Dok kod nas traju predizborne, izborne i postizborne svečanosti, čak i najkonzervativniji svjetski mediji preplavljeni su eksplicitnim izvještajima o tmurnoj budućnosti planete usljed globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena koje su već nastupile. Vrijeme preostalo za korektivnu akciju kraće je nego se mislilo. A vrijeme za gajenje iluzija da se ta akcija može svesti na lične odabire već je odavno prošlo. Planetu proždire ovaj politički i ekonomski poredak, tako da je učinkovita 'ekološka svijest' prvenstveno ona politička, a ona zahtijeva radikalne promjene okolnosti pod kojima smo prinuđeni živjeti i (bjesomučno) konzumirati.
Piše: George Monbiot
Odabrala i s engleskog prevela: M. Evtov
Vjerujete li vi u čuda? Ako vjerujete, onda lijepo stanite u red. Mnogi zamišljaju da možemo nastaviti kao i dosad, da je dovoljno jedan materijal zamijeniti drugim. Na Twitteru je prošlog mjeseca 60.000 puta prenesen zahtjev Starbucksu i Costi da plastične šolje za kafu zamijene onima od kukuruznog škroba. A na kraju je zahtjev izbrisan.
Oni koji su ga podržali očito se nisu zapitali otkud nam toliki kukuruzni škrob i koliko zemljišta treba za uzgoj tog silnog kukuruza, a ni kako će se to odraziti na proizvodnju kukuruza za jelo. Zanemarili su i svu štetu koju ta kultivacija već nanosi: uzgoj kukuruza je odavno ozloglašen zbog erozije tla i nerijetko zahtijeva teške doze pesticida i gnojiva.
Nije problem samo u plastici; problem je u masovnoj upotrebi jednokratnih predmeta. Drugim riječima, problem je u tome što svejednako živimo kao da u rezervi imamo bar još tri planete za koje znamo da su pogodne za ljudski život. Nije toliko bitno šta trošimo jer je sam obim potrošnje previše za životne sisteme Zemlje.
Nemojte me krivo shvatiti. Pohlepa za plastikom je ogromna ekološka boljka; kampanje za ograničavanje upotrebe plastike i te kako su osnovane, a ponekad i efikasne. Ali ekološku krizu ne možemo riješiti mijenjajući jedan prekomjerno korišten resurs nekim drugim resursom. (...)
Dio problema leži i u izvoru kampanja protiv plastike, a izvor je serija Davida Attenborougha Blue Planet II. Prvih šest epizoda imaju jake koherentne narative, no sedma, pokušavajući objasniti šta sve prijeti opstanku prekrasnih stvorenja prikazanih u prethodnim epizodama, skače s problema na problem. Kaže nam se da protiv uništavanja života u okeanima i mi možemo „nešto učiniti”. Ne kaže nam se šta. Ne objašnjavaju se uzroci problema i ne ukazuje na sile odgovorne za te probleme, niti na to kako je te sile moguće obuzdati.
Usred generalne nepovezanosti, jedan učesnik izjavljuje: „Sve se ipak svodi, mislim, na to da svako od nas preuzme odgovornost za lične izbore u svakodnevnom životu. Više od toga se ne može očekivati.” Ova izjava savršeno predstavlja pogrešno uvjerenje da planetu može spasiti neki bolji vid potrošnje. A problemi s kojima se suočavamo zapravo su strukturne prirode: politički sistem podređen komercijalnim interesima i ekonomski sistem koji zahtijeva beskonačni rast.
Naravno da vlastiti negativni uticaj moramo svesti na minimum, ali se ovim silama ne možemo suprotstaviti pukim „preuzimanjem odgovornosti” za vlastitu potrošnju. Nažalost, ovo su pitanja koja BBC generalno, a David Attenborough naročito izbjegava. Attenboroughu se divim zbog mnogo čega, ali nisam ljubitelj njegovog ekološkog djelovanja. Ono je dugi niz godina bilo gotovo neprimjetno. A kad je Attenborough konačno progovorio, dobro je pazio da ne prozove moćnike – govoreći ili previše uopšteno ili se fokusirajući na probleme za koje nisu odgovorni interesi moćnika. Ova tendencija možda objašnjava zašto Blue Planet zaobilazi sasvim očite probleme.
Najočitiji je ribarska industrija, koja zapanjujuće životne oblike prikazane u ostatku serije pretvara u hranu svima poznatu kao morski plodovi. Motivisana našim apetitima i zaštićena vladama, ova industrija izaziva kaskadni ekološki kolaps u svim svjetskim morima. Serija, međutim, prikazuje jedino program ribolova na vrste koje spadaju u onaj 1% u oporavku. Bilo je šarmantno vidjeti kako se norveški lovci na haringe trude da ne ubiju orke, ali nam nije ni spomenuto da je takav trud zapravo rijetkost.
Čak je i morski otpad u velikoj mjeri pitanje ribarstva. Ispostavlja se da odbačene ribarske mreže čine 46% Velikog pacifičkog tepiha od smeća [ili Plastične 'supe' koja pluta Tihim okeanom] koji je sad već simbol našeg potrošačkog društva. Dobar dio onih preostalih 54% čine druge vrste ribolovne opreme. Ispostavlja se i da je napušteni ribolovni materijal mahom opasniji po morski život nego ostali oblici otpada. Ogromna većina plastičnih kesa i boca koje doprinose katastrofi potiče iz siromašnih država koje nemaju adekvatne sisteme odlaganja smeća. Ali pošto se o ovome ne govori, rješenja tražimo na pogrešnim mjestima. (...)
Nas se o svemu tome drži u blaženom neznanju. Kao potrošači smo zbunjeni, preveslani i gotovo nemoćni – a korporativna moć se debelo trudi da se tako osjećamo. Malo je reći da pitanjima okoliša BBC pristupa pristrano, da se priklanja sistemu koji odgovornost za strukturne sile nastoji prebaciti na individualne kupce. A ipak, značajne promjene mogu donijeti samo građanske političke akcije.
Odgovor na pitanje „Kako trebamo živjeti?” glasi: „Jednostavno”. Ali živjeti jednostavno zapravo je vrlo komplikovano. (...) Ideologija potrošnje toliko je uvriježena da je postala nevidljiva: to je plastična supa u kojoj plivamo.
Život na jednoj jedinoj planeti ne znači samo smanjivanje vlastite potrošnje, nego i mobilizaciju protiv sistema koji propagira veliki priliv smeća. Znači borbu protiv korporativne moći, znači mijenjanje političkih ciljeva, znači osporavanje sistema utemeljenog na beskrajnom ekonomskom razvoju i rastu, sistema koji troši svijet, sistema zvanog kapitalizam. (...)
Jednokratne šolje od novih materijala ne samo da nisu rješenje; one su perpetuacija problema. Braniti planetu znači mijenjati svijet.
Preneseno sa: https://www.theguardian.com/commentisfree/2018/sep/06/save-earth-disposa...
Datum objavljivanja: 06/09/2018.