Periodi nezabilježenih vrućina, orkanske oluje gdje ih nikad nije bilo, suše i poplave naizmjence, zime bez snijega i arktička ljeta van Arktika, otapanje glečera – klimatske promjene stigle su brže i žešće od najcrnjih predviđanja. Prenosimo još jedan tekst koji upozorava na to da se kolektivna katastrofa ne može zaustaviti individualnim djelovanjem. Politike neoliberalizma učinile su nas slijepim za činjenicu da smo multinacionalnim korporacijama dali potpunu slobodu da neograničeno eksploatišu zajedničke resurse i truju život na Zemlji. (Re)programirali su nas do mjere kad je mnogima lakše vjerovati u bajku o borbi protiv klimatskih promjena sadnjom mrkve na balkonu nego prihvatiti da bogati treba da plate naše prilagođavanje novim uslovima života na ovoj planeti.
Planetu međutim ni slučajno ne mogu spasiti alternativni životni stilovi srednje klase. Planetu može spasiti isključivo društvena kontrola nad društvenim resursima, čime se ostvaruje društveni interes, a ne pojedinačni interesi bogatih, što je slučaj kad elite kontrolišu resurse.
Što se BiH tiče, uvjerili smo se da država nije spremna odgovoriti ni na sasvim redovne nepogode. Snovi o skupim autoputevima, hidrocentralama na svakom potoku i prodaji vode kao biznisu koji obećava još dugo će sprečavati politike preraspodjele sredstava radi prilagođavanja onome što neumitno dolazi, a iskustvo kolektivnog djelovanja sahranjeno je još početkom 1990ih, sa socijalističkom Jugoslavijom.
Piše: Martin Lukacs
Da li bi vam ikad palo na pamet da kome savjetujete da gasi požar mašući peškirom? Ili da na dvoboj umjesto pištolja ponese mlatilicu za muhe? Ali eto, savjeti koje slušamo u vezi s klimatskim promjenama teško da mogu biti neprimjereniji prirodi ove krize.
Prošle sedmice sam u inboxu našao e-mail koji mi nudi trideset prijedloga za 'ozelenjavanje' poslovnog prostora: koristi višekratne pisaljke, preuredi kancelariju u svjetlije boje, prestani koristiti lift.
A kad dođem kući, uspuhavši se uz stepenice, nudi mi se još niz mogućnosti; tu na primjer mogu promijeniti sijalice, kupiti lokalno povrće, nabaviti eko-kućne aparate ili na krov postaviti solarni panel.
A u četvrtak objave studiju koja tvrdi da je dokučila apsolutno najbolji način borbe protiv klimatskih promjena: treba da se zareknem da nikad neću imati djecu.
[Sve to] teško da može biti beskorisnije nego što jest.
Dok se mi ubismo 'ozelenjavajući' vlastite živote, naftne korporacije sve naše napore čine irelevantnim. Analiza podataka o emisijama ugljika od 1988. godine? Samo je stotinu kompanija odgovorno za zaprepašćujućih 71%. Ti prtljaš s onim pisaljkama i s onim panelom, a oni svejednako spaljuju planetu.
A nisu nimalo slučajne ni sloboda tih korporacija da zagađuju, ni naša neučinkovita individualna fiksacija na životni stil kao spas. To je rezultat ideološkog rata koji se već 40 godina vodi protiv mogućnosti kolektivnog djelovanja. Poražavajuće uspješno, no nije prekasno da se stvari obrnu.
Politički projekat neoliberalizma, koji su lansirali Thatcherka i Reagan, ima dva glavna cilja. Prvi je ukloniti sve prepreke ostvarenju neograničene privatne moći. A drugi postaviti prepreke ostvarenju bilo kakve demokratske, javne volje.
Zaštitni znak tog projekta: politike privatizacije i deregulacije, smanjenje poreza i ugovori o slobodnoj trgovini. Ovo je korporacijama dalo odriješene ruke da akumuliraju ogromne profite tretirajući atmosferu kao deponiju otpada, a potpuno je paralisalo našu sposobnost da, kroz instrument države, planiramo za kolektivno blagostanje.
Sve što liči na kolektivnu kontrolu korporativne moći postalo je meta elite: lobiranjem, korporativnim donacijama i urušavanjem demokratije opstruiraju se zelene politike i održava dotok subvencija za fosilna goriva a, kad god je moguće, podrivaju prava udruženja kao što su sindikati – najefikasniji vid udruživanja snaga radnika.
U trenutku kad klimatske promjene zahtijevaju kolektivnu javnu reakciju bez presedana, na putu stoji – neoliberalna ideologija. I zato, mislimo li brzo smanjiti emisije, moramo prevladati sve neoliberalne mantre o slobodnom tržištu: željeznice, komunalne usluge i energetske mreže vratiti pod javnu kontrolu, zakonski obavezati korporacije na postepeno ukidanje fosilnih goriva, povećati poreze kako bi se omogućilo masivno investiranje u infrastrukturu prilagodljivu klimatskim promjenama i obnovljivu energiju – da bi se solarni paneli našli na svim, a ne samo na krovovima onih koji si ih mogu priuštiti.
Neoliberalizam ne samo da je osigurao da ovaj plan bude politički nerealan, nego ga je pokušao učiniti i kulturno nezamislivim. Slavljenjem kompetitivne sebičnosti i hiperindividualizma, stigmatizacijom saosjećanja i solidarnosti, neoliberalizam je istanjio naše kolektivne spone. Rasijao je na sve strane, kao kakav podmukli antisocijalni otrov, ono što je propovijedala Margaret Thatcher: “Ne postoji takvo šta kao društvo.”
Studije pokazuju da su ljudi odrasli u ovom razdoblju zaista daleko više individualistički i potrošački nastrojeni. Budući da smo uronjeni u kulturu koja nas uči da o sebi mislimo kao o potrošačima a ne kao građanima, kao samodostatnima a ne međusobno zavisnima, zar je čudno što se sistemskim pitanjem bavimo pretvarajući ga u masu neučinkovitih individualnih napora? Svi smo mi Thatcherkina djeca.
Kapitalistička ekonomija je čak i prije neoliberalizma cvjetala zahvaljujući tome što je ljude pogođene strukturalnim problemima izrabljivačkog sistema – siromaštvom, nezaposlenošću, zdravstvenim problemima, osjećajem neostvarenosti – uvjerila da je sve to stvar lične manjkavosti.
Neoliberalizam je ovo duboko usađeno samookrivljavanje prikopčao na turbopunjač. Nije dosta što nas uvjerava da smo sami krivi (i neka nas je sram) što nemamo pristojan posao, ne možemo otplatiti ogromne dugove i što smo pod takvim stresom i opterećenjem da nemamo vremena za prijatelje. Sad na naša pleća prebacuje i teret potencijalnog ekološkog kolapsa.
Naravno da trebamo konzumirati manje i inovirati alternative s niskim emisijama ugljika – graditi energetski održive farme, izumljivati nove načine skladištenja energije, širiti metode nultog otpada. Ali izbori pojedinaca najviše će značiti tek kad ekonomski sistem pruži održive ekološke opcije za sve, a ne samo za nekolicinu dobrostojećih ili neustrašivih.
Ako nema pristupačnog javnog prevoza, ljudi će na posao ići automobilima. Ako je lokalno proizvedena ekološka hrana preskupa, ljudi neće odustati od tržišnih lanaca koji intenzivno koriste fosilna goriva. Ako jeftina roba iz masovne proizvodnje stalno pritiče, ljudi će je stalno kupovati. Prevara neoliberalizma sastoji se u tome da nas uvjeri da klimatske promjene trebamo rješavati preko vlastitog džepa umjesto preko vlasti i politike.
Eko-konzumerizam eventualno može olakšati samo našu savjest. Ali putanju klimatske krize mogu promijeniti isključivo masovni pokreti. Što od nas zahtijeva odlučan mentalni prekid s bajalicom kojom nas je neoliberalizam hipnotisao; prestanimo, dakle, misliti kao pojedinci.
Dobra je vijest da je ljudski impuls za društvenim životom neuništiv – i da se kolektivna imaginacija već vraća na političku scenu. Pokret za klimatsku pravdu blokira naftovode, primorava na divestiranje triliona dolara, i u gradovima i državama širom svijeta osvaja podršku za ekonomije 100% čiste obnovljive energije. Uspostavljene su nove veze s Black Lives Matter i pokretima za prava imigranta i domorodačkih zajednica, kao i borbama za veće plate. Pojedine političke partije prate ta kretanja i konačno su spremne da se suprotstave neoliberalnoj dogmi.
A najspremniji je Jeremy Corbyn – laburistički Manifest za rješavanje klimatskih promjena donosi razrađen plan preraspodjele javnom reorganizacijom privrede i insistiranjem na tome da se korporativnim oligarsima više ne dozvoli divljanje. Politička i medijska klasa smatraju smiješnom ideju da bogati trebaju pošteno platiti svoj dio u finansiranju ove transformacije. Ali milioni ljudi se ne slažu s njima. Društvo, za koje se odavno govori da je pokojno, sad se osvetnički vraća.
Zato uzgajajte mrkvu i vozite bicikl: od toga ćete biti i sretniji i zdraviji. Ali vrijeme je da se prestanemo sekirati oko toga živimo li mi po ekološkim normama – i da počnemo kolektivno djelovati protiv korporativne moći.
Preneseno sa: The Guardian
Objavljeno: 17.07.2017.