U tim procesima ljudima se nude šarene laže – estetika, razvoj turizma, nova radna mjesta. Međutim, na kraju puta čeka ih iseljavanje i, ako su sretni da imaju krov nad glavom – izolacija u četiri zida, svako za sebe, sa svojim televizorom, mobitelom, računarom. Čeka ih gubitak kontrole nad vlastitim životom u zajednici.
Tekst nije analiza i ne bira riječi. Pokušava nas pokrenuti na akciju, i to van propisanih institucionalnih kanala koji su odavno okupirani: lokalna vijeća u Boyle Heightsu ili mjesne zajednice u Sarajevu – odavno su ih zaposjeli stranački aktivisti, saradnici 'investitora'. Kako povratiti kontrolu ili, kako smo to nekad govorili, samoupravu? Za početak, ako želimo bolnicu, moraćemo je odbraniti. Ako želimo park, moraćemo ga čuvati. A moraćemo se potom boriti i za institucije neposredne, narodne demokratije – umjesto ovih privida predstavljanja.
(Redakcija)
Pogledajte Boyle Heights. Šta vidite?
Ako ste u sjeverozapadnom dijelu Boyle Heightsa, vidite znamenitu zgradu opće bolnice izgrađenu u stilu art decoa koja sad izgleda kao iz filma strave i užasa. Vidite trg Mariachi, samo srce kvarta, gdje se oko kultnog paviljona okupljaju muzičari mariachi, a skejteri kreativno – a bez dozvole – koriste pozornicu na trgu kao skejt-parkić.
Ako ste u sjeveroistočnom dijelu Boyle Heightsa, prekoputa katoličke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, sigurno ste svratili u El Tepeyac i (neuspješno) pokušali proždrati njihov gigantski burito. Pred vama je i park Hazard gdje porodice već generacijama dovode djecu da ih ili upišu u baseball klub ili da satima igraju rukomet i košarku. Vidite i stara groblja, poput Evergreena, gdje porodice već decenijama posjećuju drage pokojnike, polažu cvijeće, na rođendan im pale svijeće uz nadgrobne spomenike.
Ako ste u jugoistočnom dijelu Boyle Heightsa, prekoputa Indiane u istočnom Los Angelesu, vidite park Salazar i murale, starce koji se kartaju, starce koji vise pred pekarom na drugoj strani ulice, kao vječni čuvari kvarta. Hodate ili vozite slavnim bulevarom Whittier – jednom od mjesnih arterija ispunjenih benzinom.
U jugozapadnom dijelu kvarta vidite zgradu Searsa. Tamo ste nekad išli u kupovinu, tipično nedjeljom, na kredit kupovali novi komplet alata, TV, frižider, mašinu za pranje ili sušenje veša. Tamo su vam nekad i auto popravljali, ali to se u neka doba zatvorilo. Čujete kako će i to postati zgrada s luksuznim stanovima, bez obzira na to koliko je uspomena nastalo u tom starom art deco tornju, u toj mjesnoj znamenitosti. Vidite općinske stanove: čudne ružičasto-narandžasto-zelene fasade naselja Wyvernwood Garden Apartments i znamenite chicano murale naselja Estrada Courts.
Boyle Heights je oduvijek četvrt radničke klase, mjesto koje radni ljudi ponosno zovu svojim.
A šta se sad dešava?
Galerije. Pivnice. Otmjeni kafići. Barovi i restorani samo za one s dubljim džepom.
Ako ste i vi to primijetili, u pravu ste. Ako ste primijetili da se stvari mijenjaju, u pravu ste. U pravu ste ako imate osjećaj da to nije pravo, i da se sve to radi ispod žita. U pravu ste ako se ljutite i osjećate da ćete eksplodirati.
Ne mislimo vas uvjeravati da ne biste trebali. Naprotiv.
Pivnice, galerije, otmjeni kafići
Boyle Heights se mijenja. U Boyle Heights dolazi sve više privatnih investitora, ruše i preuređuju naše ulice, domove, naše uspomene.
(...)
U jugozapadnom dijelu četvrti grade neke čudne, ekscentrične i beskorisne umjetničke galerije, troše se milioni i milioni da se skladišta nekadašnjih fabrika pretvore u stanove i igrališta za bogate, boogie umjetnike i tzv. tech startupe.
A svi džentrifikacijski hipsteri koji posjećuju njihove galerije talentovani su za najfiniju kafu, brunch, jaja benedikt (iz slobodnog uzgoja, dakako), skupo IPA pivo na bazi hmelja (organskog i bezglutenskog, dakako). A sve to znaju oni koji investiraju u nekretnine, a znaju i njihovi pravni zastupnici.
(...)
Iz teorije intersekcionalnosti, kao krajnji rezultat, proizlazi – živopisni kapitalizam.
istočnog dijela, i ostatka zemlje, udruženi je privatno-javni poduhvat najljigavijih kapitalista iz gradskih i državnih struktura, najljigavijih kapitalista iz privatnog sektora nekretnina, finansijskog kapitala, advokatskih firmi i bogatih umjetnika.
Džentrifikacija je multimilionska industrija.
A sad otvaraju pivare/pivnice: Indie Brewing Company i Dry River Brewing. I oni, shvatali to ili ne, kao i svi ostali džentrifikacijski poslovni poduhvati, ostvaruju dobit na račun starih radničkih porodica koje su iz svojih zajednica istjerane visokim cijenama i novim prilivom bjeljih, bogatijih, mlađih i navodno ljepših hipstera koji imaju više novca za trošenje.
Pivaru Indie Breweries osnovala su četiri mlada bijelca nekad oko 2016. godine. Tad nekad je proradila i Dry River Brewing. Krajem prošle godine predstavnici pivare Dry River Brewing održali su javni sastanak sa stanovnicima Boyle Heightsa i gradskim zvaničnicima.
Pogađate li šta su rekli stanovnici Boyle Heightsa, posebno žene koje stanuju u općinskom kompleksu Pico Gardens? Pogađate li šta su rekli žitelji Boyle Heightsa koji gledaju kako se njihovi najmiliji bore s alkoholizmom, bauljaju pijani i propadaju? Pogađate li šta su rekli oni kojima je potrebna pomoć nepopravljivo ravnodušnog kapitalističkog društva?
Naravno, svi su odlučno rekli ne – nešto na što se još uvijek nisu navikli ni mnogi gradski zvaničnici ni paraziti iz neprofitnog sektora koji žive od tuđeg siromaštva.
Ali pametni su Dry River i ostali džentrifikatori, znaju oni šta treba, znaju da tzv. javne konsultacije treba ustrajno održavati u radno vrijeme – to je dovoljno da konačno istjeraju na svoje, sa sve entuzijastično udarenim pečatom gradskih zvaničnika. Upravo tako je bilo i sa Dry River Brewing.
Budimo realni. Neki članovi naše zajednice podržavaju ovdašnje pivare/pivnice i ostala džentrifikacijska sranja. Podržavaju ih čak i neki naši bliski prijatelji, sad već bivši. (...) Na kraju krajeva, za koga se prave pivare/ pivnice? Za mlade, naravno.
(...)
Oni stariji – od kojih su mnogi, ironično, upravo roditelji i članovi porodica onih mladih – ne jebu te pivare ni pod razno. Džentrifikacija ugrožava stariju populaciju ove zajednice, radničku klasu, odrasle koji godinama dirinče i krv su propišali da svojim porodicama pruže dom, a njihova djeca ispijaju pivo s džentrifikatorima! Koji tragični apsurd! Prava govnarija šekspirovskog tipa.
(...)
Podržite svoje roditelje! Borite se protiv džentrifikacije! Nije još gotovo. Valja nam se boriti za čitavu jednu zajednicu!
Treba nam društvena kontrola zajednice, a ne prodane duše!
(...)
U protekle dvije godine rada i odbrane Boyle Heightsa, otkrili smo i naučili nekoliko važnih stvari:
Džentrifikacija se ne dešava van kapitalizma, džentrifikacija je usko povezana s usponima i padovima kapitalizma. Naša borba protiv džentrifikacije mora biti dio šire borbe protiv kapitalizma. Za to su nam potrebne veće, militantnije i brojnije organizacije kojima je prioritet radnička klasa. DBH neće povesti borbu protiv kapitalizma. Voljeli bismo da možemo, ali nije to za nas. To je historijski i monumentalan zadatak za nekog drugog. Ali mi ćemo tog nekog svesrdno podržati!
Samo jedno zaustavlja džentrifikatore: direktna akcija. Nikakvi sudovi. Nikakve promjene politika. Ni peticije upućene gradskim i državnim vlastima. Ni progresivni kandidati (žalimo, ljubitelji Bernija, 'lijevi' demokrati, Demokratski socijalisti Amerike, Zelena partijo itd.). Nisu pomogli ni čvrsti argumenti, ni zdrav dijalog. Čak ni neprofitne korporacije za upravljanje lokalnim zemljištem. Nije bilo koristi ni od ubjeđivanja sirotinje i pripadnika radničke klase da uštede koju paru, da ne kupuju kafu, nego da kupe kuću i konačno umuknu. Ljudima začas izlete gluposti kao: al vi ste pravo nasilni, ili: strašni su mi ovi što vas podržavaju, ili: ma ne može ovo još dugo! Pa ovako otuđujete zajednicu! Nismo, međutim, nikome nametali ovu taktiku. Ona se među masama i aktivistima razvila organski (bez glutena?) i sve je teže uočiti ko spada u koju kategoriju, što je dobro. Nek džentrifikatore opet bude strah. (Valjda se neko sjeti da ovo odštampa na majicama; obavezno i pod hitno!)
Ljudi žele pružiti otpor. Mi ćemo ih u tome podržati i uputiti ih, prenoseći im svoja iskustva i lekcije koje smo naučili. Učit ćemo i mi od njih. Zajedno ćemo rasti.
Džentrifikaciju će usporiti, ili čak zaustaviti, isključivo omasovljenje, snaga i sila. Samo to. U Boyle Heightsu živi oko 109.000 ljudi. Kada bi se ujedinila većina, koja živi u iznajmljenim stanovima, kad bi stotine i hiljade krenule od džentrifikatora do džentrifikatora, nema šanse da bi oni opstali. Nema te sile koja može zaustaviti narod kad se ujedini i uvidi da mu nema druge. To je društvena kontrola zajednice. To je vizija i budućnost koju Boyle Heights želi i zaslužuje.
Društvena kontrola zajednice ličila bi na, recimo, lokalno vijeće, ali ne bi bila baš takva. Zamislite nešto slično lokalnom vijeću Boyle Heightsa, samo bez onolikih apologeta policije i džentrifikatora, te mnogo veće i bolje i nezavisnije i popularnije. Koliko ljudi stvarno ide na te sastanke? Tri posto čitave zajednice! Čak ni članovi vijeća ne dolaze redovno. Godine 2012. zamalo su opozvani jer nisu imali kvorum.
Nije narod kriv što su dosadni i besmisleni i ti sastanci i ta vijeća. Iako se među njima navodno poneko i protivi džentrifikaciji, većina njih su trgovci nekretninama i pristalice džentrifikacije.
(...)
Stvarna društvena kontrola zajednica, stvarna dvojna vlast u zajednicama više nalikuje narodnim skupštinama, ili odborima koji bi širom Boyle Heightsa služili zajednici i štitili je etično, bez političkog utjecaja korumpiranih i birokratskih gradskih struktura.
DBH je militantno nezavisna. Mi nikad nećemo postati neprofitna organizacija. Nas niko ne kontroliše. Ni George Soroš, ni Huizar, ni Rusi, a ni sablasni bijeli marksisti za koje se džentrifikatori i njihove pristalice kunu da povlače naše konce.
(...)
Uključite se u borbu za sve, jer nemamo ništa
(...)
Mi, narod, radnička klasa, mi koji uvijek izvučemo deblji kraj, mi eksploatisani, potlačeni, iz-stanova-izbačeni, mi tupadžije, lokalni revolucionari Boyle Heightsa, mi smo u opasnosti da izgubimo sve.
Da izgubimo historiju, našu historiju, naše uspomene, našu geografiju, naše skromno jebeno preživljavanje, našu kulturu. Šta smo mi ikada posjedovali? Većina nas nikad nije imala, niti će imati, vlastitu kuću, ni biznis. Mi nemamo gdje drugo i zato ćemo se boriti do posljednjeg atoma snage. Borit ćemo se za sve jer nemamo ništa.
Borite se protiv džentrifikacije direktnom akcijom!
Dole pivare i pivnice!
Za narodnu vlast!
Preneseno sa: http://defendboyleheights.blogspot.ba/