Lucano: „Evo zašto žele uništiti iskustvo Riacea”

Šta smo u medijima mogli čuti o izbjeglicama i migrantima? Da su nelegalni, da nemaju razloga dolaziti, da koštaju puno novca, da ih ima sve više i više. Nismo međutim čuli da je priliv izbjeglica i migranata u Evropu zadnjih desetak godina neznatan – malo je intenzivniji bio samo tokom najgorih perioda rata u Siriji, ali i tada jedva da je prešao pola procenta ukupne populacije Evrope.

Nismo čuli ni to da narode širom Evrope puno, puno više nego prihvatanja migranata koštaju tzv. mjere pogranične bezbjednosti: u Evropskoj uniji je to već cijela mala vojska, specijalno obučena i opremljena brodovima. Kod nas su još uvijek zaokupljeni naoružavanjem i opremanjem policije protiv demonstranata, ali i ovo će doći na red. Osim ako EU ne odluči da smo korisniji kao prostran koncentracioni logor za držanje ljudi van granica EU.

A nismo čuli ni za Riace, mjesto u Italiji gdje ljudi pokušavaju živjeti drugačije: prihvatajući ljude koji bježe od nevolje i prihvatajući globalne migracije kao jedno od obilježja svijeta u kojem živimo, i ne samo u ovoj epohi. Naravno, centralna vlast se trudi da ih u tome spriječi, jer postojećem poretku ne odgovaraju društveni odnosi koji počivaju na saradnji, zajedništvu i jednakosti. Zvuči poznato?

 

Piše: Giacomo Russo Spena - intervju s Mimmom Lucanom

Odabrala i s talijanskog prevela: M. Evtov

Kad ga je magazin Fortune uvrstio među 50 najutjecajnijih ljudi na planeti, zajedno s ličnostima kao što su Obama i papa, bilo mu je „neugodno” jer smatra da, u stvari, ne radi ništa izuzetno. „Riace je priča o maloj zajednici koja je zbog iskrcavanja migranata, dakle slučajno, našla usred tema temeljnih za državni i evropski politički program”, objašnjava Domenico Lucano, načelnik ove opštine Locrida – poznate po bronzama pronađenim 1972. – a ispražnjene iseljavanjem i depopulacijom, opštine koja je tu situaciju promijenila otvorivši vrata izbjeglicama iskrcanim na obale Jonskog mora, te uspjela oživjeti gradić predodređen na zaborav. „Mi predstavljamo priču utopijske normale”, dodaje Lucano.

U zemlji se puno govori o imigraciji i diskutuje o tome kako je zaustaviti, a Riace ide protiv struje jer dolazak izbjeglica ne smatra opasnošću, te postavlja model prijema izbjeglica koji očito daje rezultate. Osjećate li se kao anomalija?

Polazimo od ove pretpostavke: imigracija je produkt globalne nepravde koja hiljade ljudskih bića tjera da krenu na put nade. A Evropa u toj situaciji ni slučajno nije bez krivice: suludo je da se u nekim zemljama živi s manje od dolara dnevno po glavi stanovnika. Stalni tokovi migranata su neizbježni sve dok ne smanjimo štetu koju je proizvela ova globalizacija. Niko ne može zaustaviti ove egzoduse: s mora stižu isključivo oni koji je čovječanstvo odbacilo, stižu oni koji bježe od rata i gladi – najveća sirotinja svijeta. A razlikovanje i razdvajanje ekonomskih migranata i tražilaca političkog azila samo po sebi je izmišljotina koja ugrožava ljudsko dostojanstvo. Ja pitam ovo: može li se dopustiti da se ljudi koji bježe od gladi i bijede utope u moru? Može li se neko proglasiti zločincem zato što postoji?

U mjestu od nekoliko hiljada duša stvoreno je hvale vrijedno iskustvo koje je sad već poznato i širom svijeta. Kako je nastao „model Riace”?

Oduvijek vjerujem u ideju aktivnog građanstva koje mora biti svjesno onoga što se događa u društvu i u svijetu. Kao gradonačelniku mi nisu jedina briga rupe u cesti, svakodnevni problemi i administrativna pitanja; tu dužnost sam shvatio mnogo šire, pa izgradio novu zajednicu. Mislio sam globalno, djelovao lokalno. Živimo u doba zidova, internacijskih logora, koncentracionih logora za Libijce, površnih mržnji i regresije savjesti. Dakle, jedna mala zajednica s vlastitom emigrantskom prošlošću, jer nekad smo i mi bili emigranti, ali to previše često zaboravljamo, šalje ovu poruku: ne treba ostati ravnodušan prema onome što nas okružuje.

Salvini [ministar unutrašnjih poslova i dopremijer Italije, prim. ur.] vas je nazvao običnom nulom, a taj vaš model nije nimalo drag ni pentalegističkoj vladi [koalicija stranaka 5 Stelle/Pet zvijezda i Lega Nord/Sjeverna liga (za nezavisnost Padanije)]. Kako im odgovarate?

Uopšte se ne nerviram što me neko tako važan naziva nulom. Paradoksalno, više sam se iznervirao kad je onaj američki magazin uvrstio moje ime među 50 najutjecajnijih na planeti... Bilo mi je neprijatno jer – ovo nije retorika, niti želim umanjiti značaj onoga što smo postigli – ne vjerujem da radim ništa izuzetno. Naprosto sam blizak stanovnicima Riacea i usvojio sam riječi prijatelja Vittoria Arrigonija: „Ostanimo ljudi”. I to je sve.

U međuvremenu su vam suspendovani transferi namjenskih sredstava SPRAR (Sistema di protezione richiedenti asilo e rifugiati/Sistem zaštite tražilaca azila i izbjeglica) i već dvije godine ne primate nikakva sredstva za projekte integracije izbjeglica. Pokušava se ugušiti iskustvo Riacea?

Riace je trn u oku jer je živi dokaz da postoji funkcionalan model prijema izbjeglica, sistem koji nema veze ni s rasističkom propagandom ni s biznisom prijema koji se ostvaruje preko leđa migranata. Mi nosimo poruku svijetu ljudskosti: ako može Riace, mogu i ostali. Naš model je lako prenosiv, potrebna je samo politička volja.

Ministar Salvini je taj koji pokušava ugušiti ovo što vi nazivate „dokazom ljudskosti”?

Ne samo on; pritiske sam (s raznih nivoa) trpio i od prethodnih vlada. Posljednjih godina se javnosti plasira teorija po kojoj je imigracija problem sa svih tačaka gledišta: javnog reda, sigurnosti, bolesti, sukoba među religijama, terorizma. Mi smo živi dokaz da je imigracija nešto sasvim drugo. Riace pokazuje potpunu suprotnost od onoga što tvrdi državna propaganda; ovo je priča naroda koji postaje zajednica i pokazuje kako se zajedno živi bez diskriminacije i rasizma, anksioznosti i mržnje prema bližnjem, a kroz razvoj lokalne privrede.

Sudeći po anketama, popularnost Lege [Nord] raste prije svega među najugroženijim društvenim grupama dok se ljevica sve više smatra establishmentom i odgovornom za aktuelni debakl. Gdje je izlaz?

Svjedoci smo faze disperzije savjesti, ali to je fenomen evropski, ne samo talijanski. Ljudi su gnjevni, osjećaju da ih je politika iznevjerila, nisu socijalno zaštićeni – i zato pribjegnu svakome ko se (propagandnim sloganima) nađe na talasnoj dužini tog gnjeva i odredi migrante kao žrtvenog jarca – da ljudi daju sebi oduška iživljavajući se nad onima nad kim mogu. A to se dešava u odsustvu kolektivne dimenzije. Ljevica je zadnjih 20 godina zanemarila svoju misiju; nije to više narodna ljevica. Transformisala se u razne ljevice banaka, ekonomskih dealova, nekontrolisanih privatizacija.

Postoji li protivotrov? Za oživljavanje ljevice?

Neko je nekad rekao da sve nepravde koje trpe ljudska bića moramo osjetiti kao svoje. Ako te to izjeda iznutra, onda ima ljevice. No s druge strane vidim ogromnu sebičnost i nimalo volje ni za stvarnom promjenom odnosa snaga niti za zaštitom ugroženih društvenih klasa. Međutim, u politici postoje pobjede i porazi. Ja sam tri puta izabran za gradonačelnika, ali na svom političkom putu iskusio sam i gorke poraze. Važno je uvijek se nadati i nikada ne odustajati.

Osim demonstracija u Milanu protiv susreta Salvinija i Orbana, čini se da politička i kulturna alternativa ovoj vladi uglavnom dolazi s Juga. Da li je realno da upravo s Juga započne bilo kakav projekat promjene?

Rekao bih da jest. Aktivan otpor se rađa samo iz izuzetno loših životnih uslova. Mislim na ono što se dešava u Rosarnu, u ravnici Gioia Tauro, na sve one eksploatisane ilegalne radnike... odande mora krenuti oslobođenje i ideja pravednijeg i poštenijeg društva. Ja se osjećam kao partizan ovog novog otpora.

Nedavno ste se u Riaceu susreli s Adom Colau [gradonačelnica Barselone] i Luigijem De Magistrisom [gradonačelnik Napulja]; postoji li mogućnost da željene promjene u Italiji i u Evropi počnu od gradova i neomunicipalizacije?

Ono što posljednjih godina doživljavamo u Italiji nema poređenja; moramo se nadati da će čak i lokalne realnosti, velike i male, pa i opštinske, doprinijeti rađanju ove slobode. Nisu bitna pojedina imena, niti jedan vođa; neophodan je proces društvene promjene koji mora uključiti sve one koji snose težinu krize i aktivno su uključeni u razne oblike otpora. Poenta našeg djelovanja jest i da se dokuči zbog čega ljudi žive u uslovima eksploatacije.

Preneseno sa: http://temi.repubblica.it/micromega-online/lucano-ecco-perche-vogliono-distruggere-lesperienza-di-riace/

Datum objavljivanja: 30/08/2018.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

18/09/2018