Najamnine, tržište stanova i kapitalizam: Rasprodaja gradova

Obećana zemlja Njemačka ušla je u stambenu krizu, ali ta kriza nije produkt djelovanja viših sila već sila tržišta – gdje je stan roba koju treba što bolje prodati. Za siromašne, prije svega radništvo na sve nesigurnijim poslovima, to znači ne samo iseljavanje u rubna područja grada, nego i odvajanje sve većeg dijela nadnice za kirije. Istovremeno se bogate privatnici koji cijele kvartove preinačavaju u blokove luksuznih stanova.

Slično se počinje viđati i u BiH, i to ne samo u Sarajevu ili Banjaluci. Tako npr. u Cazinu polako nestaju porodične kuće i bašte, a zamjenjuju ih nove zgrade u kojima stanove za sada kupuju ljudi iz dijaspore, što cijenu stambenog prostora drži na razini dosta povoljnoj – ali za one s njemačkim platama. Stanovanje postaje roba i poslovna investicija. Prije koju godinu u Tuzli su nekadašnji radnici hotela ''Tuzla'', zajedno sa sindikalistima iz Sindikata Solidarnosti, branili svoje kuće i stanove od pljenidbe po diktatu banke Hypo Alpe Adria, sada prešminkane u Addico, a po osnovu dugovanja tranzicijskih vlasnika iz Slovenije. U Beogradu mladi aktivisti iz dana u dan sprječavaju istjerivanje sirotinje na ulicu, pri čemu zaštitarima lihvara zdušnu podršku pruža državna policija.

Engels je prije više od stoljeća uočio mehanizam kojim kapitalizam preuzima urbani razvoj i stavlja ga u funkciju tržišta i profita. Sad još samo da ga uočimo i mi, pa da borbe za gradove proširimo van priča o korumpiranim načelnicima opština i građevinskim inspektorima. Naši su opštinski načelnici nesumnjivo problematičan soj, ali u procesima koji zahvataju i ove krajeve, kvarne vlasti i namješteni tenderi samo su vidljiviji dio priče.

 

Piše: Max Manzey

Odabrao i s njemačkog preveo: M. Purić

U Berlinu svake godine bude podignuto preko 10.000 tužbi za deložaciju. Jedna studija koju je proveo Univerzitet Humboldt otkriva vrh ledenog brijega raseljavanja: državni aparat deložira one koji ne mogu platiti stanarinu – i to postaje sve češća pojava.

Džentrifikacija naših gradova
 

No deložacije se često dešavaju i bez sudskih izvršitelja. Malo-pomalo bivše se radničke četvrti pretvaraju u naselja za srednju i višu klasu. Osobe nižih primanja mogu pronaći stan još samo na rubovima gradova. Taj proces, koji nazivamo „džentrifikacija”, dio je širokih promjena koje zahvataju naše gradove.

Naselja unutar gradova, koja su u mnogim slučajevima rasla desetljećima, ogromnom brzinom se uništavaju i zamjenjuju bezličnim uredskim zgradama, trgovačkim centrima i luksuznim stanovima. U Berlinu su prosječne stanarine između 2009. i 2014. porasle za 56 procenata – u nekim dijelovima grada, na primjer u Kreuzbergu, čak su se i udvostručile. Hamburg, München i Frankfurt već godinama bilježe drastičan porast najamnina, ali pogođeni su i manji gradovi poput Augsburga ili Kassela (također porast najamnina od 50 procenata). U Njemačkom savezu stanara smatraju da će se ovaj trend nastaviti i narednih godina. Stambena kriza se pogoršava za osobe niskih primanja, primatelje socijalnih davanja i studente. Dok se u prosjeku na stanarinu troši 28 procenata primanja, kod domaćinstava pod rizikom od siromaštva taj udio iznosi 50 procenata, a kod jednočlanih domaćinstava pod rizikom od siromaštva čak 59 procenata.

Tržište stanova u kapitalizmu
 

Uzrok leži u načinu funkcioniranja tržišta stanova. Kao i svaka roba, stan u kapitalizmu ima kako upotrebnu vrijednost (spavanje, kuhanje, skrovište) tako i cijenu. I dok stanare iznad svega zanima upotreba, kod stanodavaca se na kraju računa samo profit ostvaren iznajmljivanjem ili prodajom. Njima su stanovi kapitalna ulaganja kao i svaka druga, a cilj je izvući što veći povrat uloženog.

Stoga privatni ulagači ulažu u najprofitabilnije segmente tržišta, te nastaje stalni pritisak za povećanje profita kroz povećanje najamnine i luksuzne renovacije. Takva tržišna logika ne odgovara na potražnju za povoljnim stanovima, pa je u kapitalizmu stambena kriza za osobe niskih primanja pravilo, a ne izuzetak. Zbog toga dolazi do džentrifikacije i raseljavanja. Sociolog grada Andrej Holm džentrifikaciju definira kao „proces podizanja vrijednosti nekretnina u pojedinim gradskim zonama, pri kojem uspjeh špekulantskih strategija valorizacije i/ili političkih strategija dizanja vrijednosti zahtijeva izmjenu stanovništva“.

To znači da se svjesno vrši istiskivanje stanovništva slabije platežne moći kako bi se prigrabile veće najamnine.

Uzroci džentrifikacije
 

Istraživačice i istraživači koji džentrifikaciju objašnjavaju pukom postmodernom promjenom načina života („ljudi ponovo žele živjeti u gradu“) a ne profitnim interesom vlasnika stanova, previđaju da džentrifikacija nije tek fenomen takozvanog društva usluga. Već sredinom 19. stoljeća Engels je taj proces opisao u djelu O stambenom pitanju: „Rezultat je taj da radnici iz centra gradova bivaju potisnuti na periferiju, da radničkih i manjih stanova općenito ima sve manje i da postaju sve skuplji, a često ih uopće nema na raspolaganju, jer će u ovim okolnostima građevinska industrija, kojoj skuplji stanovi pružaju daleko šire špekulacijsko polje, graditi radničke stanove samo u iznimnim slučajevima.“

Lobistička organizacija Haus und Grund tvrdi da je novogradnja trenutno rentabilna tek ako najamnina iznosi deset eura po kvadratnom metru, ne računajući režije. U isto vrijeme, primjerice, nezaposlenima i socijalno ugroženima u Berlinu država plaća stanarinu do pet eura po kvadratnom metru. Tu se počinju jasno vidjeti obrisi ove nesreće: dok se s jedne strane priuštivi stanovi pretvaraju u luksuzne apartmane, novi stanovi se prave samo za srednju i višu klasu.

Povlačenje države iz stambene politike
 

Zbog tržišno prouzročene sistemske nejednakosti, država je u prošlosti intervenirala kad god je to bilo potrebno radi održavanja „socijalnog mira“. Država je, putem javnih stambenih poduzeća, socijalnu stanogradnju i naknade za stanarinu stavljala je na raspolaganje prije svega ljudima nižih prihoda.

Ti instrumenti stambene politike predstavljali su centralni stup „socijalne stambene privrede“ poslijeratne Zapadne Njemačke. U DDR-u je stambeno zbrinjavanje u potpunosti organizirala država. [Nakon Prvog svjetskog rata] važnu ulogu u povoljnom stambenom zbrinjavanju radničke klase dugo je igrao zadružni pokret. Međutim, kada su 1933. godine nacisti preuzeli vlast, pokret je naglo ugašen i nikad se od toga nije oporavio.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća neoliberalizam je prodro i u njemačku stambenu politiku, i država se povukla iz oblasti stambenog zbrinjavanja. Dok je 1987. godine u Zapadnoj Njemačkoj bilo 3,9 miliona socijalnih stanova, 2001. ostalo ih je upola manje. U proteklih deset godina u cijeloj zemlji taj stambeni fond se svake godine smanjuje za 100.000 jedinica. Primjerice, u Berlinu je od devedesetih godina privatizirano 200.000 stanova, a u Saksoniji 50.000. Rasprodaja države i kraj socijalnog stambenog zbrinjavanja osnovni su razlozi drastičnog porasta najamnina i stambene krize kod osoba s niskim primanjima.

Ekonomska kriza i tržište stanova
 

Drugi uzrok brzog rasta najamnina jest ekonomska kriza. Marksistički geograf David Harvey piše o tome da je špekuliranje nekretninama osnovna poluga kojom kapital nadoknađuje niske profitne marže i prolongira krize. Pri tome često nastaju novi špekulantski „mjehuri od sapunice“, koji onda pokreću novu krizu. I tu se isplati pogledati povijest: kada je 1848. godine došlo do jedne od prvih kriza izazvanih prekomjernom akumulacijom kapitala, pod tada još uvijek mladim kapitalizmom, predsjednik francuske države Charles Louis Napoléon Bonaparte tražio je rješenje da bi nagomilanom kapitalu dalo priliku za ulaganje. Poduzeo je obimne državne infrastrukturne radove: željezničke pruge gradile su se po cijeloj Europi, podržana je gradnja Sueckog kanala, nove luke nicale su preko noći. Ali je, iznad svega, grad Pariz podvrgnut dalekosežnoj preobrazbi. Godine 1853. Bonaparte, koji se u međuvremenu dao proglasiti Carem Napoleonom III, povjerio je restrukturiranje Pariza urbanisti Georges-Eugèneu Haussmannu. Radničke četvrti u centru grada su porušene, a na njihovom mjestu izgrađena stambena naselja visoke klase i veleljepni bulevari koji su vladajućoj klasi nudili brojne mogućnosti za trošenje novca. Time je povezao ogromne količine kapitala i radnu snagu, te dobio polugu za stabiliziranje kapitalizma. Radništvo je protjerano iz centra grada. Engels je u tome prepoznao obrazac kapitalističkog urbanog razvoja. Potvrdio je vladajućoj klasi da će stambeno pitanje u društvu ubuduće uvijek rješavati „Haussmannovim metodom“. Nekoliko godina kasnije, za vrijeme Pariške komune, radnice i radnici će nakratko ponovo osvojiti svoj grad.

Međunarodne špekulacije nekretninama
 

Isti mehanizam možemo i danas vidjeti na djelu: niske profitne marže i krizne situacije pod kapitalizmom značajni su faktori u međunarodnom špekuliranju nekretninama i s njim povezanim a ovdje već opisanim dubinskim transformacijama gradskih jezgra. Prema rezultatima istraživanja koje je izvela kompanija Ernst & Young, u Njemačkoj je 2007. godine, malo pred početak krize, u tržište nekretnina uloženo rekordnih 65 milijardi eura.

Veliki dio tog novca otišao je na krčmljenje bivših javnih stambenih fondova. I ove godine očekuje se ulaganje od 50 milijardi eura – prije svega u skupe nekretnine i adaptacije (čemu se odnedavno pridružio i kineski kapital). No nije se promijenila samo količina novca u igri, već i akteri: umjesto vlasnika nekretnina koji operiraju na regionalnoj razini, sada imamo banke i ojačane velike fondove za špekulaciju nekretninama koji operiraju izravno na stambenom tržištu, pri čemu u pravilu imaju znatno veća profitna očekivanja u odnosu na tradicionalne aktere.

Pogonska goriva trenutnog zaoštravanja na tržištu
 

Povlačenje države iz oblasti stambenog zbrinjavanja, privatizacija cjenovno povoljnih javnih stanova i porast špekulacije nekretninama u znaku ekonomske krize osnovna su pogonska goriva trenutnog zaoštravanja na tržištu nekretnina. Kako kapitalističko tržište nekretninama nije u stanju riješiti stambenu krizu, rješenje nudi jedino dekomodifikacija nekretnina, dakle izuzimanje stanova sa tržišta i podruštvljenje stambenog prostora.

Otpor neoliberalnom urbanizmu
 

No, neoliberalni urbanizam nailazi na otpor. Od borbe stanarske inicijative Kotti&Co u berlinskom Kottbusser Toru do protesta protiv izgradnje trgovačkog centra u istambulskom parku Gezi: posljednjih nekoliko godina u cijelom svijetu obilježili su urbani pokreti protiv porasta najamnina i raseljavanja, protiv nestanka gradske kulture ili izgradnje luksuznih blokova u javnom prostoru i zelenim površinama. Sociolog Henri Lefebvre već je šezdesetih godina prošlog stoljeća u svojim analizama zaključio da će osovinu budućih klasnih sukoba činiti socijalni sukobi oko „prava na grad“ – što znači oko prava da sami odlučujemo gdje ćemo i kako živjeti u gradu. U toj borbi spomenuti pokreti stoje pred velikim izazovima: dok borbu za veće plaće vode organizacije koje se znaju nametnuti – ili u tom smislu makar imaju potencijala – inicijative orijentisane na gradsku politiku pogađa fragmentacija borbe i nizak stupanj organizacije. Sve to prati i nedostatak instrumenata za vršenje pritiska na stanodavce i špekulante nekretninama – pravo na štrajk zbog previsoke najamnine ne postoji. Međutim, gradske političke inicijative upravo zbog niskog stupnja institucionalizacije mogu postati laboratoriji za razvoj oblika i organizacije otpora značajnih za socijalne borbe u drugim sferama.

Borba za „Pravo na grad“
 

Pred ljevicom, stranačkom i nestranačkom, danas stoji zadaća da se pridruži pokretu i djeluje ravnopravno s njim. Borba za pravo na grad znači, u krajnjoj liniji, ništa manje nego raskid s kapitalizmom. No on je moguć samo ako različiti socijalni pokreti radničke klase budu djelovali zajedno. Ljevica stoga mora biti dijelom sindikalne i gradske političke borbe i pridonijeti povezivanju pokreta, a ulični slogan „Veće plaće, manje stanarine“ mora shvatiti kao polazište jedne socijalističke perspektive.

Preneseno sa: https://www.marx21.de/wohnungsmarkt-und-kapitalismus-der-ausverkauf-der-staedte/

Datum objavljivanja: 04/07/2018.

Lektura: M. Evtov

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

26/07/2018