S engleskog prevela: M. Evtov

Otkako je u ponedjeljak 12. januara nova vlada Španije položila zakletvu, državni mediji govore o velikoj političkoj promjeni. Najčitaniji dnevni list El País nazvao je koaliciju između socijalističke partije lijevog centra (PSOE) i koalicije Unidas Podemos pod vodstvom Pabla Iglesiasa „prvom naprednom koalicijom“ u „modernom demokratskom razdoblju“.

Štaviše, ovo je prva ljevičarska vlada otkako je u Građanskom ratu 1936–39. godine Francisco Franco srušio ljevičarski Narodni front.

Nova vlada uključuje više ličnosti koji žele povratiti antifašističku ostavštinu vlade, od Iglesijasa do sociologa Manuela Castellsa, ali je možda najupečatljiviji Alberto Garzón […] kao prvi komunista u španskoj vladi nakon osamdeset godina. Vođa Ujedinjene ljevice – krovne skupine koja uključuje i Špansku komunističku partiju (PCE) čiji je član – Garzón je u posljednje tri godine bio ključni igrač u nastojanjima Unidas Podemosa da uđe u vladu.

U vladi mu se kao ministrica rada pridružuje i Yolanda Diaz, odvjetnica za radno pravo i aktivistička veteranka galicijske Komunističke partije.

U aprilu 2019. godine saradnici Jacobina Eoghan Gilmartin i Tommy Green vodili su s Garzónom detaljan intervju (objavljen u Tribuneu). U ovom dosad neobjavljenom odlomku Garzón je govorio o tome šta komunizam može značiti u dvadeset prvom stoljeću – i čemu se ljevica može nadati kad se nađe na vlasti.

EG/TG: Nedavno ste objavili knjigu pod nazivom Por que soy comunista (Zašto sam komunista). Šta tačno znači biti komunista danas?

AG: Problemi koji u Španiji pogađaju radničku klasu uglavnom imaju veze s principom profit iznad svega i odsustvom osjećaja za društveni napredak i društvenu korist. Ima porodica koje cijelu zimu trpe hladnoću jer ne mogu platiti struju zato što energetske kompanije zimi podižu cijene da bi maksimalizirale profit, a slično se dešava i sa stanarinama. Privatizacija javne zdravstvene zaštite sve očitije znači da se eksternaliziranoj vanrednoj njezi daje prednost na štetu primarne zdravstvene njege.

To pogoršava kvalitet života ljudi čak i u zemlji gdje je očekivani životni vijek jedan od najviših na svijetu, odmah iza Japana. A sve zato što se tržišni kriteriji postavljaju iznad svega. Kad prioriteti tržišta moraju biti i glavni kriteriji vlade, očito imamo problem – kao i konflikt između kapitalističke logike profitabilnosti i potreba prosječne porodice.

Shvatanje tog problema je srž onoga što ja smatram komunizmom. Moj komunizam nije folklorni, simbolički ni estetski komunizam koji živi kroz nostalgiju, nego način suočavanja s postojećim socijalnim i ekološkim problemima, suočavanja s ekonomskim sistemom koji nas vodi u katastrofu. Takav komunizam funkcioniše po etimologiji riječi „radikalno“ – iznalazi korijen problema.

Dakle, moja ideja komunizma je vrlo otvorena. Možda se u drugim zemljama komunizam doživljava drugačije, ali u Španiji su upravo komunisti pomogli uspostavljanju demokratije 1970ih i branili Drugu republiku 1930ih. Komunizam ovdje nema iste konotacije kao u Istočnoj Evropi ili tamo gdje je antikomunistička propaganda bila izuzetno djelotvorna.

A ova vizija komunizma treba shvatiti potrebu suočavanja s današnjim problemima. Socijalizam povijesno nije obuhvatio pitanja poput feminizma i ekologije, a sad i njih treba pripojiti. Ovo nije nikakva novina – to se dešava još od 1980ih. A Španija je jedna od zemalja gdje je feminizam trenutno najjači, a jedna smo od evropskih zemalja koje će najviše osjetiti klimatske promjene i ekološki kolaps.

Moramo izgraditi prostor koji bih ja nazvao „ekosocijalistički“ ili „ekokomunistički“ – ali me najmanje brinu etikete. Daleko mi je važnije da ljudi shvate šta zapravo hoćemo, a hoćemo izgraditi alternativu društvu u kojem dominira akumulacija privatnog profita.

Ova država više nema snažnu industrijsku radničku klasu u tradicionalnom smislu. Njene brojne društvene klase su raspršene i heterogene, ali su mnoge od njih radikalne i ljevičarske. BBVA je nedavno obavila istraživanje u kojem se 90% ispitanika izjasnilo za više oporezivanje banaka, te strožu kontrolu i smanjivanje visokih plata.

U tom smislu je ovo vrlo progresivno društvo – ali je društveni kontekst bitno različit od onog u fordističkom kapitalizmu. Nema više hiljada snažnih preduzeća u klasičnom fordističkom smislu, onih preduzeća gdje svi rade u istom fizičkom prostoru. Ni život ni zajednice danas se ne grade na radnom mjestu – život se u mnogo većoj mjeri odvija u gradskim četvrtima, pa čak i na Internetu.

EG/TG: U smislu unapređivanja takvog ekosocijalističkog projekta, u Španiji je slabost organizovanog radništva ogroman izazov. Fokus je u ovoj zemlji zadnjih godina stavljen na društvene pokrete, s obzirom na njihovu istaknutu ulogu u masovnim demonstracijama. Ali kako zamišljate ulogu sindikata u proboju ljevice u Španiji?

AG: Najveći španski sindikat [CCOO] je u zadnje vrijeme natjeran na razmišljanje. Sindikati su, istorijski gledano, tražili korporativistički pakt s kapitalom i nikad nisu ovoj zemlji ponudili alternativni prijedlog. To ih je zarobilo u poslijeratno doba u kojem je sukob rada i kapitala – institucionaliziran.

Danas niko na drugoj strani nije za dijalog. Korporacije ne žele razgovarati sa sindikatima i sindikati moraju smisliti kako će iznaći nove formule. Danas brojni prekarni radnici nisu članovi sindikata, dijelom i zbog zakonskih prepreka u organizaciji. Da bi se takva situacija prevladala, valja preći granice koje tradicionalno limitiraju pokret.

Iako se španski sindikalni pokret zadnjih godina borio protiv rezova javnih usluga i smanjenja penzija, nije bio tako odlučujuća sila kao društveni pokreti.

Tu nastupaju ljevičarske političke stranke. Mi i sindikati smo dvije različite kulture, što ponekad otežava ovu vrstu veze. Prvo se sudarite, ali se onda morate početi približavati i raditi zajedno. I to što brže. Ne mislim da ljevičari mogu ovu zemlju transformisati bez sindikata i političkih stranaka.

Pri tome moramo djelotvorno povezati sve organizovane aktere. Posljednjih godina su glavna mobilizacija bili društveni pokreti – recimo Indignados 2011. i 2014. godine. Sindikati su bili na marginama. Naravno, bilo je u tim društvenim mobilizacijama i mnogo sindikalista, ali to nije predstavljalo sindikalnu strategiju – ti ljudi se nisu tamo našli po sindikalnim instrukcijama.

Štrajkovi su snažni u onoj mjeri u kojoj uspiju institucionalizirati sukob i postati partner u pregovorima. Problem je u tome što velikim kompanijama štrajkovi danas ne znače ono što su značili prije, recimo, trideset godina. Onda ste mogli privremeno zaustaviti industrijski sektor i zemlja bi bila paralizovana sve dok traje štrajk. Danas je moć industrijskog sektora tako oslabljena da slični štrajkovi ne bi imali isti učinak.

EG/TG: Iako bi David Harvey tvrdio da u novoj „urbanoj“ radničkoj klasi postoje novi sektori koji na sličan način mogu paralizovati zemlju.

AG: Da. U stvari, trenutno s tim eksperimentiše feministički pokret. Feministički pokret poziva na obustavu rada u domaćinstvima i porodicama, što podrazumijeva uskraćivanje staranja o porodici i domaćinstvu, kao i ugrožavanje tradicionalnih sektora rada. To uključuje brojne sektore koji ne spadaju u tradicionalno područje onoga što se formalno smatra radom, te stavlja naglasak na nepriznate oblike rada, recimo skrb za porodicu.

To je zanimljivo jer će štrajk vjerovatno biti uspješan. Ali će biti uspješan u sektorima u kojima takav [ženski] štrajk ranije to ne bi bio. A u sektorima u kojima bi ranije bio uspješan, efekti se neće osjetiti u tolikoj mjeri kao u brojnim sektorima kojima dominiraju muškarci. To je nov i eksperimentalan oblik štrajka, koji smo prošle godine vidjeli i u mobilizacijama na Dan žena, a koji iznalazi nove mehanizme koji ukazuju na materijalnu stvarnost koju smo upravo spomenuli. Prošle godine je vlada [konzervativne] Narodne stranke morala reformisati državne penzije jer su se penzioneri svakodnevno mobilizirali ne samo pred državnim parlamentom, nego i u svim regijama i pokrajinama širom Španije.

Taj mehanizam pritiska i dalje djeluje. Mnogim je štrajkovima manjih razmjera u industrijama ili kompanijama poput Vodafona postignut napredak i ostvareni su zahtjevi radnika. Ovdje nije riječ o generalnim štrajkovima već o drugačijim, ograničenijim i specifičnijim iskustvima. Ljevica se mora inovirati jer Španija ima specifičan industrijski sastav i težinu – Španija, na primjer, nema industrijsku snagu nekih centralnoevropskih zemalja.

EG/TG: Kako biste ocijenili ljevičarsko-populističke pokrete koji su se posljednjih godina pojavili u Evropi? Političke snage poput vašeg saveznika Podemosa ili La France Insoumise napreduju na izbornom polju, ali u društvima gdje nedostaju snažni oblici kolektivnog organizovanja i identifikacije. Sasvim je moguće da Unidas Podemos dođe na vlast, u sklopu neke koalicije, ali s vrlo slabom vanparlamentarnom ljevicom. Gdje se vi vidite u takvom scenariju?

AG: Oni koji bi se mogli smatrati „ljevičarskim populistima“ pobijedili su zato što su u suštini protiv establišmenta. Mislim da je to vrlo važno zato što znači raskid s tradicijom Trećeg puta one ljevice koja je pristala na ograničenja datog političkog sistema – gdje odmah pada na pamet ona čuvena izjava Margaret Thatcher da je Tony Blair njeno „najveće dostignuće“. Raskid s tim je jedna od vrlina tih heterogenih pokreta, od njegovih latinoameričkih verzija do korbinizma i Melenchonove platforme u Francuskoj, a ovdje Podemosa i svih sestrinskih organizacija.

U Španiji je prihvaćena jedna vrsta populizma koja je na neki način uklonjena iz tradicije i kulture ljevice. Mislim da to ne mora biti tako. Corbyn predstavlja jasnu poveznicu s istorijskom tradicijom britanskog socijalizma i radničkog pokreta. A u Podemosu postoji određeni sektor – koji je najočitije zastupao [suosnivač i bivši vođa kampanje] Íñigo Errejón – koji se odlučio za vrstu populizma distanciranog od takvih tradicija.

U svakom slučaju, mislim da je glavna vrlina tih različitih pokreta upravo u raskidu s određenim tradicijama. Kako naglašava Karl Polanyi, ima trenutaka kad slobodno tržište generira veliki broj „gubitnika“, posebno kad postigne značajan napredak u svom cjelokupnom upravljanju našim životima (na isti način na koji globalizacija generira pobjednike i gubitnike). Nije sigurno ni predodređeno kojoj će se političkoj opciji prikloniti ti „gubitnici“ u potrazi za zaštitom. Teoretski to može biti bilo šta – čak i fašizam.

I tu nastaje politička bitka. Najbolje [izborne] rezultate postigle su one ljevičarske organizacije koje su se uspjele povezati s tim osjećajem raskida s ustaljenim postupcima, te ponuditi zaštitu. Što se posebno odnosi na organizacije koje su uspjele tačno locirati i artikulisati neprijatelje: neprijatelj, na primjer, nije imigrant, nego banka. I neprijatelj nije sirotinja, nego finansijski sistem. Ovakav diskurs, koji režimski komentatori često nazivaju „populistički“, u stvari je potkrijepljen velikim brojem konkretnih podataka i informacija.

Priznanje da su politička ograničenja određena objektivnim uslovima nije ništa novo. Lenjin je znao da se revolucija, iako se već dogodila u Rusiji, mora dogoditi i u Europi. Slično tome, kada je u Grčkoj pobijedio Aleksis Cipras, nije se moglo očekivati da on preuzme evropski ili globalni kapital i sam samcat uvede socijalizam. Tad je Grčka činila dva posto, a Španija sad čini dvanaest posto Eurozone. Očito postoje neke manevarske mogućnosti – nekad veće, a nekad manje – zavisno od instrumenata koji posjedujete. U ekonomiji postoje ograničenja. Na primjer, ne možete se iznenada prestati oslanjati na energiju – morate proći proces tranzicije, što zahtijeva vrijeme i očigledne troškove. Puka dobra volja i idealizam ne vode daleko.

Ali manevarski prostor je dosta velik – barem u zemljama poput Španije, Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Ova je bitka u svojoj srži kulturološka [pored toga što je, očito, ekonomska]. Ovo je bitka ideja: uvjeravamo ljude da upravo mi „znamo što radimo“ ili odgovaramo na argumente onih koji tvrde suprotno.

U osnovi je ovo pitanje preraspodjele, preraspodjele novca, moći i bogatstva [u širem smislu]. Tu je prava bitka. Ovo je prava klasna borba. Moć razumijevanja toga kako raspodjeljujemo sve, od vremena do resursa. U tome vidimo svoj smisao i tu se najbolje povezujemo s ljudima. Španci su kroz ovu [ekonomsku] krizu barem shvatili to da nije u redu da se zdravstvo, obrazovanje i penzije bjesomučno sakate da bi se izbavile banke i privatne kompanije za autoceste. Mislim da je u tome srž ovog pitanja.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 13/01/2020.