Ovaj tekst, pisan tek dan nakon izbora, podsjeća na ono što se u tim promjenama ne bi smjelo izgubiti: duh koji je u tu stranku donio upravo Corbyn. Duh borbe i solidarnosti i socijalističkih ideja koje su iz ove izvorno radničke partije bile prognane prije negohe on preuzeo vodstvo . Danas je najviše na udaru upravo Corbyn – do te mjere da se govori o ‘oslobađanju Laburističke stranke od njegovog naslijeđa’. No, taj talas udara traje evo već treću godinu: Laburistička stranka, a pogotovo sam Corbyn, izloženi su intenzivnoj medijskoj kampanji u kojoj prednjače lažne vijesti sve od momenta kad su se novi laburisti oporavili i postali ozbiljna prijetnja konzervativcima i njihovoj neoliberalnoj politici. Kako upozoravaju mnogi komentatori i aktivisti, ne nađe li se načina da se s tim izbori, svaki naredni lider će proći isto tako, a snažan i hrabar program, koji ostaje iza Corbyna i njegovog tima, izgubiće se u močvari laži i kleveta. (@RiD)
Piše: David Broder
S engleskog prevela: M. Evtov
Ako su izlazne ankete ispravne, rezultat britanskih opštih izbora naprosto je – užasan. U Engleskoj su laburisti izgubili čak osamdeset predstavničkih mjesta koja su torijevcima pala u krilo. Sjeverno od engleske granice i laburisti i torijevci su predstavnička mjesta izgubili u korist škotskih nacionalista, spremnim na osvajanje gotovo svih izbornih jedinica. Ali to im ni slučajno neće biti dovoljno da Borisa Johnsona spriječe da osvoji ogroman mandat za svoju odlučno privatizacijsku i pro-zemljoposjedničku, strogo rasističku agendu.
Nismo vjerovali da ćemo proći ovako loše. U izlaznoj anketi koju je IPSOS MORI objavio u 22:00 torijevci su imali 86-postotnu većinu – vrlo blizu najcrnjim predizbornim predviđanjima. Što je najgore, zastupnička mjesta koja su laburisti držali dobar dio prošlog stoljeća – zahvaljujući djelovanju sindikata u industrijama koje više ne postoje – prešla su u ruke stranke niskog poreza i loših javnih usluga.
Svi pokazatelji ukazuju na to da je presudnu ulogu u tom preokretu odigrao – Brexit. Dok je Boris Johnson na sve strane davao prazna obećanja da će „realizovati Brexit“, laburistička stranka je pozivala na drugo glasanje, udaljavajući se od svoje pozicije iz 2017. godine kad je tvrdila da će provesti u djelo rezultate referenduma iz 2016. godine. Prije posljednjih opštih izbora ljutito smo demantovali da planiramo poništiti demokratsku odluku. Ovog puta je to zvučalo kao priznanje.
Ignorisanje pristalica Brexita
Naš kružok za praćenje rezultata krenuo je kasno, pa smo izlaznu anketu morali pratiti u autu, na mom telefonu. Torijevci 368 mjesta, laburisti 191. Da smo dobro prošli, ovaj kružok u autu postao bi romantična uspomena, neslavan završetak nepromišljene kampanje. A ovako smo nakon objave izlazne ankete nekoliko minuta samo sjedili u tišini. Stoga možda ne treba prebrzo komentarisati dublje razloge poraza. No, neke su stvari bile očite čak i dok smo vodili kampanju.
Najjednostavnije rečeno: liberali su požurili da ustvrde da je Corbyn previše „ljevičar“ i previše „radikalan“ i već se zalažu za novog centrističkog vođu, ali stoji činjenica da smo sad prošli daleko gore nego kad smo 2017. godine pod Corbynovim suverenim vodstvom izvojevali to da torijevci izgube većinu. Laburisti su sad najviše zastupničkih mjesta izgubili u područjima koja su glasala za Brexit. Ljudi su još i mogli prozreti laži o Corbynovim navodnim „terorističkim“ vezama, ali su naš stav o Brexitu doživjeli kao besmislicu.
Neki tvrde da u Corbyna vjeruju samo zaluđeni aktivisti Momentuma. Sve smo vrijeme na sve strane slušali laži o Corbynovom antisemitizmu, a politički urednik BBC-a očigledno je bio protiv nas. Ali je li to zaista bilo presudno? Razgovori koje sam ovih posljednjih sedmica vodio obilazeći birače pokazali su da nam je daleko više naštetio uporni pritisak jedne druge zaluđene manjine: fanatičnih protivnika Brexita koji su vodili kampanju za poništavanje rezultata referenduma 2016. To je protiv nas okrenulo prosječnog glasača koji prihvata rezultate referenduma, a posebno čitav nekad industrijski sjever Engleske, koji je masovno glasao za odlazak iz EU.
Shvatiti rezultat isključivo kao izraz narodnog rasizma ili medijske pristranosti – iako su i jedno i drugo stvaran faktor izbora – moglo bi nas duboko dezorijentisati u bitkama koje slijede, naročito u odabiru puta same laburističke partije. Nismo smjeli dopustiti da ove izbore definiše Ostanak vs. Odlazak. A poziv Laburističke partije na drugi referendum učinio je upravo to. Sad su socijaldemokratske stranke u cijeloj Evropi – definisane ratnicima za liberalnu kulturu – svedene su na vlastite sjene. Laburisti se u odnosu na njih drže bolje, ali samo relativno.
A nije moralo biti ovako. Pod Corbynovim vodstvom smo prije dvije i po godine dobili 40% glasova. Jedan radikalan program dobio je više od 12 miliona glasova. Ali kad su tobožnji ljevičari okarakterisali glasače Brexita kao „rasističke rudare“ i pozvali nas da ih zamijenimo „urbanim progresivistima“, previše su slušali svoje ograničene društvene krugove srednje klase, a otuđili su većinu.
Godine 2017. u središte izbora smo stavili mjere štednje, te izričito antirasističkim programom koji se izričito zalaže protiv mjera štednje ujedinili laburističke pristalice Brexita s mladom crnačkom i populacijom etničkih manjina. Nismo mi pro-EU frakcija poput Liberalnih demokrata, već stranka kojoj je cilj da predstavlja većinu radnih ljudi i korisnika javnih usluga. Ovog puta smo to činili… daleko manje.
Korbinizam
Kad je Jeremy Corbyn u junu 2015. godine počeo kandidaturu za laburističko vodstvo, ja sam se u svom prvom članku za Jacobin predstavio kao jedan od brojnih cinika. Članstvo nije dovoljno radikalno, pisao sam, te čak i da Corbyn pobijedi, zastupnici će pružiti prevelik otpor i, u svakom slučaju, klasna politika je marginalizovana.
Pogriješio sam. Napadi na Corbyna bili su stalni, a mnogi od njih – čiste laži. Krajnji rezultat bio je brutalan. Ali je u zadnje četiri godine došlo i do renesanse organizovane socijalističke politike koja neće tek tako nestati. Solidarnost koju smo gradili obilazeći teren po mraku i kiši ona je prava, vitalna sila koja nam može pomoći čak i da preživimo narednih pet godina.
A svašta smo i naučili. Sad znamo da socijalistička politika nije stvar malih sekti ni uličnih protestnih pokreta. Socijalistička politika je mobilizirajući okvir koji može osvojiti milione ljudi. Nasuprot stalnim tvrdnjama o apatiji mladih, mi svuda oko sebe vidimo energiju, entuzijazam i posvećenost onih koji od Laburističke prave svoju vlastitu partiju.
Moglo bi se desiti da Jeremy Corbyn ne nastavi kao vođa laburista, budući da je sve četiri godine vodstva pod opsadom (kako unutar tako i izvan stranke) i podvrgnut podlim ličnim napadima. Ali duh koji je Jeremy Corbyn unio u stranku, kao i angažman desetina hiljada aktivista koji nikad ne bi učestvovali u kampanji za Davida Milibanda ili Jess Phillips, trajan su pomak u britanskoj politici. Svojim smo očima vidjeli na čemu se gradi budućnost: budućnost se gradi na klasnoj politici, politici javnih usluga i socijalnog stanovanja, a ne samo na liberalističkoj osudi Brexita.
Nema prerušavanja rezultata. Sad kad smo doživjeli ovakav poraz, poziv na duh otpora čini se malo bahatim. Sad će borba, čak i borba za stvari ostanu iste, biti mnogo teža. Ali tješi nas to što sad bar imamo više drugova i drugarica s kojima možemo plakati, više drugova i drugarica koje boli što i nas, više drugova i drugarica koji će jednog lijepog dana i – pobijediti.
IZVOR: JACOBIN
Objavljeno: 12/12/2019.