„Napustili su nas”: preživjeli Srebreničani još uvijek žive u kampovima

Piše: 

Lorenzo Tondo
Bosanskohercegovačka zemlja (ovih dana iskorištena kao povod za najnoviju živahnu igranku u državnom vrhu) odavno ne pripada nikom od nas, a (kako se vidi iz ovog članka) preživjelim Srebreničanima ponajmanje. Zemlja je postala zemljište za prodaju – bogatim Rusima Arapima ili domaćim tajkunima i špekulantima. Ljudi su potrošna roba - za izvoz u Njemačku i otkup glasova ili, jednostavno, zaborav. (@RiD)

 

Kad su Muju Hrustanovića 1997. godine premjestili u izbjeglički kamp Ježevac (BiH), mislio je da će tu boraviti samo nekoliko mjeseci. Tako su mu rekle vlasti. Ali je Mujo Hrustanović i nakon dvije decenije još uvijek u Ježevcu.

Ovaj sedamdesetpetogodišnjak, njegova supruga, njihov sin, snaha i dvoje unučadi žive u stanu od 30 kvadrata smještenom u jednom od 50 bijelih zgradica u kampu koji su međunarodne organizacije izgradile nadomak Tuzle. Ti su stanovi, zamišljeni kao privremeni smještaj, postale stalni dom za stotine ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici, najveći zločin na tlu Evrope nakon II svjetskog rata.

„Napustili su nas”, kaže Hrustanovićev sin Avdo, sad dvadesetpetogodišnjak. Imao je svega nekoliko mjeseci kad su njegovi roditelji bili prisiljeni napustiti Srebrenicu. „Ovi su ljudi sav svoj bol podijelili s međunarodnom zajednicom, a šta su zauzvrat dobili? Trošne domove i opšti zaborav.”

Kad su u Srebrenicu, pretežno bošnjački gradić u istočnoj Bosni, 11. jula 1995. godine ušle snage pod komandom generala Ratka Mladića, bosanskog Srbina, izdvojile su sve vojno sposobne muškarce i – pobili ih. Procjenjuje se da je u Srebrenici pobijeno oko 8.100 ljudi. Među njima i Hrustanovićeva braća.

U ratu od 1992. do 1995. godine stradalo je oko 100 hiljada ljudi, a dva miliona ih je prognano iz svojih domova. Agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice smatra da je krajem 2015. godine još uvijek bilo 98.324 raseljenih unutar zemlje, od čega 7.000 u privremenim ili kolektivnim smještajima.

„Nikad nije bilo jasne strategije za povratak bosanskih izbjeglica u sela uništena tokom rata”, kaže Branka Antić-Štauber, direktorica udruženja Snaga žene koje izbjeglicama pruža psihološku podršku. „Izbjeglicama je ponekad teško da se vrate čak i kad su im kuće obnovljene. Gotovo svi pate od posttraumatskog stresnog sindroma. Govorimo o primarnim, još uvijek živim traumama. Ima žena koje još uvijek tragaju za nestalim članovima svojih porodica.”

Na dvadesetak minuta od Tuzle nalazi se izbjegličko naselje Mihatovići u kojem živi preko 150 porodica. Gotovo ih je polovina iz Srebrenice, a među njima i Mirsada Malkočević (45) koja je nezaposlena i živi s bolesnom majkom.

„Majku sam dovela ovamo jer joj treba pomoć”, objašnjava Mirsada. „Prije toga je živjela u drugom izbjegličkom smještaju i bojala sam se da će tamo i umrijeti, a da nikad neće imati dostojanstven život. Ostala sam joj samo ja. Srbi su joj ubili muža, troje djece i tri brata.”

Mirsadina priča je jedna od mnogih. Mirsada je nekoliko mjeseci živjela u šatorskim naseljima i sportskim halama da bi je onda vlasti prebacile u izbjegličko naselje, obećavajući joj dom i normalan život: „Kad sam stigla u Mihatoviće, mislila sam da ćemo dobiti pravi dom. A evo nas svejednako ovdje i nakon 25 godina. Petočlana porodica živi od majčine boračke penzije – oko 800 KM mjesečno.”

Samo dvadeset ljudi u ovom selu ima stalan posao. Tridesetogodišnji Muhamed Mehmedović radi u fabrici: „Zarađujem 470 KM mjesečno i smatram se jednim od malobrojnih sretnika u Mihatovićima. Pravo govoreći, za mlade u ovim selima nema budućnosti. Nije rat uništio samo naše živote – nego je uskratio život i našoj djeci i unučadi rođenoj i odrasloj po ovim kampovima – svi su oni zarobljenici trauma koje preživljavaju njihovi roditelji.”

Dr. Antić-Štauber ovo opisuje kao transgeneracijsko prenošenje trauma: „Trauma se s prve generacije preživjelih prenosi na drugu i naredne generacije njihovog potomstva. U Ježevcu i Mihatovićima trenutno živi treća generacija potomaka ljudi smještenih u kamp: ljudi koji su ovdje svojevremeno smješteni s malom djecom dočekali su da im ta djeca ovdje izrode i unuke.”

Avdo Hrustanović, koji je u Ježevac doveden kao dječačić, prošle godine je završio poslovnu školu, a sad je nezaposlen i uglavnom sjedi kod kuće i gleda kako mu se djeca, jedno od pet, a drugo od dvije godine, igraju na blatnjavoj ulici. Čitava porodica preživljava na boračkoj penziji djeda Muje koji kaže: „Svakog juna novinari idu u Srebrenicu na obilježavanje godišnjice genocida, ali niko ne dolazi u Ježevac da vidi kako danas žive oni koji su preživjeli genocid”.

Mehmedović za život u Mihatovićima kaže da je izgubljen u vremenu i prostoru: „Život izbjeglica u Bosni je planiran na privremenoj bazi, a i sad se tako odvija. Boravišna dozvola nam je i sad privremena i izdaju nam je svake dvije godine, a tako i pasoše. Živimo u vječito privremenom stanju.”

Ali Srebreničani više nisu jedine izbjeglice u BiH – sad na tuzlanskoj željezničkoj stanici kao beskućnici žive Sirijci i Afganistanci. Sjećanja Bosanaca na rat još uvijek su itekako živa. Bosanci dobro znaju šta znači biti prognan iz svog doma.

„Dok uveče palim vatru, ja sve mislim na migrante koji spavaju po ulicama u Tuzli”, veli Mehmedovićeva mati Aiša. „Znaš, i nama Bosancima se to dešavalo – i to ne tako davno.”

„Ali i ljudi i vlade zaboravljaju prošlost”, kaže Mehmedović. „Baš kako su nakon rata zaboravili i nas.”

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 17/02/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

18/02/2020