Kradem iz muzeja – lopov nisam

Piše: 

Mwazulu Diyabanza
Baš kao što se nikad nije desilo da elite dobrovoljno priznaju zločine, naročito one počinjene nad vanevropskim narodima, niti da isplate reparacije, isto tako elite nikad ne vraćaju ono što su opljačkale i otele. Bilo da su u pitanju umjetnine iz Afrike, višak vrijednosti koji proizvodi radnik na minimalcu, ili rijeka utjerana u cijevi male hidroelektrane. Imaćemo samo ono što sačuvamo, odbranimo ili – otmemo. (@RiD)
Slika: Berlinski kongres 1884-1885. godine na kojem su udareni temelji kolonizaciji i pljački Afrike. (Universal History Archive)


S engleskog prevela: M. Evtov

Ja sam panafrički aktivista i zagovaram reparacije za zločine počinjene nad afričkim narodom tokom kolonijalizma. Nedavno sam uzeo stvar u svoje ruke: idem u muzeje koji izlažu afričke artefakte; ispričam istinu o tome kako su ti predmeti opljačkani i ukradeni iz Afrike – a onda ih uzmem.

Duboko sam političan – sve otkad znam za sebe. Rođen sam 1978. u Kinshasi, glavnom gradu tadašnjeg Zaira, a danas Demokratske Republike Kongo. Otac mi je bio revolucionar i 1968. godine vodio državni udar kojim je svrgnuta vlada Konga. Kad sam bio dijete, majka mi je pričala priče o Patriceu Lumumbi, ocu kongoanske nezavisnosti.

S 13 godina sam se pridružio političkoj stranci: Uniji za demokratiju i socijalni napredak (eng. UDPS). Čim sam završio srednju školu počeo sam učiti, sam, o međunarodnim odnosima, pravu i afričkoj istoriji. Htio sam istražiti veze koje ujedinjuju sve Afrikance. Sad se nalazim na čelu panafričke aktivističke grupe Unité, Dignité, Courage (Jedinstvo, dostojanstvo, hrabrost), organizacije koja se bori za oslobođenje i transformaciju Afrike. Vjerujemo da zapadne države moraju vratiti bogatstvo zgrnuto našim umjetničkim djelima; ta dobra treba vratiti afričkom narodu.

Počeo sam ove planove 12. juna provoditi u praksu – otputovao sam s još nekoliko aktivista u muzej Quai Branly u Parizu. Izvještaj koji je nedavno naručio Emmanuel Macron otkriva da Francuska ima oko 90.000 predmeta iz podsaharske Afrike; više od dvije trećine ih se nalazi u Quai Branly. Uzeo sam pogrebni stup iz 19. vijeka; takvi stupovi su se postavljali ispred kraljevskih grobova. To je bio jedini komad koji nam je bio nadohvat ruke; nije puno težak pa ga je bilo lako uzeti.

S tim stupom u rukama sam počeo govoriti u muzeju – što smo prenosili i uživo na Facebooku – objašnjavajući kako su ti predmeti uzeti i odakle. Oko mene se okupila masa ljudi. Stigla je i policija, ali nisu znali šta da rade, pa su nas i oni slušali. Nakon pola sata su nam stavili lisice i priveli nas. Redari su vratili stup gdje je i bio, a protiv nas su podignute optužnice za pokušaj krađe registrovanog umjetničkog djela.

Nakon toga me pravo krenulo: u septembru sam uzeo mač iz muzeja MAAOA u Marseilleu, i kongoanski religiozni kip iz Muzeja Afrike u holandskom Berg en Dalu. U oba slučaja nas je zaustavila policija i predmeti su vraćeni gdje su i bili. U oktobru sam otišao u Louvre i uzeo indonežansku skulpturu Ana Deo [figure predaka] iz 19. vijeka. Uhapšen sam i tri dana zadržan u zatvoru.

Nakon akcije na Quai Branly, ja i još četvorica aktivista smo 30. septembra završili na sudu, zbog pokušaja krađe. Naši advokati su rekli da mi nismo lopovi, nego aktivisti koji se bore za svoje političke ciljeve. Slučaj je snažno odjeknuo u francuskim medijima, budući da sumira već postojeću javnu raspravu o sudbini kolonijalističkog plijena.

Optužbe predviđaju maksimalnu kaznu od 10 godina zatvora i novčanu kaznu od 150.000 eura; ja sam kažnjen s 1.000 eura – zbog teške krađe. Sudija je prepoznao aktivističku prirodu moje akcije, ali je rekao da takve pothvate želi obeshrabriti. Ja ću se na ovu novčanu kaznu žaliti jer mislim da nije na meni da je plaćam: to je na muzeju Quai Branly i francuskoj državi.

Dok ovo pišem, čekaju me suđenja za ostale tri naše akcije, pod optužbom za pokušaj krađe – u Marseilleu, Holandiji i Parizu. Ali ja ću nastaviti, bez obzira u kojoj državi.

Ti artefakti pripadaju meni, zato što sam Afrikanac i Kongoanac. Ali i zato što sam potomak Ntumbe Mvembe, jedne od kraljevskih porodica koje su 1390. godine osnovale Kraljevinu Kongo. Ja sam praunuk vladara Mpangua, drugog po redu nasljednika prijestolja i vođe jedne od 12 provincija Kraljevine Kongo.

Ljudi moraju shvatiti da bi svako kome ukradu baštinu reagovao isto kao ja. Mnogi su moji preci štiteći ove predmete izgubili život: odrubljene su im glave. Bili su ubijeni zato što nisu prihvatili otimanje tih predmeta. Njihova bol i dalje živi u meni.

(Ispričano Alexanderu Durieu)

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 20/11/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

23/11/2020