S engleskog preveo: M. Manojlović

Peruanski predsjednik Pedro Kastiljo (Castillo) smijenjen 7. decembra, nakon 16 mjeseci mandata narušenog nespretnom administracijom i razjedinjenošću, te neprestanim napadima neprijateljski nastrojenog Kongresa pod vođstvom konzervativaca kojima je neprihvatljiva i sama pomisao da zemljom vlada sindikalista urođeničkog porijekla.

Pad Kastilja nije neočekivan – bio je to treći pokušaj opoziva u manje od godinu dana. Možda je jedino iznenađenje Kastiljov nepromišljeni i očajnički pokušaj da svoju smjenu spriječi raspuštanjem Kongresa, čime je protivnicima samo pružio opravdanje: zvanično je smijenjen da bi se spriječio predsjednički „državni udar”.

Uslijedio je međutim talas nezadovoljstva širom Perua. S jedne strane, ulične demonstracije su razumljive: trajna kriza povjerenja u peruanske institucije koja je, između ostalog, i dovela na vlast nepoznatog seoskog učitelja, samo je pogoršana pod njegovom vladavinom. Desničarske zavjere i ljevičarska razjedinjenost za vrijeme njegovog mandata dodatno su povećale odbojnost prema vladajućoj klasi koja odavno važi za jednu od najomraženijih u zapadnoj hemisferi. Čašu je prelila namjera Dine Boluarte – Kastiljove zamjene, po mnogima nelegitimne – da ona odsluži ostatak njegovog petogodišnjeg mandata.

NA: Mnogi su predviđali da će desničarska većina u Kongresu prije ili kasnije uspjeti da opozove Kastilja; drugi su predvidjeli da će to izazvati pobunu. Ali malo ih je predvidjelo veličinu i silinu protesta kojima se zahtijevaju raspuštanje kongresa i novi izbori.

ANAHI DURAND: Većina nas je znala da svrgavanje Kastilja neće proteći glatko kao smjene prethodna četiri predsjednika. Znali smo da će to potaknuti talas protesta njegovih pristalica, i ne samo njih. Ali ni bjelačka biznis-elita iz glavnog grada, Lime, ni politička desnica nikad nisu priznale Kastiljovu pobjedu na izborima – nisu ga smatrali predsjednikom i zvali su ga „magarac”. Izgubili su dodir sa stvarnošću, tako da nisu očekivali da će snositi posljedice svojih postupaka.

Primjer za to je trenutna predsjednica Dina Boluarte. Bila je ubijeđena da će je peruanski narod dočekati raširenih ruku nakon svrgavanja Kastilja. [...]

S druge strane, smatram da su veličinom ovih protesta zatečeni svi, ne samo peruanska vladajuća klasa. Mi Peruanci smo navikli da sebe vidimo kao potpuno rasparčano društvo, gdje su mogući samo sektorski protesti, i to obično samo iz „uskih” ekonomskih pobuda: na jednoj strani uzgajivači koke, na drugoj rudari sa sjevera zemlje, na trećoj urođeničke zajednice iz Amazonijea.

Umjesto toga sada imamo svenarodni ustanak. Tačno je da su njegovi epicentri izvan glavnog grada, posebno koncentrisani na jugu – upravo tamo je i poginulo prvih deset žrtava, u andskoj regiji Apurimak. U, Andauajlasu i Abankaju, dva najveća grada ove regije, ljudi su u velikom broju izašli na ulice, blokirali aerodrome, autoputeve i druge lokacije. Armija na njih puca bojevom municijom. Troje demonstranata ubijenih u prvim danima protesta bili su srednjoškolci koji su napustili nastavu. Još jedan epicentar na jugu je Arekipa, gdje je zabilježeno najmanje petoro mrtvih. I u Ajakuču je bilo više od deset žrtava.

NA: Uopšteno govoreći, koji su dijelovi društva uključeni u proteste?

Demonstracije su masovne i mogu biti nasilne: demonstranti su okupirali aerodrome, puteve i poslovne zone. Nakon nekoliko dana je vlada pod Dinom Boluarte proglasila vanredno stanje i ograničila pravo okupljanja i slobodu kretanja. Konačno, vlada je popustila i najavila prijevremene izbore za 24. april 2024. godine.

Pedro Kastiljo je u svojoj kampanji 2021. godine obećao promjenu ustava. Ali Kongres je učinio sve u svojoj moći da to onemogući, i služeći se neustavnim sredstvima da bi osporio pravo na referendum. Narod sada ovo pravo zahtijeva glasnije nego ikada ranije.

I naravno, treći zahtjev naroda jeste Kastiljovo oslobođenje. Kastiljo ne samo da je svrgnut s vlasti, nego je i nezakonito uhapšen pod optužbom za „pobunu” (jer je pozivao na raspuštanje kongresa). Cilj ovog postupka je da se ponize i Kastiljo i njegove pristalice – pokušavaju od njega napraviti primjer. Ima i onih koji se zalažu za njegov povratak na vlast, premda oko ovog pitanja ne postoji konsensus.

Demonstranti zahtijevaju i ostavku Dine Boluarte, Kastiljove potpredsjednice i trenutno v.d. predsjednice, s minimalnim zahtjevom da vlast do izbora 2024. godine preuzme privremena vlada u tehničkom mandatu.

U nekim regionima protesti već jenjavaju, prije svega zato što ih vojska nasilno suzbija. Dvadeset osam mrtvih, koji niti su bili naoružani niti „teroristi”, vlasti predstavljaju kao kolateralnu štetu. Desničarski član kongresa Horhe Montoja čak je javno priznao da će ovakvo krvoproliće biti neophodno da bi Kastilja odstranili s vlasti.

NA: […] Da li peruanska vojska ponovo preuzima političku scenu, 20 godina nakon okončanja poluvojne diktature Alberta Fudžimorija (Fujimori)?

AD: Mislim da smo se previše opustili u uvjerenju da vojska u Peruu više nije glavni politički igrač. Tome je doprinijela i činjenica da je, nakon sukoba s ljevičarskom gerilskom grupom Svijetla staza [špan. Sendero Luminoso] u kojem je poginulo oko 70.000 ljudi, nekoliko vojnih lica osuđeno za zločine protiv čovječnosti. To nas je navelo da naivno povjerujemo kako nam ustav pruža dovoljno garancija za kontrolu nad vojskom.

Činjenice pokazuju suprotno: predsjednik Kastiljo očito nije imao kontrolu nad vojnom elitom i oni su ga jednostavno ignorisali kada ih je u očajanju pozvao da podrže raspuštanje kongresa. Štaviše, dokazi navode na zaključak da su se generali čak i prije ovog poziva dogovorili da od njega ne primaju nikakve naredbe.

A sada vidimo kako nova predsjednica Dina Boluarte sjedi i ćaska sa zapovjednicima sva tri roda oružanih snaga. To podsjeća na Fudžimorijevu diktaturu iz 1990ih. Ne smijemo se ustezati da stvari nazovemo pravim imenom: ovo je civilno-vojni režim.

NA: I zastupnici i predsjednik izabrani su predstavnici naroda. Ipak, otvoreni sukob između peruanske zakonodavne i izvršne vlasti u posljednjoj deceniji ukazuje na to da u zemlji zapravo postoje dvije različite vrste demokratije: jedna podređena privatnim interesima i klijentelizmu, i druga, „plebiscitarnija” ili, kako je neki nazivaju, „plebejska demokratija”. Da li bismo demonstrante na ulicama mogli okarakterisati kao predstavnike ove potonje?

AD: Prvo, ne smatram da u Peruu postoji ikakva demokratska vladavina zakona. Dokazi su očiti: predsjedniku koga je izabrao narod nije dopušteno da vlada, uklonjen je s položaja, nakon čega je Kongres nametnuo režim […], čak i ustav promijenivši po vlastitom nahođenju. Ravnoteža snaga je potpuno urušena, a najveća žrtva je sama demokratija.

Velik i rastući jaz između desničarske elite u Limi i regiona koji većinski podržavaju Kastilja sada raspiruje separatističke težnje, na primjer na andskom jugu. Grupe i intelektualci u tim regionima počinju se pitati zašto da uopšte ostanu u istoj državi s Limom kada su svi materijalni resursi na jugu – koji je politički potpuno zapostavljen.

NA: Možete li reći nešto više o zahtjevu demonstranata za raspuštanjem Kongresa? Jer je Kastilja upravo ta namjera koštala mandata. Peruanski Kongres jeste omražen i poznat po korupciji, ali kakvi konkretni prijedlozi prate zahtjev za njegovo zatvaranje?

AD: Kongres je jedna od najomraženijih institucija u Peruu, uglavnom zato što je potpuno odvojen od svakodnevne društvene stvarnosti. To je donekle i posljedica načina izbora zastupnika: samo njih 130 treba da predstavlja 33 miliona Peruanaca. To je manje od polovine broja zastupnika uobičajenog u drugim latinoameričkim zemljama slične veličine. Drugim riječima, narod nije istinski zastupljen, dok je Lima kao grad i previše zastupljen – s 35 zastupnika, za razliku od regiona Kusko koji ih ima samo pet.

S druge strane, svaki poslanik se ponaša kao feudalac, za koga radi po 15 i više asistenata.

Ljudima je dosta Kongresa koji je postao mjesto gdje političari mogu da rade šta hoće, bez ikakvih pravnih posljedica. Mogli bismo se upitati zašto ljudi biraju tako loše predstavnike. Potrebna je i temeljna reforma peruanskog partijskog sistema koji, u sadašnjem obliku, sprječava pristup novim političkim snagama.

Kongres danas direktno služi korporativnim interesima – privatnim univerzitetima, kockarnicama itd. – i nije slučajno da su upravo ove desničarske alijanse bile najveća prepreka funkcionisanju Kastiljove vlade. Pokušali su ga smijeniti već poslije tri mjeseca vladavine, prilagođavajući Ustav svojim potrebama. Iste grupe koje se ogorčeno protive sazivanju ustavotvorne skupštine manipulišu Ustavom preko ustavnog komiteta Kongresa!

NA: Mislite li da protesti mogu dovesti do novog ustava?

AD: Mislim da se zasada moramo pomiriti s time da se proces izrade novog ustava neće desiti preko noći. Peruanski ustav nametnuo je bivši predsjednik Fudžimori, ali uz širok konsensus vladajuće elite, zbog čega taj neoliberalni ustav ostaje na snazi i nakon Fudžimorijevog odlaska s vlasti.

Uvjerena sam, međutim, da je zahtjev za promjenom ustava u međuvremenu ukorijenjen u niže klase, odakle se vremenom može proširiti u centar političkog diskursa. Sjetimo se samo „rata za vodu” u Boliviji: veliki ustanak se desio još 2000. godine, no tek je 2006. došlo do promjene ustava. Sličan primjer možemo naći i u Ekvadoru.

NA: Pokušava li krajnja desnica iskoristiti ovu krizu za svoje interese? Rafaela Lopesa Aliagu, nedavno izabranog gradonačelnika Lime, mnogi porede sa Žairom Bolsonarom.

AD: U Peruu se politička scena polarizuje, a nestaje ono što bismo mogli nazvati centrom. Postojale su dvije velike stranke desnog centra, Aksjon Popular i Partido Morado. Njih više nema – u nastojanju da smijene predsjednika pratile su krajnju desnicu i na kraju potpuno preuzele njen program.

Ali i desnica je u krizi. Nedostaje joj vođstvo i sve je više rascjepkana. Lopes Aliaga, koga ste spomenuli, jeste pobijedio u najimućnijim distriktima Lime, ali na izborima s dosad najnižom izlaznošću, dok je njegova stranka u drugim regionima imala veoma slabe rezultate. Desnica definitivno nije u usponu.

Mislim da ova slabost objašnjava želju desnice da preuzme izvršnu vlast i iskoristi je za kriminalizaciju političkih lidera iz naroda, jer bi ih tako spriječili da se kandiduju. Drugim riječima, opšta slabost desnice na izborima nagoni njene ekstremne frakcije na borbu.

Ljevica i progresivne snage nisu u mnogo boljem položaju. Nažalost, jedina figura iz tog tabora s nacionalnim renomeom i legitimitetom jeste Kastiljo, a on je u zatvoru. Važno je naglasiti da je Kastiljova podrška u narodu procjenjivana na 30 posto čak i na najnižoj tački njegove vladavine, usred najcrnjih kampanja protiv njega. To možda ne zvuči mnogo, ali brojni političari u Peruu imaju jedva 7 ili 8 posto podrške. Uporedite to s više od 70 posto Peruanaca koji smatraju da Boluarte nije trebala preuzeti vlast. Štaviše, prema istraživanjima Instituta za peruanske studije, sad je podrška Kastilju dostigla 45 posto. Ne samo da ga 45 posto stanovništva podržava, nego su spremni i da ustanu u njegovu odbranu.

NA: Izgleda da Kastilju nisu naškodili samo očiti napadi desnice, nego i razjedinjenost peruanske ljevice.

AD: Moramo imati na umu da Kastiljova izborna pobjeda nije bila pobjeda ljevice, čime mislim na ideološki ili deklarativno lijeve peruanske partije. Bila je to pobjeda naroda, neformalnih, ugroženih klasa. Nakon te pobjede je došlo do pokušaja stvaranja ujedinjene fronte s etabliranom ljevicom.

Kastilju je partijsku platformu dala Perú Libre, koja sebe opisuje kao marksističko-lenjinističku, dok je tehničke ministre za njegovu vladu obezbijedila progresivnija lijeva stranka Nuevo Perú. No, iskreno, taj savez je od početka bio osuđen na propast, s obzirom na specifičnosti partije Perú Libre i njenog lidera. Smatram da je sektaški pristup ove partije stvarno nanio veliku štetu Kastiljovoj vladi.

S druge strane Nuevo Perú, koja predstavlja tehnokratsku ljevicu srednje klase, nije imala parlamentarnu snagu da podrži Kastilja. Što je još gore, kako bi ostala „iznad sukoba“, postajala je sve kritičnija prema Kastilju i na kraju se distancirala od njega.

NA: Nedavno ste napisali da je Kastiljo, šta god da jeste ili nije postigao na političkom planu, iskoristio svoju izvršnu moć da politizuje marginalizovanu i većinski ruralnu populaciju Perua. Da li biste mogli objasniti kako je to učinio i koliko je ta ruralna politička mobilizacija kompatibilna s urbanom ljevicom.

AD: Jezgru Kastiljovih birača, onih 20% koji su mu 2021. godine obezbijedili ulazak u drugi krug, čini ruralno stanovništvo, marginalni i neformalni sektori koji žive ili u siromaštvu ili u ekstremnom siromaštvu. Za tu populaciju je želio da vlada, i to plebiscitarno, putujući direktno do njih ili pozivajući gomile pristalica u predsjedničku palatu u Limi. Neki bi to nazvali populizmom. Kako god to nazvali, to je jedan od načina upravljanja zemljom, a s tim načinom se ni progresivne snage u prijestonici nisu nužno slagale. Taj dio ljevice mora odlučiti kako da se postavi prema Kastilju.

Neki će mu zamjeriti da nije uspio nacionalizovati ključne prirodne resurse, ili da se nikad nije ozbiljno založio za drugu agrarnu reformu. Uzvratila bih pitanjem: Kako je bez većine u Kongresu mogao nacionalizovati resurse? Kako je trebao sprovesti agrarnu reformu bez pravog ministra poljoprivrede?

Kastiljovo postignuće je u tome što je decentralizacijom kabineta decentralizovao moć dotad koncentrisanu u Limi. To je u Peruu novina – slično su postupili Rafael Korea u Ekvadoru i Evo Morales u Boliviji kada su došli na vlast. Kastiljo je svoje ministre vodio u najzapostavljenije provincije i sjedao da s lokalnim autoritetima i vođama iznađe rješenja njihovih problema.

NA: Nekim od tih inicijativa svjedočili ste u svojstvu ministrice za žene i ugrožene populacije u Kastiljovoj vladi. Šta možete reći o svojem iskustvu iz tog perioda?

Zato je važno da novim ustavom uvedemo temeljne političke promjene.

Druga lekcija koju sam naučila jeste da želite li znati kako napredujete u upravljanju zemljom, više pažnje morate obraćati na inicijative i akcije odozdo, iz naroda, nego na ankete o javnom mnjenju. Mnogi od mojih kolega brinuli su o javnom mnjenju, dok je pravo mjerilo našeg uspjeha trebao biti naš uticaj na društvene i političke organizacije.

To je u neku ruku bila i jedna od predsjednikovih slabosti. On je u suštini bio i ostao sindikalista, a tako je i vladao – radio je s ljudima koje je znao iz sindikata, koji su politički slabi, i nikad nije uspio proširiti svoj uticaj izvan tih krugova. [...]

NA: Kastiljov dolazak na vlast probudio je tračak optimizma da će se Peru pridružiti drugom ružičastom talasu, skupa sa Čileom, Kolumbijom i Meksikom. Ali je Kastiljovo svrgavanje naišlo na mješovite reakcije upravo tih zemalja koje čine latinoamerički progresivni pokret. Neke vlade, kao Borićeva u Čileu, požurile su da priznaju novu vladu, dok su druge – Argentina, Bolivija, Kolumbija i Meksiko – izrazile solidarnost s Kastiljom. Kako to komentarišete?

AD: Meksički predsjednik Lopes Obrador oduvijek ima dobar odnos s Kastiljom. Meksiko je bila Kastiljova prva državna posjeta, i otad je on na sigurnim nogama s meksičkom vladom. Štaviše, vlade Meksika, Kolumbije, Argentine, Bolivije i Hondurasa izdale su zajedničku izjavu u kojoj izražavaju zabrinutost zbog smjene Kastilja. Svi su se ovi državnici izričito distancirali od režima Dine Boluarte.

Sadašnja dešavanja u Peruu mogli bismo čak smatrati početkom novog geopolitičkog prestrojavanja. Čile je brzo priznao vladu Dine Boluarte, a još nije jasno kako će se postaviti brazilski predsjednik Lula da Silva. Potez Čilea je neočekivan budući da je Boluarte donedavno direktno komunicirala samo sa SAD-om i s desničarskim predsjednicima Ekvadora i Urugvaja. Nažalost, izgleda da bi se Peru mogao pridružiti novoj desnoj osovini u Latinskoj Americi.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 9/1/2023.

FOTO: Mayimbú