Otvoriti nove horizonte nade: intervju sa španskom ministricom rada

Piše: 

Vicente Rubio-Pueyo
Protivno očekivanjima, Španija se sa sveopštom krizom uspijeva boriti bez mjera štednje i uspijeva čak i štititi radnička prava. Za to je dobrim dijelom zaslužna ministrica rada Yolanda Díaz, ljevičarka iz koalicije Unidad Podemos. Njene politike donijele su ključna poboljšanja položaja radnih ljudi, naročito žena i prekarijata. Ali ona tu ne staje. Radi na domaćem i međunarodnom prihvatanju ideje socijalne ekonomije – ekonomije solidarnosti i učešća radnika u upravljanju kompanijama. Zagovara cjelovit pogled na pitanje radnog vremena, tj. vremena na radnom mjestu i vremena provedenog u brizi o porodici i domaćinstvu. Zagovara i proširenje pitanja dohotka – smatra da nije dovoljno povećati minimalac, što je Španija uradila u njenom mandatu. Plata se mora povećati svim radnicima. Sve to planira i radi Yolanda Díaz - za razliku od mnogih aktera evropske stranačke ljevice kojima su zaoštravanje ideološke i drugih bitki i produbljivanje krize poslužili kao opravdanje da se približe ideološkom centru i udalje od radničke klase. @RiD

 

Sa španskog preveo: Nicolas Allen

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Izbori 2023. godine mogu izgledati daleko, ali su svima u Španiji stalno na pameti. Te godine završava svoj mandat Koaliciona vlada lijevog centra Španske socijalističke radničke partije (PSOE) i Unidas Podemosa [ljevica nastala na talasu masovnih demonstracija pokreta 15-M protiv mjera štednje u periodu 2011-2015. godine, op.ur.], a u Španiji će se prije generalnih održati i lokalni izbori za opštinske i autonomne zajednice. Predstojeća izborna sezona nadvija se nad nacionalnom politikom i političkim diskusijama širom ideološkog spektra.

U međuvremenu su zemlju teško pogodile pandemija COVIDa-19 i ekonomske posljedice ruske invazije na Ukrajinu. Uprkos ograničenjima i unutrašnjim tenzijama, koaliciona vlada je svojim politikama uspjela ublažiti neke od najgorih učinaka krize. Nedavno je i kod Evropske unije lobirala za „iberijsku iznimku“ u slučaju povećanja cijena energije.
 

Yolanda Díaz, ministrica rada i druga potpredsjednica Unidas Podemosa, stoji iza najboljih od vladinih napora da se osigura socijalna zaštita u teškim vremenima. Tokom pandemije je upravljala planom naknada za odsustvo koji je radnicima i malim preduzećima značajno ublažio učinke ekonomske paralize. Njen prijedlog zakona o reformi rada, odobren u februaru ove godine, predstavlja značajnu – ako i skromnu – prekretnicu koja bi radništvo osnažila, između ostalog, smanjivanjem prekarnosti i povećanjem broja ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

Díazova je zaslužna i za povećanje minimalne plate, koja je po prvi put dostigla hiljadu eura mjesečno.

Ministarstvo rada pod njenim vodstvom zagovaralo je i pionirsko zakonodavstvo kao što je Zakon o dostavljačima, kojim bi se regulisao rad platformi kakve su aplikacije za dostavu hrane. Ove i druge mjere dovele su do toga da se stopa nezaposlenosti u Španiji vrati na nivo prije 2008. godine.

Sindikati, udruženja poslodavaca, pa čak i mediji hvalili su ministričine pregovaračke vještine koje su za pregovarački sto dovele različite društvene aktere. Kao advokatica za radnička prava, Díaz je dobro upućena u radno pravo, ali je podjednako nadarena i za parlamentarnu debatu. Ovi i drugi talenti stavljaju je u sami vrh rejtinga španskih političara, daleko ispred predsjednika Pedra Sáncheza.

Pablo Iglesias nakon svoje ostavke u maju 2021. godine priznaje da vodstvo koalicije Unidas Podemos sada počiva na Díazovoj. I stvarno je djelovala kao idealan kandidat: savršenom graditeljkom konsenzusa činilo ju je, pored ličnih i profesionalnih kvaliteta, i njeno političko porijeklo.

Rođena u porodici sindikalaca, članica Španske komunističke partije, a kasnije i vođa Ujedinjene ljevice (Izquierda Unida), Díaz je 2012. godine bila ključna figura koalicije Galicijska ljevičarska alternativa (Alternativa Galega de Esquerda / AGE) – važne političke preteče Podemosa, gdje je mladi Pablo Iglesias služio kao savjetnik.

Najnoviji politički projekat, koji su Díaz i njen tim pokrenuli prošlog 8. jula u Madridu, poznat je kao „Sumar“. Po riječima zagovornika ove platforme, Sumar je „proces slušanja“ usklađen s mišljenjima civilnog društva, a cilj je u Španiji stvoriti „novi demokratski pakt za narednu deceniju“.

Drugim riječima, Díaz i njen tim pokušavaju izgraditi građanski pokret koji bi na kraju dobio zamah neophodan za ponovno iscrtavanje ljevičarske političke karte u Španiji – kršeći tradicionalne stranačke strukture, ako bude potrebno.

Ova potreba za rekonfiguracijom ljevičarske politike u Španiji proizlazi iz nekoliko faktora.

Prvo, uprkos važnim dostignućima Díazove i drugih ministara Unidas Podemosa u vladi, ovu stranku muče teškoće uobičajene za mlađe partnere u koalicionim vladama: čini se da se uspjesi Unidas Podemosa doživljavaju kao uspjesi cijele vlade, barem u javnosti izvan ljevice.

Istovremeno se španska politika polako kreće ka novoj dvostranačkoj ravnoteži.

Na desničarskom polju jača Narodna stranka (Partido Popular), koju pokreće novo rukovodstvo Alberta Feijóoa, dok uspjeh [krajnje desničarske stranke] VOX opada, a [liberalna stranka] Ciudadanos je doživjela propast. Ovo bi mogla pogodovati Španskoj socijalističkoj radničkoj partiji (Partido Socialista Obrero Español / PSOE) – tradicionalnoj socijaldemokratskoj stranci [iz koje dolazi i sadašnji premijer Sanchez, op. ur. ] koja će protiv „prijetnje desnice” vjerovatno pokušati koncentrisati velike količine pragmatičnih, „korisnih glasova” dok istovremeno pokušava kozmetičkim progresivnim mjerama kooptirati više glasača izraženije ljevičarske orijentacije.

Ali možda najvažniji faktori ovdje leže u društvenoj, ideološkoj i kulturnoj sferi.

Nakon iscrpljenosti i bola uzrokovanih pandemijom, te usred zabrinutosti oko učinaka inflacije na svakodnevni život, špansko društvo djeluje duboko apatično, iscrpljeno, pa čak i cinično i nihilistički nastrojeno prema politici. To se posebno odnosi na ljevičarske i progresivne krugove, koji pate od neaktivnosti.

Donekle se to može pripisati direktnim manipulacijama političkih rasprava u vodećim medijima i ad hominem napadima na vodstvo Podemosa. No, da bi ljevica mogla izaći iz reaktivne pozicije i povratiti političku inicijativu, mora predstaviti nov projekat privlačan cijeloj zemlji.

Inicijativa Díazove podsjeća na taktiku pokreta 15M Indignados koji je prije više od deset godina u gradovima poput Barcelone doveo do municipalističkog pokreta i do osnivanja samog Podemosa. Sumar podupiru Ujedinjena ljevica, ljevičarske regionalne stranke poput Catalunya en Comú i Coalició Compromís u Valenciji, a našla je zajednički jezik čak i s Más Madridom, političkom formacijom koju je Íñigo Errejón osnovao nakon svog odlaska iz Podemosa. [Sam Podemos, iako glavna stranka koalicije Unidas Podemos, još uvijek čeka s odlukom o formi svog učešća u novoj formaciji.]

VRP: Kakva je trenutna situacija u španskoj politici i šta narednih mjeseci možemo očekivati od vladajuće koalicije? Koji faktori će odrediti predstojeći izborni ciklus 2023. godine?

YD: Mislim da smo ušli u novu fazu koja će označiti odmak od ranijih perioda španske politike. Izašli smo iz zdravstvene, ekonomske i socijalne krize dokazavši da procesima možemo upravljati na radikalno drugačiji način.

Ovo je prvi put da se ovakva kriza u Španiji nije riješila mjerama štednje – to je jedini način da se objasne pozitivne brojke oko zaposlenosti, s obzirom na to da imamo visoku strukturnu nezaposlenost.

Drugim riječima, za razliku od finansijske krize 2008. godine, kad je Španija dostigla broj od 6.278.000 nezaposlenih i stopu nezaposlenosti mladih od 56 posto, pokazali smo da možemo smanjiti nezaposlenost mladih za 11 posto, te da rad Ministarstva rada zapravo može biti djelotvoran.

Sve što se govorilo na početku krize — da će povećanje plata uništiti zapošljavanje, da ćemo bankrotirati državu — pokazalo se kao dogma. Pokazali smo da naš pristup može spasiti živote radnika, pa čak i cijelu proizvodnu bazu: pokazali smo, na naučnim osnovama, da su naša rješenja ekonomski efikasnija i da se zaštitom radnika štiti i ekonomski lanac.

Uprkos tome su izgledi za ostatak 2022. izuzetno neizvjesni. Već primjećujemo da trend rasta zaposlenosti usporava – ne nužno oko samog zapošljavanja, tu su brojke i dalje pozitivne, što je dobar znak da reforma rada djeluje. Ali podaci koje trenutno imamo puni su naznaka da oporavak slabi. Ako bi ruski gas prestao pristizati u Njemačku, na primjer, to bi bio veoma zabrinjavajući razvoj događaja. Sada je vrijeme za oprezne prognoze, posebno tokom posljednjih mjeseci godine, u Španiji tradicionalno loših za zapošljavanje.

Ostavimo li po strani ekonomske podatke, ključno pitanje su društveni nemiri koje bi sve to moglo izazvati.

Inflacija nije samo broj: ona ulazi u domaćinstva, svima izaziva neraspoloženje i tjera ih da neprestano pričaju o novčanim problemima, da se osjećaju loše zbog kupovine namirnica ili školskog pribora za djecu. Svaka se nacionalna vlada mora zapitati: Kako da neutrališemo učinke inflacije?

Ovo je jedna od glavnih tema u međunarodnim raspravama, jer smo u SAD-u nedavno imali priliku razgovarati s Berniejem Sandersom – o tome kako ublažiti učinke inflacije na svakodnevni život radnika.

VRP: Kao ministrica rada donijeli ste važan zakon o reformi rada; zakone poput Zakona o dostavljačima za radnike digitalnih platformi i mjere vitalnih olakšica za radnike koji su tokom pandemije bili na čekanju, te druge. Šta još možete uraditi u ostatku svog mandata?

YD: Tri stvari. Prvo, od ljeta do kraja mandata radićemo na ratifikaciji domaćih propisa o radu koji su navedeni u Konvenciji 189 Međunarodne organizacije rada. Podnijeću na odobrenje te konvencije u Ženevi, zajedno s odobrenjem Konvencije 190 o uznemiravanju na radu. Time ćemo u Španiji dobiti prve regulatorne mjere za rad u kući, te u tom sektoru obezbijediti prava za žene, koje su redovno izložene diskriminaciji i lišene osnovnih prava.

Drugo, dovršićemo preinake oko statusa pogrešno nazvanog „stipendiranje“, što je od vitalnog značaja za borbu protiv prekarnosti. Kažem pogrešno nazvanog zato što „stipendija“ prikriva sve vrste zloupotreba i prevara i kod nas i širom svijeta.

Treće, radićemo na realizaciji više radnih obuka, uvođenju zajedničkog roditeljstva i mjera koje omogućavaju pravedniju ravnotežu između posla i porodičnog života.

VRP: Dugoročnije gledajući, često u govorima spominjete koncept „ekonomske demokratije“. Na primjer, tokom posjete SAD-u, u UN-u ste iznijeli prijedlog donošenja prve UN-ove rezolucije o socijalnoj ekonomiji. S obzirom na to da danas jača debata oko mogućnosti univerzalnog osnovnog dohotka i modela za radničko učešće i dijeljeno upravljanje, koje dugoročne mjere treba primijeniti da bi se krenulo ka istinskoj ekonomskoj demokratiji?

YD: To je ključno pitanje. Iskreno, bila sam iznenađena što je naš prijedlog socijalne ekonomije naišao na tako pozitivan prijem. Ovo samo pokazuje da u svijetu raste svijest o tome da ekonomija može biti više od upravnih odbora, dioničara i dividendi – raste svijest o neophodnosti drugačijih pristupa. Vrlo lako bi se moglo desiti da UN odobri Rezoluciju prije decembra.

Gledajući dugoročno na ekonomsku demokratiju: za jednog advokata za radnička prava, kao što sam ja, temeljna je stvar kako možemo preoblikovati samu ideju rada za 21. stoljeće. Rad više ne slijedi fordistički model kao tokom 20. stoljeća. Ljudi rade na digitalnim platformama koje povezuju, recimo, Australiju i neki grad u španskoj Galiciji. A dobar dio tog rada je i samozapošljavanje; u Španiji je samozaposleno više od 3.200.000 radnika. Stoga moramo pažljivo ispitati transformacije u svijetu rada i kako su te promjene povezane s drugim društvenim, ekonomskim, tehnološkim i ekološkim promjenama.

Drugo, kako svi znaju, veliki sukob između kapitala i rada uvijek se, još od 19. stoljeća, vodi oko specifičnog koncepta vrijednosti, čija je ključna varijabla vrijeme. Mislim da se sad oko ove ideje vremena vode ključne debate: kako korištenje vremena zakonski regulisati.

Ovo je sve samo ne jednostavno, mnogo je komplikovanije od pukog skraćivanja radnog dana. Naravno da je bitno skratiti radni dan, ali moramo zakonski urediti korištenje vremena u kojem je i skrbnički rad stavljen u centar poimanja rada.

U ovom zakonu bismo išli ka pristupu bližem pristupu nordijskih zemalja, gdje su kompromisi dvosmjerni: ne prilagođavate se samo vi vremenskim zahtjevima radnog mjesta, nego se i vremenski zahtjevi radnog mjesta prilagođavaju vama.

To je još važnije u zemlji poput Španije, gdje ponekad nedostaje socijalne infrastrukture i gdje, na primjer, ima vrlo malo obrazovnih centara za djecu od nula do šest godina ili centara za brigu o starijim osobama.

Trenutno u Evropi postoji 18 zemalja koje se u svojim zakonima ili ustavnim dokumentima pozivaju na neki oblik ekonomske demokratije.

Zanimljivo je da se u španskom ustavu iz 1978. direktno spominje učešće radnika u upravljanju preduzećima, ali tako nešto kod nas nikada nije razvijeno. To očito nije slučajnost – žele isključiti radnike.

Radnici bi trebali imati i mnogo veću odgovornost za odluke koje se tiču tih kompanija, posebno zato što bi te odluke donosili po kriterijima zasnovanim na produktivnim potrebama svoje kompanije, a ne na dividendama dioničara.

Radnički pogled na kompaniju veoma se razlikuje od pogleda preduzetnika i dioničara.

Zatim je tu, naravno, i pitanje samozapošljavanja – koje treba potpuno preispitati. Na primjer, moramo ponovo razmisliti o tome kako samozapošljavanje figurira u okviru potrebe za usklađivanjem ravnoteže između posla i privatnog života.

Kad sam radila u svojoj advokatskoj kancelariji u Ferrolu, postigla sam tu ravnotežu samo zahvaljujući tome što je moja majka na nekoliko sati preuzimala brigu o mojoj kćeri. Kako da omogućimo samozaposlenima da pomire posao i porodični život? To je komplikovano pitanje na koje obavezno moramo pronaći odgovor.

Konačno, tu je i pitanje minimalne plate.

Već sam sazvala stručnu komisiju da ažurira podatke o platama i nastavi s povećanjem plata. Istovremeno radimo na tome da fokus maknemo s minimalne plate na plate generalno. [...]

Moramo govoriti o platama generalno, a ne samo o minimalnoj plati, zato što se ne smijemo zadovoljiti povećanjem minimalca, nego moramo povećati plate svih radnih ljudi.

Napomena redakcije Jacobina: Intervju je preveden sa španskog i uređen zbog dužine razgovora i radi jasnoće.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 24/08/2022.

FOTO: HERALDO

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

01/09/2022