S engleskog prevela: M. Evtov
 

Francuski ekonomist Thomas Piketty autor je bestselera „Kapital u 21. stoljeću“ (2013.) i njegovog nastavka „Kapital i ideologija“ (2019.) – pregled hiljadugodišnje istorije nejednakosti.

Po čemu je ova pandemija drugačija od ostalih u istoriji čovječanstva?

Najpesimističnije procjene predviđaju da će ova pandemija u čitavom svijetu – ako izostanu mjere zaštite i prevencije – uzrokovati oko 40 miliona smrtnih slučajeva. To je otprilike trećina žrtava pandemije gripe 1918. godine, kad se uzme u obzir tadašnji broj stanovnika. Ali modeli na osnovu kojih se vrše procjene ne uzimaju u obzir nejednakost: činjenicu da pandemija ne pogađa sve društvene grupe podjednako i, što je jako važno, ne pogađa podjednako ni bogate i siromašne zemlje.

To je pokazala gripa 1918. godine, kad je u SAD-u i Evropi umrlo između 0,5% i 1% a u Indiji 6% stanovništva. Šokantno je to da i ova sad pandemija otkriva izuzetno visok nivo nejednakosti. I sad smo suočeni s nasiljem te nejednakosti, jer mjere zatvaranja u velikom stanu nisu isto što i mjere zatvaranja ako ste beskućnik.

Jesu li sad zapadna društva još neravnopravnija nego 1918. godine?

Nivoi nejednakosti koje danas vidimo mnogo su, mnogo niži nego prije 100 godina. To je na neki način i moja poruka. Ja sam optimista. Priča koju pričam je priča o učenju i dugoročnom napretku. Taj napredak je ostvaren zahvaljujući političkim i intelektualnim pokretima koji su nastojali izgraditi socijalnu sigurnost i sisteme progresivnog oporezivanja, te transformisati naš imovinski sistem. Imovina je u 19. stoljeću bila svetinja, ali je postepeno desakralizirana. Danas imamo mnogo uravnoteženija prava vlasnika, radnika, potrošača i lokalne uprave. To predstavlja potpunu transformaciju poimanja vlasništva, a kombinovano je s povećanim pristupom zdravstvu i obrazovanju.

Ali je danas nejednakost veća nego 1980-ih. Tu, dakle, treba korekcija?

Da. Pravi odgovor na ovu krizu bio bi oživljavanje socijalne države na globalnom Sjeveru i ubrzavanje njenog razvoja na globalnom Jugu. Ta nova socijalna država zahtijevala bi pravedan poreski sistem i stvorila međunarodni finansijski registar koji joj omogućuje da u taj sistem uvede najveće i najbogatije firme. Postojeći režim slobodnog prometa kapitala, uspostavljen 1980-ih i 90-ih pod utjecajem najbogatijih zemalja – posebno u Evropi – potiče utaju poreza koju vrše milioneri i multinacionalne kompanije, a sprečava siromašne zemlje da razviju pravedan poreski sistem, što im podriva sposobnost izgradnje socijalne države.

U knjizi „Kapital i ideologija“ opisujete kako šokovi poput ratova i pandemija mogu dovesti do takvih korekcija. Je li moguće da ekstremna nejednakost i izazove takve šokove – drugim riječima, da se nejednakost konačno samokoriguje?

Mislim da u tome ima nešto, da. U knjizi tvrdim da su dva svjetska rata uglavnom proizvod ekstremne nejednakosti koja u evropskim društvima postoji prije Prvog svjetskog rata – i unutar tih društava i u međunarodnim okvirima, zbog akumulacije kolonijalne imovine. Ta nejednakost nije bila održiva i uzrokovala je erupciju – u različitim društvima na različite načine: Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, pandemija 1918. godine. Pandemija je harala siromašnim slojevima društva koji nisu imali pristup zdravstvenoj zaštiti, a životni uslovi su im ratom još više pogoršani. Rezultat ovih kumulativnih šokova bio je kompresija nejednakosti u narednih pola stoljeća.

U knjizi kao glavni primjer pandemije koja utiče na korekciju navodite crnu smrt u 14. stoljeću. Šta se dogodilo nakon nje?

Odavno postoji teorija po kojoj je kraj kmetstva manje-više bio posljedica crne smrti. Budući da je u nekim regijama nestalo i do 50% stanovništva, po toj teoriji je malobrojnija radna snaga mogla osigurati bolja prava i status, ali ispada da je stvar daleko složenija. Ponegdje je crna smrt zapravo još više utvrdila kmetstvo. Zemljoposjednike je upravo malobrojnost radne snage motivisala na to da još više pritisnu one koje mogu prisiliti na rad.

Suština je, i danas relevantna, u tome što snažni šokovi poput pandemije, ratova i finansijskih krahova utiču na društvo, no priroda tog uticaja zavisi od ljudskih teorija o istoriji, društvu, ravnoteži moći – jednom riječju: od ideologije – koja nije svugdje ista. Za usmjeravanje društva ka jednakosti uvijek je potrebna velika društvena i politička mobilizacija.

Može li nas ova pandemija usmjeriti ka participativnom socijalizmu koji vi preporučujete?

Prerano je za takve tvrdnje, upravo zato što pandemije mogu imati tako kontradiktorne efekte na političku mobilizaciju i mišljenje. Mislim da će ova pandemija ojačati barem opravdanost javnih ulaganja u zdravstvo. Ali bi mogla imati i sasvim drugačiji učinak. Istorija pokazuje da su pandemije znale izazivati ksenofobiju i zatvaranje država. Sad u Francuskoj krajnja desničarka Marine Le Pen poručuje da se ne treba prebrzo vraćati slobodnom kretanju u okviru Evropske unije. Postoji opasnost da antievropski narativ Trumpa i Le Penove dobije zamah, pogotovo ako se na kraju ispostavi da je broj smrtnih slučajeva u Evropi viši nego drugdje.

Šta je s javnim dugom koji zbog ove pandemije raste – zar vlade neće biti prisiljene da to obuzdaju?

Da, vrlo vjerovatno. Kad dosegnete nivoe javnog duga naših evropskih država i SAD, morate pronaći neortodoksna rješenja jer je otplata naprosto spora i slabi ekonomiju. Istorija nam nudi obilje takvih primjera. Britanija je u 19. stoljeću, kad je morala otplaćivati dugove iz Napoleonovog razdoblja, oporezivanjem niže i srednje klase isplaćivala vlasnike obveznica – tj. pripadnike više klase. To im je uspjelo jer su, bar početkom 19. vijeka, mogli glasati samo bogataši.

Ne mislim da bi to i danas uspjelo… S druge strane, Njemačka i Japan su nakon drugog svjetskog rata iznašli drugačije i, rekao bih, bolje rješenje. Oni su privremeno oporezivali bogataše, što je bilo vrlo funkcionalno i omogućilo im da od sredine 1950-ih započnu obnovu bez ikakvog javnog duga. Nužnost izaziva inventivnost. Možda Evropska centralna banka, na primjer, radi spasa eurozone, preuzme odgovornost za veći dio duga država članica? To ćemo tek vidjeti.

Znači da bi Evropska unija mogla biti transformisana?

Ne smijemo se uzdati u to da će kriza riješiti postojeće probleme – ali bi kriza mogla potaći promjene. EU se počela fragmentirati s Brexitom. Brexit se ne može objasniti nacionalističkom nastrojenošću sirotinje. Problem je u tome što ako slobodnu trgovinu i jedinstvenu valutu imate bez socijalnih ciljeva, završite u situaciji gdje slobodna mobilnost kapitala koristi većini mobilnih, bogatih građana, ali otuđujete srednju i nižu klasu. Ako se želi zadržati slobodno kretanje, treba ga spojiti sa zajedničkim oporezivanjem i zajedničkim socijalnim politikama koje uključuju i zajedničko ulaganje u zdravstvo i obrazovanje. I ovdje je istorija poučna. Izgradnja države blagostanja u nacionalnoj državi predstavljala je ogroman izazov: iziskivala je dogovor bogatih i siromašnih i veliku političku borbu. Mislim da je to moguće i na transnacionalnom nivou, ali se vjerovatno najprije mora ostvariti u manjem broju zemalja. Ostale se mogu pridružiti kasnije, pod uslovom da usvoje tu ideologiju. Nadam se da se to može bez razaranja postojeće EU i da će joj se i Britanija na kraju ipak vratiti.

Govori se o deglobalizaciji nakon ove krize. Hoće li se to zaista dogoditi?

Mislim da hoće – barem u nekim strateškim područjima poput medicinskih potrepština; samo zato što se moramo bolje pripremiti za sljedeću pandemiju. A na svestranijoj deglobalizaciji valja još puno raditi. Trenutno je naš ideološki izbor 0% carina, jer se strahuje da u protivnom neće biti kraja podizanju poreza na međunarodnu trgovinu. Situacija je slična raspravi koja se u 19. stoljeću vodila o preraspodjeli imovine. Tad su ljudi branili čak i ekstremnu nejednakost u vlasništvu nad imovinom – pa čak i robovlasništvo – radije nego da prihvate ikakav oblik preraspodjele – zato što su strahovali da će svaka preraspodjela završiti eksproprijacijom cijele njihove imovine. Radi se o vrlo škakljivom argumentu kojeg konzervativci – kako pokazuje istorija – redovno koriste. Mislim da se moramo otarasiti mentaliteta nultih carina jer bi ti porezi morali pokriti makar troškove izazvane globalnim prijetnjama poput klimatskih promjena i pandemije, ali to znači osmišljanje novog narativa – gdje povući crtu s carinskim tarifama. A ni tu, kako nam pokazuje istorija, ne postoji samo jedno rješenje.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 12/05/2020.