatskih promjena, i moraće da nađu nove načine zahvatanja vode kako bi zaštitili svoja domaćinstva i izvore prihoda te stvorili rezerve vode za kasnije. Još uvijek je moguće popraviti štetu nastalu ljudskim djelovanjem koje ugrožava sposobnost zemljišta da zadržava vodu, bilo da je u pitanju krčenje šuma u planinama Kenije ili pretjerana ispaša na zapadu Sjedinjenih Američkih Država.

Usvajanje rješenja koja se oslanjaju na "sporu vodu" zahtijeva trud i brzo učenje, ali i ozbiljnost klimatske krize zahtijeva brzo djelovanje. "Nemamo sve podatke koji bi nam trebali da donesemo najbolje moguće odluke. Ali bar možemo donositi dobre odluke", kaže Džina Gemi (Gena Gammie) iz nevladine organizacije Forest Trends, koja od 2012. godine radi na prirodnim rješenjima za vodosnabdijevanje u Peruu.

IZVOR: BBC

OBJAVLJENO: 19/05/2021.