Kreditna zamka: dug i pljenidba u Centralnoj Aziji

Piše: 

Elmira Satibaldieva

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Dana 15. aprila ove godine, 15 žena zauzelo je zgradu lokalne državne uprave na sjeveru Kirgistana. Njihovi zahtjevi: rasterećenje duga i sprečavanje zapljene njihovih kuća.

Žene u simboličnoj crnini zabarikadirale su se u zgradi i zaprijetile da će se politi benzinom i zapaliti ako premijer države odbije pregovarati s njima. Postavile su plinske boce duž prozora ureda i prolile benzin po podu.

„Izmoždene smo dužničkim ropstvom! Ukinite lihvarenje!“ – izjavile su žene boreći se za dah u sobi punoj zagušljivih isparenja. Ove žene se već godinama bore protiv finansijskog ugnjetavanja i na kraju im je pukao film.

Realna kamatna stopa na kredite u Kirgistanu bila je 2019. godine među pet najviših na svijetu. Žene u ruralnim područjima protestuju već više od decenije protiv duga, oduzimanja kuća i previsokih kamata. Zbog stvaranja i finansiranja izrabljivačkih mikrokreditnih kompanija u Kirgistanu, mnogi upiru prst u vanjske aktere, poput Agencije SAD-a za međunarodni razvoj (USAID) i Međunarodne finansijske korporacije Svjetske banke (IFC).

Kirgistan nije jedini. Dug se uvukao u sve pore života i u susjednom Kazahstanu, gdje aktivisti takođe vode kampanju protiv razornih učinaka duga. Ljudi iz pet većih gradova okupili su se 2014. godine ispred Centralne banke tražeći oprost duga. Godinama aktivisti optužuju državu za dopuštanje politike pljačkaških zajmova koji proizlaze iz kreditnih tokova sa Zapada.

Prvo je došla tranzicija, a onda – pandemija

Teret duga u ove dvije zemlje pogoršan je gubitkom poslova zbog pandemije Covid-19. Hiljade koje rade u Rusiji vratile su se u Kirgistan. To je drastično srezalo priliv novčanih doznaka [iz inostranstva] – što je za mnoge porodice bio izvor sredstava za osnovne životne potrebe. Kako država nije mogla ponuditi nikakvu socijalnu pomoć svom radništvu (75% samozaposlenih), pandemija je u Kirgistanu gurnula u siromaštvo dodatnih 700.000 ljudi, pogoršavajući već kritičnu situaciju u kojoj 50,3% stanovništva trpi različite oblike deprivacije.

U naftom bogatom Kazahstanu prihod je izgubilo 42% stanovništva, koje je zatražilo socijalnu pomoć u iznosu od 42.500 tenge (99 dolara). Vlada je u maju 2020. godine u potpunosti izvršila jednokratnu uplatu, a sljedećeg mjeseca tek djelimičnu.

Kako bi pružile neko olakšanje, centralne banke u regiji preporučuju tromjesečnu odgodu otplate kredita. Komercijalne banke i mikrofinansijske institucije, međutim, i dalje obračunavaju kamate na zaostale kredite, kao i provizije za promjenu uslova kredita. Uprkos rastu stopa zateznih kamata, odbijaju otpis duga ili obustavu obračuna kamata, što sve više produbljuje zaduženost.

Za finansijsku industriju Centralne Azije zaduživanje siromašnih, osobito žena kao posebno ranjive skupine, postalo je legalizovani oblik pljačke.

Dužničko ropstvo, koje siromašnima nanosi ogromnu štetu a bogatima donosi profit, nije ni prirodno ni neizbježno.

Novi kreditni odnosi

Da bi se shvatio korijen problema, mora se krenuti od početka.

Kad su države Centralne Azije 1991. godine stekle nezavisnost, većina stanovništva nije imala dugova. Sovjetski ekonomski sistem zabranjivao je pozajmljivanje uz kamate; dohodak koji ne proizlazi iz rada bio je osuđivan i strogo regulisan.

No, nakon raspada Sovjetskog Saveza, centralnoazijske republike veliki nedostatak kapitala nadoknađuju zaduživanjem kod SAD-a i raznih zapadnjačkih finansijskih institucija – po visokim kamatama. Ovaj gotovo monopol na kredit prisilio je građane Centralne Azije, naročito one s niskim primanjima, da uđu u izrabljivačke kreditne odnose visokog rizika.

Od sredine 1990ih međunarodni donatori i investitori razvijaju u Kirgistanu mikrokreditnu industriju finansirajući četiri mikrofinansijske institucije: Bai Tushum, FINCA, Kompanion i Mol Bulak. IFC i ostali donatori naložili su tim zajmodavcima da se potpuno komercijaliziraju da bi postigli visoke prinose na kapital – kreditima s kolosalnom prosječnom kamatnom stopom od 44%. Ove četiri organizacije opsluživale su do 2010. godine 77% zajmoprimaca mikrokredita u Kirgistanu, kontrolišući 52% mikrokreditnih portfelja u zemlji.

Naftni bum u Kazahstanu ranih 2000ih podstiče brzo širenje kredita u bankarskom sektoru. Kazahstanske banke do 2007. godine nagomilavaju 46 milijardi dolara vanjskog duga, što iznosi 44% bruto domaćeg proizvoda (BDP). Budući da je oko 70% tih kredita bilo povezano sa sektorom nekretnina, cijene kuća su naglo porasle. Danas troškovi stanovanja u Nur-Sultanu i Almatiju premašuju troškove stanovanja u, recimo, San Franciscu i Vancouveru. Preko 80% Kazahstanaca opterećeno je hipotekom i potrošačkim kreditima.

U obje države vlade su deregulisale finansijski sistem, omogućavajući bankama i mikrofinansijskim institucijama da određuju visinu zajma, kamatne stope, provizije i penale, a posluju s minimalnim kapitalom i zahtjevima za licenciranje; tako neki zajmodavci naplaćuju kamate i do 180%. Po nekim izvorima, kazne ponekad udvostručuju glavnicu, a neki zajmodavci zaračunavaju i do 25 različitih provizija.

Konačno, neoliberalna finansijska deregulacija u Kazahstanu i Kirgistanu svela je na minimum zakonsku zaštitu zajmoprimaca. Finansijska industrija blokirala je zakone o privatnom bankrotu kako bi zalog mogli zaplijeniti i prodati. U nedostatku takvih zakona, sudovi su se stavili na stranu zajmodavaca i pljenidbu imovine opravdavaju vladavinom zakona i svetošću ugovora.

Zaduživanje žena

U Centralnoj Aziji dobar dio dužnika čine žene. I ovdje su, kao i u mnogim dijelovima globalnog Juga, međunarodni donatori i investitori usmjerili mikrokredite upravo na žene.

To odražava globalnu neoliberalnu strategiju rasta zasnovanog na dugu koja je marginalizovane grupe preoblikovala u priliku za ulaganje. Krediti s visokim kamatama prodavani su pod učinkovit način borbe protiv siromaštva, osnaživanje žena i podsticanje preduzetništva. Ali kad je autorica ovog teksta pritisnula menadžera IFC-a da joj objasni očiglednu suprotnost između navodne društveno korisne intervencije i lihvarenja, dobila je jedak odgovor: „Nismo mi dobrotvorna organizacija nego investiciona banka! Normalno da ostvarujemo profit.” Perverzija je u tome što su međunarodni investitori zaduživanjem siromašnih žena stekli ne samo profit nego i imidž dobročinitelja.

Nakon smanjenja državnih rashoda za socijalne i ekonomske programe, za mnoge žene kredit nije bio stvar izbora nego nužnost. Zavisnosti siromašnih žena od visokokamatnih kredita kumovao je i kumulativni uticaj tržišnih reformi u regiji.

Prvo, privatizacija državnih preduzeća značajno je smanjila plate i mogućnost zaposlenja žena. Ako je 1988. godine Sovjetski Savez imao višu stopu učešća ženske radne snage nego bilo koje industrijalizovano društvo (90% žena u radnoj dobi bilo je ili zaposleno na puno radno vrijeme ili studiralo), do 2017. godine stopa učešća žena u radnoj snazi Kirgistana pada na 48%. Na primjer, u državnom sektoru lake industrije, koji je u sovjetsko doba zapošljavao preko 100.000 uglavnom ženske radne snage, do 1995. godine ostaje zaposleno manje od 10.000 ljudi.

Usto je privatizacija zemljišta i poljoprivrede ženama uskratila raspolaganje imovinom. Većina imovine – uključujući 80% zemlje i 61% nekretnina – prenesena je na malu manjinu vlasnika, uglavnom muškaraca, a brojne žene ranije zaposlene u fabrikama i poljoprivredi, ili kao učiteljice ili zdravstvene radnice, bile su kroz mikrokreditne sheme zapadnjačkih sponzora natjerane u sektor maloprodaje. Komodifikacija rada i loši prihodi potakli su ekspanziju duga.

Drugo, kad je javni sektor pretrpio znatne budžetske rezove i masovnu privatizaciju, što je bogatim grupama omogućilo pristup kvalitetnijim uslugama kojih su grupe s niskim primanjima bile lišene, mnoge žene su uzimale kredite da bi platile usluge poput zdravstvene zaštite i obrazovanja. U Kirgistanu je komodifikovano pružanje reproduktivne zdravstvene zaštite dovelo do najveće stope smrtnosti majki na post-sovjetskom prostoru; utvrđeno je da se moglo spriječiti 90% tih smrti. U Kazahstanu je anketa mikrokreditnih zajmoprimaca provedena 2021. godine pokazala da je 29% ispitanika podiglo kredit da bi platilo hitne troškove, 21% da bi sastavilo kraj s krajem i 16% da bi otplatilo dugove po bankarskim kreditima; preostalih 34% koristilo je kredit za plaćanje liječenja, režija i školarina.

Treće, povlačenje države iz pružanja besplatnog stanovanja i usvajanje hipotekarnih shema rezultirali su s manje novih pristupačnih stambenih jedinica i inflacijom cijena nekretnina, a ta kombinacija dovodi do ekonomskih razlika. Danas preko 6 od ukupno 8,4 miliona ekonomski aktivnih osoba u Kazahstanu ne može sebi priuštiti kupovinu kuće. Mnoga domaćinstva su u tu svrhu uzela hipotekarne kredite denominovane u američkim dolarima po kamatnim stopama od 15-20%.

Dug kao način života nakon razaranja socijalne države

U Centralnoj Aziji pristup osnovnim uslugama i dobrima ne omogućuju socijalna prava nego – dug. Odgovornost za dobrobit građana prebačena je sa socijalne države na pojedince – putem privatnih zajmodavaca.

Zbog toga je dug postao neophodnost, način života.

Na zaduživanje su naročito primorane žene – da bi se mogle nositi sa sve većim troškovima komodifikovanog društva, da bi uopšte mogle opstati ili napredovati u životu.

Gotovo tri decenije stalnog rasta duga proizvele su ogromnu bijedu i nasilje u životima običnih ljudi ove regije. Nakon finansijske krize 2008. godine, preko 70.000 Kazahstanaca nije izmirilo obaveze po hipotekarnim kreditima, a 62.889 novih vlasnika stanova ostalo je na cjedilu jer su njihovi stambeni kompleksi ostali nedovršeni.

U Kirgistanu je prezaduženo oko 30% svih zajmoprimaca, što znači da su pojedini prisiljeni uzimati nove kredite da bi stare otplatili na vrijeme, čineći neprihvatljive žrtve da bi podmirili plaćanja. Direktor jednog od državnih mikrofinansijskih udruženja priznaje da većina zajmoprimaca podmiruje obaveze „na uštrb svoje prehrambene sigurnosti, obrazovanja i zdravlja, što ih očito tjera u krajnju bijedu“.

Suočen s porastom neplaćanja, finansijski sektor slijedi agresivnu strategiju pljenidbe imovine zajmoprimaca. Donedavno je kašnjenje otplate od preko 60 dana davalo zajmodavcima pravo da bez sudskog naloga izvrše pljenidbu jer, za razliku od drugih zemalja, mikrofinansijske institucije u centralnoj Aziji osiguravaju svoje kredite zalogom u obliku nekretnine. Tako su mnogi dužnici u Kirgistanu izgubili kuće zbog mikrokredita u iznosu od oko 1.000 američkih dolara.

Porast deložacija izazvao je među zajmoprimcima talas samoubistava – zbog silnog stida i gubitka kontrole. U Kirgistanu je tokom 2011/12. godine oduzelo sebi život 17 žena suočenih s pljenidbom imovine. U Kazahstanu su postali uobičajeni naslovi s vijestima o tragedijama uzrokovanim prezaduženošću. Na primjer, 2011. godine je Marat Nurkenov, 39-godišnji stanovnik Pavlodara, oduzeo sebi život nakon što su mu roditelji bili deložirani iz stana.

Iste godine se Kenzhegul Alinkulova, majka petoro djece, zapalila tokom prisilne deložacije u Almatyju. (Preživjela je.) Tokom 2014. godine oduzelo je sebi život 27 vojnika, nakon čega Ministarstvo obrane pokreće registar teško zaduženih vojnih lica – kao strategiju prevencije samoubistava u vojsci – što predstavlja službeno priznanje da su samoubistva zbog duga postala značajan problem.

Gašenje života zajmoprimca, međutim, ne gasi i dug. Postojeći zakoni o bankarstvu i mikrofinansiranju čine članove porodice odgovornim za kredite osigurane imovinom registrovanom na njihovo ime. U takvim slučajevima banke i mikrofinansijske institucije naplaćuju preostali iznos od preživjelih članova porodice. U Kirgistanu je jedan zajmoprimac ispričao da se [službeni] utjerivači dugova pojavljuju na sahranama i uplakane članove porodice odvlače na stranu da im kažu „pobrinite se da nam predate novac koji su ljudi donijeli za sahranu“ – jer je običaj da se ožalošćenoj porodici donira novac za podmirivanje troškova sahrane.

Lokalni aktivisti međutim teško mogu dokazati da su banke i mikrofinansijske institucije odgovorne zato što su zajmoprimce otjerali u smrt, čak i ako ljudi ostave oproštajna pisma.

Dug, nasilje i prevara

Svakodnevni život onih koji grcaju u dugovima ispunjen je osjećajem srama, straha i tjeskobe. Stopa otplate duga maksimizira se javnim sramoćenjem i inim agresivnim metodama naplate.

U Centralnoj Aziji nije ništa čudno da utjerivači dugova javno ponižavaju zajmoprimce i prijete im sudskom tužbom ili tjelesnom povredom. Jednoj učiteljici iz Kirgistana utjerivači dugova dolazili su u školu i sramotili je pred učenicima i direktorom. Ovaj nivo ponižavanja i zastrašivanja novo je iskustvo za mnoge zajmoprimce, koji kažu da svaki put kad im neko pokuca na vrata ili im zazvoni telefon počnu drhtati, dobiju tahikardiju ili napade panike.

Finansijska industrija često zloupotrebljava kulturne norme, a posebno da bi posramila i obeščastila žene. U Kirgistanu su neki zajmodavci i utjerivači dugova koristili regionalne guvernere i sudove muških starješina da bi kažnjavali žene zbog zaostalih otplata kredita. Žene čija je reputacija tako okaljana izložene su osudi vlastite porodice i socijalnoj marginalizaciji. Mehanizam sramoćenja pokazao se vrlo učinkovitim, jer – paradoksalno – upravo najugroženije žene najredovnije otplaćuju dugove.

Ženskim zajmoprimcima su mikrokreditori štaviše promovirali grupno kreditiranje. Time je pojačan društveni nadzor (u uporedbi s pojedinačnim tržišnim transakcijama između zajmodavaca i zajmoprimaca) budući da su porodice dotičnih žena i društvene mreže gotovo preuzimale ulogu utjerivača dugova, personalizirajući dug i disciplinu i pojačavajući osjećaj srama. Kad god neka članica kreditirane grupe ne uplati ratu, napetost i sukobi su nastajali čak i unutar usko povezanih zajednica. Jedna takva grupa žena zajmoprimaca otkriva da ih jako pogodilo što „jedna drugoj nanose bol“ kad je jedna morala svojom oskudnom penzijom podmiriti odgovornost grupe.

Od 2006. godine u Kazahstanu stalno raste broj ilegalnih agencija za naplatu privatnog duga; uz 193 službeno registrovane agencije, ilegalno ih djeluje najmanje hiljadu. Kazahstanske banke su agencijama za naplatu 2019. godine prodale problematične zajmove u vrijednosti od 611,6 milijardi tengi (1,4 milijarde dolara). Kazahstanske društvene mreže objavile su video i audio snimke zlostavljanja (uključujući fizičke napade) koje vrše ove agencije.

Videozapis iz 2019. godine prikazuje mladog utjerivača dugova iz neregistrovane Almaty Collection Group koji mladoj dužnici prijeti i naziva je „ološka balegarka“ i „greška“ koja se nije trebala ni roditi. Kada je mlada žena podnijela sudsku tužbu, dotični je s dva saučesnika napao starijeg partnera u advokatskoj kancelariji preko koje je tužba podnijeta, te mu slomio nos i rebra. Iste godine su kazahstanski sudovi razmotrili 353 tužbe protiv utjerivača dugova. Pošto je maksimalna kazna za utjerivače dugova koji krše zakon samo 180 sati kazneno-popravnog rada, privatni utjerivači dugova nastavljaju nekažnjeno koristiti prijetnje i fizičku silu.

Odnedavno privatne firme za naplatu duga mogu otvoriti privatne agencije za provođenje zakona, što im povećava moć prisile. Sad utjerivači dugova imaju pristup državnim i komercijalnim bazama podataka o dužnicima i mogu koristiti široka zakonska ovlaštenja, uključujući zapljenu imovine, prodaju na aukciji, pristup bankovnim računima i nametanje ograničenja putovanja.

Pristup evidenciji o dužnicima odgovoran je za razvoj sofisticirane prevarantske taktike za ‘povrat’ duga. Na primjer, nedavno je dužnica, majka petoro djece koja se nalazila na listi čekanja za stan koji subvencionira država, jednog dana telefonom primila obavijest da joj je prijava [za stan] odobrena. Ali da se administrativni proces ne može zaključiti zbog nepodmirenog kredita. Savjetovano joj je da posudi novac za otplatu bankarskog kredita kako bi se dovršio postupak oko stana. Nakon što je otplatila dug, saznala je da su je utjerivači duga prevarili.

Otimaju siromašnima – daju bogatima

Ekonomska nejednakost u Centralnoj Aziji je među najvećim na svijetu. Dug je prihod sa siromašnih preusmjerio na bogate, kroz ono što Michael Hudson prikladno naziva regresivnim oblikom raspodjele dohotka. Između 1995. i 2012. godine, zbog mikrokredita je iz siromašnih zajednica na globalnom Jugu u finansijske centre na globalnom Sjeveru prešlo do 125 milijardi dolara – regresivna raspodjela globalnog bogatstva djelimično postignuta na uštrb siromašnih seoskih žena.

Žene u Centralnoj Aziji pokušavaju se oduprijeti dužničkom ropstvu, ali njihov otpor ne postiže značajne promjene u grabežljivoj praksi kreditiranja u regiji, jer vlade suzbijaju proteste, a mediji zadužene žene često demoniziraju i stigmatiziraju kao nesavjesne i neodgovorne zajmoprimke koje nemaju discipline i nisu finansijski pismene.

Neravnoteža moći između zajmodavaca i zajmoprimaca je ogromna, a zadužene žene se ne mogu same nositi s globalnom moći finansijskih institucija. Pasivnost oko regulacije finansija odražava stepen u kojem je neoliberalni moralni poredak prihvaćen kao pravedan i prirodan. Globalni anti-dužnički pokreti poput Tax Justice Network (Mreža za poresku pravdu) i Jubilee Debt Campaign (Kampanja protiv duga), dakle, imaju zadatak da ospore moć financija i pozovu na progresivne alternative.

Ova globalna koalicija mora prevladati ekonomsko i moralno ugnjetavanje koje finansije vrše nad društvom, tako da finansije služe dobrobiti ljudi a ne ekonomskim interesima zajmodavaca.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 16/06/2021.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

25/06/2021