Kuća na dvije vode

Prema predviđanjima Ujedinjenih nacija, svijet će narednih decenija pogoditi kriza nestašice vode. Mnogi krajevi svijeta već žive tu krizu; ovaj tekst govori o meksičkom glavnom gradu. Bosna i Hercegovina se za krizu sprema tako što:
A. dopušta nekontrolisanu gradnju u vodozaštitnim zonama (slučaj: Ilidža, Trnovo, Hadžići – samo oko Sarajeva) i odvod otpadnih voda u gradska vrela (slučaj: apartmani na Bjelašnici),
B. ne kažnjava industriju za zagađenje vode (slučaj: Spreča),
C. velikodušno dijeli koncesije za komercijalno crpljenje vode (slučaj: 19 koncesija samo u Kantonu Sarajevo) i koncesije za mini-hidrocentrale (slučaj: Gotuša, Sana, Kruščica itd.),
D. promoviše flaširanje i prodaju vode kao unosan privatni biznis itd. Nastavi li se ovako, skupljanje kišnice moglo bi iz narodnih predanja ući ravno u naš svakodnevni život.


Piše: Lisa Maria Hagen

Odabrao i s njemačkog preveo: M. Purić

Čim zagrmi, i prve kapi počnu tapkati po betonu, María Peña grabi kante i škafove, juri napolje i hvata kišnicu. Kad je dan sunčan, po deset puta zna otići do komšinice da uzme vode za svoju osmočlanu porodicu.

María živi u selu Topilejo, jednom od mnogih siromašnih naselja na rubu glavnog grada Meksika. Tekuću vodu nema, nego se po dvorištu iz jedne rupe vijuga gumeno crijevo. Ima dana kad joj se posreći pa se prikači na podzemnu vodovodnu mrežu. Ali uglavnom mora čekati da država pošalje cisternu. Ali kako se sve više Meksikanaca seli sa sela u grad, ono što dođe cisternom odavno nije dovoljno za sve.

María se mora snalaziti s 20 litara vode dnevno. Prosječna potrošnja od 300 litara po glavi stanovnika u glavnom gradu je dvostruko viša nego u Njemačkoj. „Bogati odvrnu slavinu pa peru podove. A mi?”, pita se María.

Situacija u Meksiku ne može biti proturječnija: prije više od 500 godina Asteci su na jednom otoku izgradili tada najveći grad Amerike. Zatim su došli Španjolci i malo po malo isušili jezero. Danas se stanovnici pitaju kako se moglo desiti da se grad izgrađen na vodi nađe na rubu žeđi.
 

„Neefikasan sistem koji potiče nejednakost“
 

Već danas 1,25 miliona ljudi živi bez tekuće vode, a još milion ih ima neredovan pristup, dok se kroz naprsline u cijevima svake sekunde izgubi 12.000 litara. „Imamo neefikasan sistem koji potiče nejednakost, stvara visoke energetske troškove, prouzrokuje teška oštećenja okoliša i funkcionira samo uz obilate subvencije“, kaže Manuel Perló, profesor na Neovisnom meksičkom sveučilištu. Polovina vode za piće u metropolu se dovodi iz izvora i rezervoara udaljenih preko stotinu kilometara od grada. Druga polovina dolazi iz podzemnih rezervoara koji grad ne mogu još dugo opskrbljivati.

S druge strane, trenutno se tretira tek 13% otpadnih voda, ostalo otiče skupa s industrijskim kemikalijama u susjedni grad Hidalgo i završi u dolini Valle del Mezquital, jednom od poljoprivrednih centara Meksika. Voće i povrće iz te regije prodaje se u glavnom gradu. „Oni nama šalju govna, koja im mi vraćamo u povrću“, kaže Francisco Luna, profesor na sveučilištu Valle del Mezquital. Prilikom ispitivanja, u otpadnim vodama pronađene su visoke koncentracije teških metala kao što su olovo ili kadmij. „Ovdje mnogi pate od kožnih bolesti i bolesti respiratornog trakta, da ne govorimo o raku.“

Preko 50 godina Fortunato Hernández podnosi smrad. On živi u Atengu, selu tik uz kanal koji vijuga pored poljâ na kojima Fortunato uzgaja kukuruz. Usjeve navodnjava vodom iz kanala, kad je uspije ugledati ispod debelog pokrivača pjene. Na papiru je zabranjeno uzgajati biljke ukoliko plodovi dolaze u izravan kontakt sa zagađenom vodom. U praksi, stvari često izgledaju drukčije. Fortunato se pridržava zakona: „Neodgovorno bi bilo sijati bilo šta osim kukuruza“, kaže. On jede isključivo voće i povrće koje u vrtu sam uzgaja i zalijeva flaširanom vodom.
 

Rješenje: kišnica
 

Rješenja za probleme s kojima se Mexico City suočava u oblasti vodoopskrbe odavno su poznata: izgradnja postrojenja za prečišćavanje, povećanje cijena vode, smanjenje potrošnje po glavi stanovnika, popravak cijevi i vodova, bolje upravljanje. (...)

Okolišni inženjer Enrique Lomnitz ima alternativno rješenje koje djeluje odmah. „U našem gradu kiša pada i po osam mjeseci godišnje, padne nam više vode nego što možemo potrošiti.“ Njegova firma Isla Urbana instalira sisteme za skupljanje kišnice u siromašnim četvrtima glavnog grada. Uređaje subvencionira jedna banka, a liste čekanja su duge.

María Peña spada među sretnike. Cijela se porodica skupila u dvorištu i promatra montažu svog sistema za skupljanje kišnice. „U kišnoj sezoni više nećete morati štedjeti“, objašnjava montažer. „Naprotiv, koristite vodu kako bi se cisterna stalno ispirala.“ Jedan susjed klima glavom i pita: „Šta moram uraditi da i ja dobijem ovaj sistem?“

Preneseno sa: http://www.taz.de/!5025163/

Datum objavljivanja: 1/1/2015.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

05/07/2018