S engleskog prevela: M. Evtov

Nakon kongresnih izbora održanih u nedjelju, 13. marta, najpopularniji politički pokret u Kolumbiji postao je ljevičarska i progresivna koalicija Pacto Historico. Ova istorijska pobjeda prijeti dvjestogodišnjoj hegemoniji vladajuće klase, a većina predstavnika Koalicije dolazi iz radničke i klase poljoprivrednika (campesino). Zavisno od toga šta će se dogoditi na predsjedničkim izborima u maju, ova bi pobjeda mogla odjeknuti širom svijeta. Najvažnije je što bi Zapad tako izgubio bezuslovnu lojalnost svog najstabilnijeg saveznika u regiji.

Seljaci, radnici, aktivisti protiv konzervativne elite

Gustavo Petro, predsjednički kandidat Koalicije, potiče iz porodice poljoprivrednika koji su, kao i mnogi u zemlji, bili prisiljeni da migriraju ka glavnom gradu da bi izbjegli siromaštvo i nasilje. Petro je na internim izborima Koalicije očekivano pobijedio, s više od četiri miliona glasova. Na tim izborima je i Francia Marquez, ruralna crna aktivistkinja, ušla u istoriju osvojivši blizu milion glasova – više nego što su svi mainstream kandidati dobili svaki na svojim predizborima, i uprkos tome što nikad nije bila na političkoj funkciji.

Iako je ova progresivna koalicija najdominantnija politička snaga u zemlji, sada stranke centra i desnice formiraju svoj savez da bi u maju spriječili njihov napredak ka predsjedništvu. Šta će se dalje događati zavisi od sposobnosti pokreta Pacto Historico da mobiliše neodlučne i birače koji prvi put izlaze na izbore i da popularnije stranke centra i lidere uvjeri da se pridruže Koaliciji, u čemu je Petro podbacio na izborima 2018. godine.

Centristi koji tvrde da predstavljaju alternativu polarizovanim političkim taborima u zemlji zapravo su, osim po imenu, tradicionalne konzervativne desničarske elite. Te elite i njihove zapadne saveznike alarmira umjerenost politika koje zagovara Petro, centru bliži nego sami centristi. Petro i njegova koalicija traže obazrivu preraspodjelu golemog bogatstva zemlje i naglašavaju da se njihova vrsta ljevičarstva razlikuje od procesa u Kubi i Venezueli. Nedavno se Petro našalio rekavši da ga se bogataši ne moraju bojati jer niko u Bogoti nije bio „izvlašten“ dok je on tamo bio gradonačelnik.

Međutim, elite ove zemlje koje podupire Zapad ne strahuju toliko od Petrove umjerene ekonomske politike koliko od mogućnosti otvaranja demokratskog političkog prostora. I s pravom su oprezni.

Koalicija Pacto Historico, uprkos svojoj umjerenosti, značila bi definitivan raskid s dva stoljeća vladavine elita čije su posljedice osjetili i zemlja i regija. Najvažnije je to što bi njihovo insistiranje na demilitarizaciji i na pravilnoj implementaciji mirovnih sporazuma iz 2016. godine moglo omogućiti radikalnijim političkim pokretima da se razviju i bore za političku moć – a što je dosad bivalo potiskivano vojnom i paravojnom silom koju podržava Zapad i dezinformacijama koje širi država.

Kolumbija i Zapad

Zapad za Kolumbiju ima istorijski interes, kako radi trgovine tako i radi njenog geopolitičkog značaja u regiji. Zadužena njihovom finansijskom podrškom tokom borbe za nezavisnost, kolumbijska elita gurnuta je u neravnopravne trgovinske i političke odnose s Velikom Britanijom i SAD-om. Situacija je bila toliko strašna da se Simón Bolivar, vođa borbe za nezavisnost, jednom požalio da taj odnos izaziva „haos užasa, nesreće i zločina… a Kolumbija je žrtva čiju utrobu ovi lešinari kidaju na komadiće.”

Njegove riječi važe i dvjesto godina kasnije. Velik dio godišnjeg BDP-a zemlje i dalje se troši za plaćanje istorijskih dugova Zapadu, a ekonomija i dalje služi interesima nekolicine, ali naročito zapadnjačkih kapitalista. Generalno se smatra da Kolumbiju ekonomski eksploatišu i politički potčinjavaju vlada SAD-a i američki poslovni interesi, ali u tom kolaču i Evropa ima svoje prste: Velika Britanija u Kolumbiji ima više od 100 multinacionalnih korporacija, među njima ni manje ni više nego British Petrol, koji je radi zaštite svojih poslovnih interesa potpisao s kolumbijskim ministarstvom odbrane ugovor vrijedan više miliona funti.

Godine 2017. ova sukobom zahvaćena nacija postaje prvi NATO-ov latinoamerički partner. Potez je opravdan sigurnosnom saradnjom. U novije vrijeme, navodno radi sprečavanja kineskog i ruskog uticaja, desničarski američki kongresmeni Marco Rubio i Bob Menendez predlažu daljnju konsolidiranu vojnu saradnju s Latinskom Amerikom. Par sedmica kasnije, Kolumbija potpisuje Zakon o strateškom savezu između SAD-a i Kolumbije, kojem je jedan od glavnih ciljeva pružanje „dodatnih pogodnosti u područjima odbrambene trgovine i sigurnosne suradnje“.

U tom smislu su kolumbijske elite i njihovi zapadnjački saveznici s pravom oprezni prema koaliciji Pacto Historico. Njen pro-mirovni, antimilitaristički stav ugrožava njihove interese, i to ne samo u Kolumbiji nego i u cijeloj regiji.

Nova Kolumbija

Kolumbijska ljevica već decenijama zamišlja Novu Kolumbiju, Kolumbiju koja je konačno prevladala kolonijalno naslijeđe i nasilnu kapitalističku eksploataciju masa. Pacto Historico, koliko god istorijski važan, još ne može ostvariti ovaj ideal. Ali može za to pripremiti teren. To je jedina nada koju Kolumbijci imaju za mirno rješenje tekućeg sukoba.

Liberalno-demokratski ideal u koji su ranijih decenija mnogi polagali nade i koji je kulminirao Ustavom iz 1991. godine, u praksi se pokazao jalovim. Čim je to stanovništvu postalo jasno, država je reagovala otvorenom represijom. Kolumbijska vladajuća klasa će uz podršku moćnih stranih saveznika učiniti sve da osujeti tranziciju. Da bi koalicija Pacto Historico u maju došla na vlast, mora obezbijediti još glasača i biti spremna da se izbori s državnom mašinerijom: s propagandnim ratom, izbornim prevarama i nasilnom vojnom i paravojnom agresijom.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 23/03/2022.