Novi ekološki pokreti: Borba protiv privatizacije vodnih resursa u Sloveniji

Piše: 

Gal Kirn i Karla Tepež
Novi ekološki pokreti u regionu, a i kod nas, imaju politički potencijal koji bi ih mogao učiniti nosiocima daleko širih i dubljih društvenih promjena nego što su to ograničene bitke protiv pojedinačnih ekstraktivističkih projekata ili za zakonske izmjene. S obzirom na to da se bore za opšti interes, a protiv privatnog, može se govoriti i o antisistemskom potencijalu.
Ali korištenje tog potencijala ostaje problematično, naročito u kompleksnom institucionalnom okviru BiH. Kako iskoristiti institucije vlasti za interese baze zelenih pokreta a ne pretvoriti se u 350. političku opciju usisanu u sistem i instrumentaliziranu za njegovo održanje?
@RiD


S engleskog prevela: M. Evtov

Posljednjih godina se na području bivše Jugoslavije bilježi lagani rast lijevih političkih formacija koje prvi put nakon raspada Jugoslavije otvoreno objavljuju antisistemske stavove. Propagiraju demokratski socijalizam i platforme zelene ljevice koje predviđaju prelaz u socijalno i ekološki pravednije društvo.

U proteklih deset godina mnoge od tih ljevičarskih inicijativa direktno se uključuju u masovne pobune, urbane i studentske proteste u odbranu migranata i pitanja LGBQT+. S jedne strane se bore protiv procesa neoliberalne privatizacije i diskriminacije, a s druge rade na širenju politika zajedničkog dobra (v. Stojaković i Štiks, 2021.).

Veliki ekstraktivistički pritisak koji se odnedavno vrši na vodne resurse i rudnike iznjedrio je brojne nove ekološke inicijative.

U ovoj regiji snažno obilježenoj etničkim ratovima, ekstremnim nacionalizmom i neoliberalnim restrukturiranjem političke ekonomije, ljevica je rođena s velikim teškoćama (v. Kirn, 2021.) i, uprkos raznim preprekama, polako ulazi u političku arenu: u Sloveniji stranka Levica 2014. godine ulazi u parlament, a 2022. u lijevo-liberalnu vladu; u Hrvatskoj platforma Možemo preuzima mjesto zagrebačkog gradonačelnika; u Srbiji je [zelena koalicija] Moramo ostvarila zapažene rezultate (13%) na beogradskim opštinskim izborima. Sve ove lijeve stranačke formacije posebno su jake u urbanim središtima Ljubljane, Zagreba i Beograda i programski najviše podržavaju zelene politike.

Naš tekst postavlja političku hipotezu da buduća transformativna politika – ne samo za ovu regiju – mora napustiti udobnu poziciju urbane obrazovane srednje klase i da se mora artikulisati izvan okvira korporativističkih interesa (koji brane samo jednu društvenu grupu), ali i podjele na urbano i ruralno.

Sporo rađanje (ekološke) ljevice u državama bivše Jugoslavije

Ponovo se insistira na narativu Fukuyaminog „kraja istorije“, kao i Fisherovog „sporog otkazivanja budućnosti“: čini se da su i istorija i budućnost naše emancipacije mnogo puta preprodane. Ali da bismo stvorili platformu za transformativni Green Deal, ili čak Red Deal, moramo pokazati da su eko-urbane inicijative – posljednjih godina znatno ojačane i radikalizovane – uspjele upravo zbog egzistencijalne brige i vizije: eko-urbane inicijative se bore za našu budućnost i tu je osnova i nova mogućnost međugeneracijske solidarnosti.

Ako ekološki i kritički diskurs već godinama proglašava klimatsku katastrofu u doba kapitalocena i – s pravom – ukazuje na ekološku katastrofu koja se već dogodila (uporedi Malmov Progress of this Storm / Napredovanje ove oluje), treba napomenuti i to da dio apokaliptičkog diskursa zagovara opšti povratak u „prirodno stanje” i naturalizaciju rata kao recept za rješavanje antagonizama.

Zato je ključno njegovati emancipatorski horizont budućnosti i u svako kritičko promišljanje i kolektivno djelovanje obavezno utkati društvenu i klimatsku pravdu.

Nedavni ekološki zaokret u zemljama bivše Jugoslavije ne može se smatrati potpunom novinom. Na kraju krajeva, postoji regionalna istorija ekoloških borbi bez koje je nezamislivo povezivanje sa zapadnjačkim ciklusom modernizacije – često formulisano iz deficitarne pozicije „zaostajanja” za Zapadom.

Naravno, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo zelenih partija, ali je kritičko ekološko mišljenje prve korijene pustilo u periodu „kasnog” socijalizma, odnosno kasnih 1970ih i 1980ih, počevši od blagovremenih prevoda najnovije literature pa do organizacije konferencija i zbornika (na ovom dijelu zaboravljene istorije trenutno radi Aleksandar Matković).

Važan dio socijalističko-demokratskog građanskog društva 1980ih bio je pregršt ekoloških inicijativa koje su se već bavile raznim individualnim problemima (npr. nuklearnom elektranom u Sloveniji i teškim zagađivačima u drugim regijama). Podsjetimo da je jedna od prvih demokratskih političkih stranaka u Sloveniji bila Stranka zelenih, koja je 1990. godine dobila 9% glasova (ali bila kratkog vijeka jer se ubrzo nakon toga spojila s Liberalnom demokracijom Slovenije).

U nedostatku politike zelenih stranaka u Sloveniji i regiji – zelena politika donedavno nije bila ozbiljna politička snaga – u protekle se dvije decenije razvio snažan nevladin sektor.

Ekološka misao i praksa uglavnom su se odvijale izvan formalnih institucija, dok se val neoliberalne „modernizacije“, od socijaldemokrata do krajnje desnice, isticao otvorenim anti-ekološkim stavom i privatnim ulaganjima u industrijske projekte. Oni su uzrokovali pogubnu eroziju ekoloških standarda, zapanjujuću razinu onečišćenja zraka u cijeloj regiji, a posljedično i lošije zdravlje lokalnog stanovništva.

Kako su se krize pogoršavale i eksploatacija ekoloških resursa rasla s novim hidroelektranama, rudnicima litija i hidrauličkim frakturiranjem, rasla je i kritička svijest i javljali se pozivi na političko djelovanje. Inicijative se u zadnje tri godine radikalno šire, naročito u Srbiji i donekle u Sloveniji (dok je u Hrvatskoj veliki dio eko-ljevice ušao u zagrebačko Gradsko vijeće).

Ovdje želimo prikazati politički proces kojim je uspješno organizovan referendum protiv privatizacije vodoopskrbe u Sloveniji. Ovaj slučaj se sada može smatrati nacrtom i katalizatorom ekološkog razmišljanja i političke prakse.

Referendum protiv privatizacije vode u Sloveniji

Dosad najveća ekološka mobilizacija u Sloveniji rezultirala je rušenjem spornog Zakona o vodama.

Slovenska vlada je u martu 2021. godine donijela amandmane kojima se proširuju mogućnosti izgradnje komercijalnih objekata (kao što su restorani, trgovine, parkirališta itd.) u blizini voda, a otežava zaštita prava na pristup vodi kao javnom dobru. Kampanja Za pitku vodu borila se protiv odredbi Zakona o vodama, tvrdeći da bi one dale prednost privatnom kapitalu nauštrb zdravlja ljudi i uništavanja ekosistema obalnih područja (od mora do jezera i rijeka).

Ajda Pistotnik, ekološka aktivistkinja i analitičarka, kaže (u privatnom razgovoru) da nakon što smo „posljednjih decenija svjedočili ekološkim borbama oko vodnih resursa na globalnom Jugu, sada su one potpuno zašle na evropsku (polu)periferiju. U slučaju Slovenije, to je kataliziralo glavni sukob između lokalnih zajednica i velikog biznisa svrstanog s našim vladama.”

Polazna tačka kampanje bila je frustracija zbog toga što je novi Zakon o vodama usvojen netransparentno i brzo, dok je javna rasprava o kontroverznim članovima bila ograničena, ako ne i potpuno zanemarena. Svaka od uključenih ekoloških organizacija imala je svoje gledište o štetnim efektima zakona – iz ekološke, društvene i političke perspektive. Široka koalicija 32 nevladine organizacije i inicijative iz cijelog građanskog i političkog spektra pokrenula je snažnu referendumsku kampanju fokusiranu na klimu i socijalnu pravdu.

Prvi izazov je bio prikupiti 40.000 ovjerenih potpisa neophodnih za raspisivanje referenduma. Koalicija je za samo nekoliko sedmica uspjela okupiti veliku mrežu volontera koji su – uprkos brojnim izazovima – prikupili više od 50.000 potpisa.

Kampanju, dakle, nije vodio jedan snažan akter – što u slovenačkom kontekstu referendumskih kampanja znači sindikat, Katolička crkva ili velika koalicija političkih stranaka – nego nekoliko aktera koji su uspjeli formirati posvećenu zajednicu i ekološki pokret.

Iako je vlada odredila da se referendum održi sredinom ljeta, pokret nije izgubio zamah: kampanja je uspjela politizirati ne samo pitanje vode, nego i pitanje pristupa, zajedništva, demokratije i, kako je u Mladini rekla Nika Kovač iz Instituta 8. mart, koja je bila među glavnim inicijatorima, „to je postalo pitanje vrste društva u kojem želimo živjeti“.

Spajanje različitih pozicija aktivista, jednog dijela civilnog društva i zajednice, korištenje iskustava nevladinih organizacija i odustajanje od fokusa na samo jedno pitanje [uobičajeno u radu NVO, op.ur.], rad u međuprostoru, koristeći postojeće institucije i pretvarajući ih u infrastrukturu za borbu protiv zakona tih istih institucija – sve je to dovelo do jedne od najuspješnijih mobilizacija u istoriji Slovenije.

Heterogena koalicija bila je uspješna zato što je iskoristivši prednost međuprostora djelovala unutar i izvan institucionalnog konteksta, te pomjerila težište sa samo jednog izolovanog pitanja. Ono što je u početku bio samo amandman na određeni zakon postalo je katalizator za kampanje i rasprave širom zemlje.

Kampanja je u julu 2021. godine rezultirala odazivom 45% birača s pravom glasa (što je za referendume visok procenat) i gotovo ih je 87% glasalo protiv amandmana na Zakon o vodama. Ovaj rezultat je bio izvanredna pobjeda kampanje, a šok za vladu Janeza Janše koja je utirala put za privatizaciju vode i hidrauličko frakturiranje.

Sam pokret predstavlja važnu pobjedu protiv politika Janšine vlade, a utro je put i dao politički zamah pred tada predstojeće parlamentarne izbore, te je osnovana i prva nova ekološka stranka Vesna (Proljeće). Konačno, pobjeda nove stranke Roberta Goloba Gibanje Svoboda (Pokret Sloboda) nije posljedica samo velikog nezadovoljstva većine birača vladavinom Janeza Janše u stilu Orbana i neoliberalne ekonomske politike, nego se treba pripisati i činjenici da je stranka Svoboda prisvojila dio zelene dinamike i energije referendumskog pokreta. [...]

Nakon promjene vlasti, mnogi u ekološkom pokretu i referendumskoj kampanji postaju sve oprezniji/kritičniji zbog sporog djelovanja vlade u politici zaštite okoliša.

Prije samo sedam dana najavljen je jedan mali ali važan korak, naime, da slovenačka vlada istupa iz Ugovora o Energetskoj povelji, koji korporacijama dozvoljava da nacionalne vlade tuže arbitražnim sudovima ukoliko su njihove investicije (čitaj: prljavi profit) osujećene (čitaj: visoko oporezovane i ograničene ekološkim standardima).


Naš eko-politički trenutak?

Vjerovatno najuzbudljiviji i najsvježiji razvoj ekoloških inicijativa trenutno se dešava u Bosni i Hercegovini i, prije svega, u Srbiji koja je postala visoko globalizovana teritorija. Kako primjećuje Pistotnik u našoj privatnoj prepisci, „u sukobima oko vode prepliće se niz pitanja. To su borbe oko granica i granica novih ekstraktivizama, oko oblika evropske integracije pod imperativom zelene tranzicije i, na kraju, ali ne i najmanje važno, oko novih mogućnosti ulaganja za međunarodne banke.“

Iako se o tome malo čuje preko mainstream informativnih mreža, razna civilna društva i nove ekološke inicijative ne koriste legalistički pristup, nego mobiliziraju velike mase ljudi na ulicama. Uz pomoć sjedećih protesta zatvaraju ceste, pa čak i autoputeve, tako blokirajući hidrobrane ili druge ekstraktivističke projekte, poput Rio Tinta.”

Zbog prezasićenosti zvanične politike dominantnom Vučićevom strankom u Srbiji, mnogi posvećeni pojedinci i grupe doživljavaju ekološke inicijative kao društveno odgovornu, ali „apolitičnu“ aktivnost. Međutim, zbog korupcije i brutalnosti postojećeg političkog okvira, političke inicijative brzo su se suočile s ekstremnim policijskim nasiljem, medijskim podvalama i miješanjem u proteste – zbog čega je većina učesnika postala svjesna svoje političnosti. Blokade mostova, autoputeva i cesta privukle su desetine hiljada učesnika iz svih klasa i društvenih sfera.

I opet se, s obzirom na nepostojanje političkih zelenih stranaka, postavlja pitanje da li se, i kako, osmišljava odnos između pokreta i njihov ulazak u institucionalne okvire – bilo preko nevladinih organizacija ili političkih stranaka, te da li bi to pomoglo borbi za društvenu i klimatsku pravdu. Šta se može naučiti iz ovih iskustava?

Od Slovenije do Srbije, svi bismo trebali razmišljati o njegovanju međuprostora, gdje se institucionalni okvir može koristiti kao infrastruktura za širenje rastućeg emancipatorskog momenta, a da se pri tome ne odreknemo aktivizma.

Konačno, moramo preispitati politički sistem u kojem živimo, i njegove mane.

Stranačka politika bez rada s bazom i bez grananja u kritičko mišljenje i pokret, postaje okoštala formacija, stranka etabliranog poretka – put kojim je uveliko krenula njemačka Zelena stranka.

No i insistiranje isključivo na radu kroz nevladine organizacije i neformalne lokalne grupe ukazuje na strukturna ograničenja i ograničen manevarski prostor za društvene promjene. Da bi uopšte počela rješavati višestruke krize s kojima smo suočeni, buduća transformativna politika mora stoga nadilaziti korporativističke interese i premostiti jaz između urbanih i ekoloških političkih podjela radništva.

Tekst je iz serijala Nakon ekstraktivizma koji objavljuje Berliner Gazette.

IZVOR: Le Club de Mediapart

Objavljeno: 18/11/2022.

FOTO: Referendum za pitno vodo/Facebook

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

08/12/2022