POLJSKA GRANICA: Dvoje izbjeglica – dva svijeta

Piše: 

Jeffrey Gettleman i Monika Pronczuk
Da se ne lažemo. Ako ste izbjeglica tamnije boje kože ili ne slavite Božić, ne želite se uzdati u evropske vrijednosti. Evropljani su barem cijelu deceniju imali priliku da se iskažu tim vrijednostima, a ipak je Mediteran postao plava grobnica nesretnika koji bježe od ratova, katastrofa i siromaštva. Mahom iz krajeva svijeta koje su evropske sile svojevremeno zdušno civilizovale – u zamjenu za prirodna bogatstva i ropsku radnu snagu. Takve na evropskom kontinentu dočekuju poniženje, batine, zlostavljanje, progon. Ukrajinci prolaze bolje – zasad. Već agencije širom Evrope kreću u lov na radnu snagu pojeftinjenu očajem i beznađem. (@RiD)
 

S engleskog prevela: M. Evtov

Na dan kada je izbio rat u Ukrajini, Albagir, 22-godišnji izbjeglica iz Sudana, ležao je na zaleđenom šumskom tlu na ulazu u Poljsku, boreći se za goli život.

Za njim su tragali dronovi koje je poslala Poljska granična policija. A i helikopteri. Bila je noć, temperatura ispod nule i posvuda snijeg. Albagir, student medicine, pokušavao se grupicom afričkih izbjeglica ušuljati u Poljsku; samo mu je još nekoliko smežuranih hurmi ostalo u džepu.

„Gotovo smo izgubili svaku nadu“, kaže Albagir.

Iste noći u jednom gradiću blizu Odese, 21-godišnja Katya Maslova grabi kofer i tablet, koji koristi za animaciju, što joj je posao, i sa svojom porodicom uskače u bordo tojotu rav 4. Odjurili su u konvoju od četiri automobila s osmoro odraslih i petoro djece – tek djelić bjesomučnog egzodusa ljudi koji pokušavaju pobjeći iz ratom razorene Ukrajine.

„U tom trenutku nismo znali kud idemo”, kaže Katya.

Ono što će se tokom naredne dvije sedmice događati s ovo dvoje izbjeglica koji u isto vrijeme prelaze u istu zemlju, oboje otprilike iste dobi, razlikuje se kao dan i noć. Albagir je izudaran, vrijeđan po rasnoj osnovi i ostavljen u rukama graničara koji ga je, kako kaže, brutalno pretukao očito uživajući u tome. Katya se svaki dan budi uz pun frižider i svjež kruh na stolu, zahvaljujući čovjeku kojeg naziva svecem.

Njihova oprečna iskustva naglašavaju nejednakost evropske izbjegličke krize. Njih dvoje su žrtve dva vrlo različita geopolitička događaja, ali slijede istu misiju – bijeg od ratnih razaranja. Dok iz Ukrajine stiže talas izbjeglica kakav Evropa nije vidjela već decenijama, na Bliskom istoku i u Africi i dalje se rasplamsavaju brojni sukobi. U zavisnosti od toga iz kojeg rata osoba bježi, doček biva vrlo različit.

Nekom krevet, nekom pendrek

Čim ukrajinske izbjeglice, poput Katye Maslove, pređu u Poljsku, dočekuju ih živa klavirska muzika, vječito pune činije boršča i, često, topao krevet.

A to je samo početak. Oni avionima mađarskog Wizz Aira mogu besplatno letjeti po cijeloj Evropi. U Njemačkoj ih na željezničkim stanicama dočekuju mnoštva s ukrajinskim zastavama. A sad su im sve zemlje Evropske unije, gdje mnogi imaju rodbinske veze s Ukrajincima, odobrile trogodišnji boravak.

Albagir, koji je zamolio da se njegovo prezime ne koristi jer je granicu prešao ilegalno, gleda sve to na TV-u u sigurnoj kući u jednom poljskom selu i kaže da je skoro u šoku – jer za njega je previše opasno i nos da promoli iz te kuće.

„Zašto mi ne vidimo ovu brižnost i ljubav? Zašto?” – pita. „Jesu li Ukrajinci bolji od nas? Ne razumijem. Zašto?”

Ono što je doživio Albagir ponovilo se nebrojeno puta, od Sredozemnog mora do La Manchea, budući da su migrantima iz Afrike i s Bliskog istoka evropske vlade otežale ulazak u svoje zemlje – ponekad u tu svrhu koristeći i prekomjernu silu.

Albagirovo putovanje je bilo zakomplikovano činjenicom da je u Poljsku odlučio ući iz Bjelorusije, koja je ruski saveznik i za koju su zapadne zemlje prošle godine rekle da je proizvela ogromnu izbjegličku krizu. Nakon što je Bjelorusija pozvala desetine hiljada očajnika iz zemalja zahvaćenih sukobima – poput Sudana, Iraka i Sirije – i uputila ih na poljsku granicu da tako u Evropi izazove haos, Poljska je odgovorila vrlo oštrim mjerama na toj granici.

Ukrajinci su žrtve sukoba na evropskom tlu koji se iz dana u dan bliži i drugim zemljama ovog kontinenta. Zato je odgovor Evropljana izuzetno saosjećajan. Izbjeglice iz udaljenijih ratova zbog toga osjećaju žaoku nejednakosti i, kako neki kažu, rasizma.

„Ovo je prvi put da vidimo takav kontrast u tretmanu različitih grupa izbjeglica”, kaže Camille Le Coz, briselska analitičarka migracija, dodajući da Evropljani smatraju da su Ukrajinci „kao mi”.

„Zdravo, ja sam Janusz.”

Dana 25. februara, dan nakon što je Rusija napala Ukrajinu, Katya Maslova je sjedila na suvozačkom sjedištu porodičnog auta, jureći kroz Moldaviju, gutajući pepsi.

Dok je gledala kroz prozor, vidjela je ljude koji im kliču, mašu i podižu im palčeve.

Rasplakala se.

„Nisu nas slomila loša dešavanja, nego dobra”, kaže Katya Maslova. „Ne pripremate se emocionalno za činjenicu da će vas podržati cijeli svijet.”

Vozeći ka zapadu, prepirali su se kuda će. Neko je bio za Latviju, neko za Gruziju. Ali Katya je imala svoj plan, iako pomalo nasumičan.

Ona je studirala animaciju na koledžu u Varšavi i roditelji njene cimerke znali su čovjeka čiji otac u jednom poljskom selu ima rezervnu kuću. Ako bi to uspjelo, ona bi se mogla vratiti na studij i ostvariti san o pravljenju dječjih crtanih filmova. Uvjerila je svoju porodicu da krenu u Poljsku.

Albagir je tog dana još uvijek bio zarobljen u šumi na granici Poljske i Bjelorusije. Bježao je već godinama. Kao dječak je u svojoj domovini – u ratovima razorenoj sudanskoj regiji Darfur – vidio „sve što možete zamisliti”, pa pobjegao u Kartum, glavni grad Sudana, da studira medicinu. Ali je i u Kartumu ubrzo nastao haos.

Tako je prošlog novembra sa studentskom vizom otputovao u Moskvu da studira na jednom privatnom univerzitetu. Ali nakon što su Rusiji zbog napada na Ukrajinu uvedene sankcije, Albagir se uplašio da bi njegov univerzitet mogao biti izopšten, pa ponovo pobjegao.

Plan mu je bio da iz Rusije otputuje u Bjelorusiju, a odatle preko Poljske u Njemačku, ali kaže da nije znao da je Poljska upravo ojačala svoju granicu da bi odbila migrante koji dolaze iz Bjelorusije.

Oko 200 kilometara južnije, konvoj Katye Maslove konačno stiže do svog odredišta, kuće na selu u unutrašnjosti Poljske.

Tu je iz mraka iznenada izronio krupan muškarac prorijeđene sijede kose.

„Zdravo, ja sam Janusz”, rekao je.

Janusz Poterek i njegova supruga Ana sve su ih izgrlili i svi su se rasplakali. Ali tu suze nisu prestale.

Čim je Katyina porodica ušla u kuhinju, vidjeli su da su im domaćini pripremili obrok od tri jela, pa se opet rasplakali. U kupatilu su zatekli niz novih četkica za zube, sapuna i šampona, pa se i tu rasplakali. Onda su na krevetima ugledali uredno složene svježe oprane posteljine, peškire i deke, te opet zaplakali.

Gospodin Poterek, uzgajivač jabuka, nije dosad pomagao izbjeglicama, ali kaže da „nije mogao ostati ravnodušan” kad je izbio ovaj rat.

„Ako se vratiš, ubićemo te.”

Nekoliko noći kasnije, dok se Katyina porodica divila hrpi igračaka koje su njihovi domaćini donijeli djeci, Albagir je uhapšen zajedno s trojicom muškaraca s kojima je putovao.

Prešli su poljsku granicu neprimijećeni i unajmili vozača da ih odveze do Njemačke, ali je policija zaustavila tog vozača zato što je „zaboravio“ upaliti farove.

Albagir kaže da su im poljski policajci ukrali SIM-kartice i eksterne baterije, pa s tako onesposobljenim telefonima nisu mogli pozvati pomoć kad su ih opet odvezli u onu stravičnu šumu.

Posljednjih mjeseci se najmanje 19 ljudi na smrt smrzlo pokušavajući ući u Poljsku nakon što su ih poljski graničari na isti ovaj način vratili u istu tu šumu, tvrde grupe za ljudska prava.

Poljski zvaničnici insistiraju da to nije do njih.

„To je do Bjelorusa“, kaže Katarzyna Zdanowicz, glasnogovornica granične policije. „Oni te ljude usmjeravaju na granicu.”

Branitelji ljudskih prava tvrde da su za zloupotrebe krivi i poljski graničari. Portparol poljske vlade odbio je razgovarati o tretmanu izbjeglica.

„Hajde! Hajde!” – vikali su poljski graničari gurkajući uperenim puškama Albagirovu grupu ka ogradi od bodljikave žice duboko u šumi. Albagir kaže da su jednog od njih stražari tako snažno gurnuli na ogradu da je razrezao dlan.
Dotični je tokom intervjua pokazao duboku ranu između prstiju.

Nakon višesatnog lutanja s malo hrane i vode, a bez navigacije, stigli su do bjeloruske granične stanice i molili stražare da ih puste unutra.

„Trebalo nam je sklonište”, kaže Albagir.

Ali su bjeloruski graničari imali drugačije planove.

Zgrabili su ih i bacili u hladnu garažu, kaže Albagir. Ogroman bjeloruski vojnik vrištao je uvrede na rasnoj osnovi i ljutito ih napao.

„Udarao nas je šakama, bacio na pod, šutirao i mlatio motkom”, kaže Albagir.

Kaže da je s njima u garaži bio i jedan Kurd svijetle kože, ali da njega vojnik nije dirao.

Vojnik ih je zatim odveo u šumu i rekao: „Idite Poljska. Ako se vratite, ubićemo vas.”

Grupe za ljudska prava tvrde da Poljska i Bjelorusija preko svoje granice gurkaju naprijed-nazad desetine hiljada izbjeglica zarobljenih u nedođiji, kojima nije moguće ni ući u jednu od tih zemalja niti se vratiti kući.

Albagir i njegova grupa 5. marta prelaze granicu i ulaze u Poljsku po drugi put u roku od sedmicu dana, smućeni i skoro promrzli. Nazvali su broj koji su dobili za slučaj da upadnu u nevolju, pa ih je jedna poljska aktivistkinja tajno odvela u svoju kuću i upozorila da ne izlaze odatle. Njihovo iskustvo tako nije potpuno lišeno dobrih djela.

Albagir planira podnijeti zahtjev za azil u Njemačkoj, koja ima reputaciju velikodušne prema svim izbjeglicama, pa završiti studije. Govori arapski, engleski i nešto ruskog, nosi naočale sa zlatnim okvirom i urednu bradu. Sanja da postane ljekar i napiše knjigu o onome što je preživio. Kaže da još uvijek ne može vjerovati da obrazovani ljudi iz relativno prosperitetnih zemalja mogu ovako tretirati ljude u nevolji.

Jedan od muškaraca s njim, po imenu Sheikh, ne zna engleski, pa je u svoj telefon ukucao poruku i pritisnuo prevedi.

Robotski glas s telefona rekao je: „Cijela Evropa tvrdi da svako ljudsko biće ima prava, ali mi to nismo vidjeli.“

Kad smo Albagira upitali vjeruje li da je rasizam faktor u načinu na koji se s njima postupa, nije oklijevao.

„Da, itekako“, rekao je. „Samo rasizam.“

„Šta bih njima kuhala?”

Tretman porodice Katye Maslove postaje sve bolji i bolji. Gospodin Poterek upisuje njenog brata i sestru u osnovnu školu – poljska vlada je besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu proširila na ukrajinske izbjeglice.

„Izgleda da cijela zemlja pomalo zaobilazi pravila zbog Ukrajinaca“, rekla je Katya Maslova nakon što je ljekar odbio da im naplati pregled.

Kad smo njene domaćine upitali da li bi prihvatili afričke ili bliskoistočne izbjeglice, gospođa Poterek je rekla: „Da, ali nismo imali prilike“.

Ali gospođa Poterek je dodala i da je „lakše“ ugostiti Ukrajince jer su iz iste kulture. Upitala je: „A šta bih njima skuhala?“ misleći na izbjeglice iz arapskih zemalja i Afrike.
Prošlog četvrtka je gospodin Poterek razgovarao s nekim prijateljem o mogućnosti da se Maslovoj nađe posao prevodioca.
Tog istog dana je Albagir sa svojom grupom stigao u sigurnu kuću u Varšavi. Još jednom im je rečeno da ne izlaze odatle.

IZVOR: New York Times

Objavljeno: 14/03/2022.

FOTO: Euractiv/AFP

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

24/03/2022