MISLIMO BUDUĆNOST: Ne smijemo se vratiti na staro

Piše: 

David Graeber
Po pisanju magazina Jacobina, David Graeber, anarhist, antropolog i društveni organizator, septembra 2020. godine prerano preminuo u pedeset prvoj godini, napisao je pred smrt esej o tome kako bi mogli izgledati život i politika nakon pandemije Covid-19. Sad je pravo vrijeme da mislimo i o tome – da ne bismo ponovili grešku koju smo napravili poslije rata. Zadovoljili smo se tim da je ubijanje stalo i okrenuli se privatnim životima, u nastojanju da ih ponovo sastavimo. A elite su to iskoristile da društvo preustroje u svoju korist i da se obogate na preuzimanju društvenih dobara. Sjetimo se samo kako su tvornice kupovane za bezvrijedne certifikate i pretvarane u građevinske placeve ili pologe za ogromne kredite koji nikad nisu vraćeni – niti su uloženi u proizvodnju. Ne probudimo li se, momentalno, opet će nas prevariti. A ovog puta je prevara planetarna, kakva će biti i bijeda u kojoj ćemo završiti ako se ne pokrenemo. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Narednih mjeseci će, u nekom trenutku, biti proglašen kraj krize i moći ćemo se vratiti na svoje „neesencijalne“ poslove. Mnogima će to biti kao buđenje iz sna.

Mediji i političke strukture definitivno će nas ohrabrivati da to i doživimo kao buđenje iz sna. Tako se desilo nakon finansijskog kraha 2008. godine. Tada je nastao trenutak zapitanosti – šta su uopšte „finansije“? Nisu li to samo tuđi dugovi? Šta je novac? Je li i to samo dug? Šta je dug? Nije li dug samo obećanje? Ako su novac i dug samo zbirka obećanja koje dajemo jedni drugima, zar ne bismo s istom lakoćom mogli dati i drugačija obećanja? Tu zapitanost su gotovo odmah prekinuli oni koji i inače insistiraju na tome da umuknemo, da prestanemo razmišljati i da se vratimo na posao. Ili ga bar počnemo tražiti.

Prošli put je većina nas nasjela. Od odsudne je važnosti da nam se to ne desi i ovog puta.

Jer iz sna u stvari nas je probudila, ili trebala probuditi, kriza koju smo upravo iskusili – kriza nas je suočila s aktuelnom stvarnošću ljudskog života. A stvarnost je to da smo skupina krhkih bića koja se brinu jedna o drugima, pri čemu su oni koji obavljaju lavovski dio brige koja nas održava u životu preopterećeni dažbinama, nedovoljno plaćeni i svakodnevno ponižavani, dok istovremeno dio stanovništva ne radi ama baš ništa osim što ispreda izmišljotine, ubire rentu i generalno samo smeta onima koji stvari prave, popravljaju i prenose, ili brinu o potrebama drugih živih bića.

Ne smijemo opet skliznuti u stvarnost u kojoj sve to iz nekog neobjašnjivog razloga djeluje smisleno, onako kako to s besmislicama često biva u snovima.

Šta kažete na ovo: Zašto ne prestanemo smatrati savršeno normalnim to da što je više očito da nečiji rad koristi drugima, to je manje vjerojatno da je taj neko plaćen za svoj rad? Zašto ne prestanemo insistirati na tome da su financijska tržišta najbolji način za usmjeravanje dugoročnog ulaganja čak i ako nas potiču na uništenje većine živog svijeta na Zemlji?

Zašto se umjesto toga ne prisjetimo, kad se vanredna situacija okonča, onoga što smo u njoj naučili: da ako „ekonomija“ išta znači, znači način na koji jedni drugima pružamo ono što nam treba za preživljavanje (u svakom smislu riječi)? I da je ono što nazivamo „tržište“ u ogromnoj mjeri samo način aranžiranja zbirnih želja bogataša koji su, većinom, bar donekle patološki slučajevi? A da najveći moćnici među njima planiraju izgradnju bunkera u koje će pobjeći ako mi i dalje budemo dovoljno blesavi da vjerujemo lekcijama kojima nas bombarduju njihovi poslušnici: da smo svi, kolektivno, nedovoljno razumni da učinimo išta u vezi s nastupajućim katastrofama?

Možemo li ih, molim vas, ovog puta naprosto ignorisati?

Većina rada koji trenutno obavljamo čista je ubleha. Postoji samo sebe radi, ili zato da bi bogataši o sebi mislili dobro, ili da bi sirotinja o sebi mislila loše. Ali ako se naprosto zaustavimo, možda postane moguće da jedni drugima damo mnogo razumnija obećanja. Recimo obećanje o stvaranju drugačije ekonomije – ekonomije koja će omogućiti da se brinemo o ljudima koji se brinu o nama.

IZVOR: JACOBIN

Objavljeno: 04/03/2021.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

28/03/2021