MISLIMO BUDUĆNOST: Pandemija kao šansa za drugačiji kapitalizam

Piše: 

Mariana Mazzucato
Krize mijenjaju svijet. Nije li bolje u toj transformaciji biti subjekat, a ne objekat? Razmišljajmo o budućnosti već sad, jer je očigledno da će morati biti bitno drugačija. Možemo je učiniti boljom i ne dozvoliti da je opet kapitaliziraju profiteri, desničari i špekulanti nesrećom raznih profila. Kako naša nekadašnja normalnost iz sata u sat postaje nenormalna, a naše svakodnevno – nemoguće, možda ono dosad nevjerovatno sami možemo učiniti mogućim. RiD-ov serijal o budućnosti.
Svi se slažu da će se globalna ekonomija naći u nezapamćenoj krizi. Već sad se najavljuju paketi pomoći privatnim kompanijama, čak i u BiH. Opet su u igri veliki i opet bez uslovljavanja i bilo kakvih garancija da će budžetska pomoć spasiti radna mjesta. To je nastavljanje iste ekonomske politike, a svaki aspekt sadašnje pandemije upravo nam govori kako nas je takva politika dovela u situaciju da ni velike ekonomske sile nemaju kapacitete za brigu o svom stanovništvu. (@RiD)


Obrada: RiD

Svijet je u kritičnom stanju. Pandemija Covid-19 ubrzano se širi iz zemlje u zemlju, i to u razmjerama i stepenu ozbiljnosti neviđenima još od pogubne španske gripe 1918. Ukoliko izostane koordinirana globalna akcija protiv zaraze, suočićemo se i s ekonomskom i finansijskom krizom.

Razmjere krize zahtijevaju od vlada da se angažuju. A vlade to i čine. Države pumpaju podsticaje u privredu dok istovremeno očajnički pokušavaju usporiti širenje bolesti, da zaštite rizične grupe i pomognu otkriće novih tretmana i vakcine. Obim i intenzitet ovih intervencija podsjećaju na ratno stanje – ovo i jest rat protiv širenja zaraze i privrednog kolapsa.

No tu ipak vreba jedan problem. Nužna intervencija zahtijeva bitno drugačiji okvir od onog koje su vlade svojevremeno odabrale. Još se od 1980ih vladama nalaže da se povuku i kormilo prepuste biznisu koji će proizvesti blagostanje, a one da intervenišu samo kad treba rješavati već nastale probleme. Rezultat: vlade nisu baš najbolje pripremljene i opremljene da se izbore s krizama kao što su Covid-19 i klimatska vanredna situacija. Za takve situacije su vlade nespremne zato što se pretpostavlja da moraju čekati pojavu nekog velikog, sistemskog šoka da bi krenule u akciju. Otud slabljenje vitalno značajnih ustanova koje pružaju javne usluge i dobra, poput britanskog javnog zdravstva (NHS) kojem je od 2015. godine budžet srezan za cijelu milijardu funti.

Prominentna uloga biznisa u javnom životu rezultirala je i gubitkom povjerenja u sposobnost vlada da samostalno djeluju, što nas je odvelo u mnoga problematična javno-privatna partnerstva kojima je na prvom mjestu interes biznisa, a ne javno dobro. Dokazano je npr. da javno-privatna partnerstva u oblastima istraživanja i razvoja često favorizuju rad na komercijalnim proizvodima, nauštrb manje profitabilnih, a za javno zdravstvo vitalno značajnih lijekova kao što su antibiotici i vakcine za niz bolesti koje mogu prerasti u epidemije.

Povrh toga, u društvima narastajuće nejednakosti nedostaju garancije i sigurnost za radne ljude, naročito one s povremenim poslovima i bez ikakve socijalne zaštite.

No sad je prilika da iskoristimo ovu krizu i sagledamo mogućnosti promjene kapitalizma. To će zahtijevati promjenu u shvatanju uloge vlada: vlade bi trebale raditi na aktivnom oblikovanju tržišta, tržišta čiji je cilj održiv i inkluzivan rast. Vlade se ne bi smjele svesti na popravke učinaka tržišta kad se krah već desi. Vlade bi trebale garantovati da se sva partnerstva s biznisima u koja se ulažu budžetska sredstva rukovode opštim interesom, a ne zaradom.

Prije svega, vlade moraju ulagati u strukture (a u nekim ih slučajevima i stvarati) koje pomažu u sprečavanju kriza i osposobljavaju nas da se nosimo s nastalim krizama. Odluka britanske vlade da za NHS dodijeli 12 milijardi funti vanrednih budžetskih sredstava više je no dobrodošla, ali je jednako bitan i fokus na dugoročno ulaganje u jačanje zdravstvenog sistema. No prethodnih je godina vladao upravo suprotan trend.

Drugo, vlade moraju bolje koordinirati istraživačke i razvojne djelatnosti, te ih usmjeriti ka prioritetima javnog zdravstva. Otkrivanje vakcina zahtijeva međunarodnu koordinaciju gigantskih razmjera, onakvu kakvu predstavlja izvanredna Koalicija za inovacije na polju spremnosti za epidemije - Coalition for Epidemic Preparedness Innovations (CEPI).

No na vladama leži i ogromna odgovornost da tržište oblikuje tako što će rad na inovacijama usmjeravati prema prioritetima javnosti, baš onako kako to rade ambiciozne javne organizacije kakva je DARPA (Agencija za istraživanje naprednih tehnologija za odbranu SAD) koja je, radeći na problemu međusobne komunikacije satelita, finansirala projekat koji je postao Internet. Slična inicijativa u oblasti zdravstvene zaštite podrazumijevala bi da se javna sredstva usmjeravaju ka rješavanju najvećih zdravstvenih problema.

Treće, vlade moraju strukturirati javno-privatna partnerstva tako da od njih imaju koristi i građanstvo i privreda. Zdravstvo je oblast u koju se širom svijeta slijevaju milijarde iz javnih budžeta: SAD u Savezni zavod za zdravstvo (NIH) godišnje ulažu 40 milijardi dolara. Ovaj Zavod je u istraživanja koronavirusa uložio 700 miliona dolara od izbijanja epidemije SARS-a 2002. godine. Ogromna javna ulaganja u zdravstvena istraživanja znače da tim procesom trebaju upravljati vlade – da bi spriječile zloupotrebu patenata i osigurale pravedne cijene i snabdijevanje lijekovima, te profit ponovo usmjerile u inovacije (umjesto što se dijeli dioničarima). To bi takođe podrazumijevalo i da kompanije koje u normalnim vremenima koriste javna sredstva ne smiju u vrijeme krize špekulisati zalihama za vanredno stanje, npr. lijekovima, bolničkim krevetima, maskama i respiratorima, niti im dizati cijenu. Ključno je da te neophodne potrepštine po pristupačnim cijenama budu dostupne svima, ne samo unutar jedne države nego i na međunarodnom planu, što je posebno važno u situaciji pandemije: tu nema mjesta nacionalističkom rezonovanju kakvo je pokušaj Donalda Trumpa da se SAD dokopa ekskluzivnog prava na vakcinu protiv koronavirusa.

Četvrto, vrijeme je da se konačno nauče lekcije iz finansijske krize 2008. godine. Kad kompanije (od avioprevoznika do maloprodaje) zatraže finansijsku pomoć za izlazak iz krize, veoma se važno oduprijeti ideji bezuslovnog upumpavanja novca. Sve te mjere vlade mogu usloviti tako da sektore u koje ulažu transformišu i učine ih dijelom nove ekonomije – ekonomije s težištem na ekološki prihvatljivim strategijama smanjenja emisije ugljika, pri čemu treba ulagati u to da se radnici osposobe i prilagode novim tehnologijama. A to se mora uraditi već sad, dok su vlade u poziciji da to učine.

Covid-19 je događaj dosad neviđenih razmjera koji jasno pokazuje odsustvo spremnosti i opstojnosti sve globalizovanije i povezanije ekonomije, a sasvim je sigurno da neće biti posljednji te vrste. Ali ovaj momenat možemo iskoristiti za to da u samo središte kapitalizma stavimo one kojih sve ovo najviše (do)tiče. Nemojmo da nam propadne šansa koja se otvara ovom krizom.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 18/03/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

23/03/2020