Sve se to dešava i diljem svijeta, dešava se i u najbogatijim zemljama, što znači da razlog za rezove budžeta u javnom zdravstvu nije siromaštvo, već novootkrivena mogućnost ostvarivanja profita za privatnike – čak i u ovoj oblasti. Ovaj tekst pokazuje kako to izgleda u Italiji.
(Redakcija)
Piše: Simonetta Ramacciani
Bilo jednom javno zdravstvo.
A danas, međutim, postoje bolnice, teritorijalne usluge i sve što predviđaju planovi zdravstvene zaštite koji bi da javnim zdravljem upravljaju formulama prepisanim iz udžbenika menadžmenta. Danas imamo uzgoj generalnih direktora zaduženih da izbalansiraju budžet, te regije koje izdvajanja za zdravstvene ustanove vrše po metodi dijagnostički srodnih grupa koja 'za velike brojeve', što će reći 'ugrubo' – treba ustanoviti cijene pojedinih kliničkih slika i primjerenih zdravstvenih intervencija, vrijeme hospitalizacije itd. Sve u ime racionalizacije, organizacije ustanova koja treba dovesti do poboljšanja i efikasnosti procedura i troškova upravljanja.
Ali ovo je Italija, prema tome, administracija je puna rupa i ponora. Ali ne samo zbog zloupotrebe, korupcije i loše uprave, nego prije svega zbog političkih i ekonomskih odluka koje zapravo dovode do raspada sistema javnog zdravstva, koje se i sad može smatrati izvrsnim u poređenju s onim u SAD-u, na primjer. Ulaganje u zdravlje i javno zdravstvo vrlo je precizan politički izbor, ali zbog toliko ocrnjenih poreza, koje bi svi da srežu, nekako je infiltriran koncept da je privatno bolje, efikasnije, brže itd. Ali, naravno, ono privatno koje ima ugovor s javnim fondovima zdravstvenog osiguranja. Ono privatno s popustima nalik na one s Groupona (internetske pijace koja pokriva veliki dio svijeta), gdje sve vrvi od ponuda za kompletne preglede po bagatelnim cijenama. Ono privatno s ljekarima koji znanje i kontrolu nad ljudskim životima koriste da ispostave račun od kojeg se čovjeku mozak okrene, ali njihov račun garantuje skok na listi čekanja u javnim ustanovama u kojima dotični rade.
Ako termometar koji mjeri stanje zdravlja jednog društva predstavlja sposobnost tog društva da garantuje određen nivo zdravlja i dobrobiti, onda smo stvarno dogurali do tzv. crvenog upozorenja.
Onima koji rade u bolnicama, teritorijalnim službama, svim oblastima javnog zdravstva – institucijama sad već na izdisaju, lišenim resursa i zarade (turnovera) – u očima se vide godine i godine iscrpljivanja, kontinuiranog osipanja osoblja koje ne biva zamijenjeno, konkursa otkazanih radi realizacije planova otplate, što se koristi kao maska za pokrivanje deficita; vidi im se u očima sistem koji se raspada, ugovori na određeno i divlji outsourcing – zapravo raspošljavanje (davanje poslova vanjskim dobavljačima, što će reći: prepuštanje poslova privatnom sektoru), vidi se nepostojanje prava i široko rasprostranjena nefunkcionalnost službe, beskrajne liste čekanja i pribjegavanja hitnoj pomoći kao zadnjoj šansi za brz pristup pretragama i liječenju.
Otkad čekanje na pristup liječenju znači tragično stići kasno, a često i umrijeti, sve češće se odlazi direktno u hitnu pomoć, kao u posljednje utočište, ili se pribjegava onom što se u Italiji naziva “intramoenia”, privatna usluga u javnim prostorima, što podrazumijeva da debelo platiš ali začas dobiješ pristup ljekaru ili pretragama, u istoj onoj ustanovi gdje čovjek koristeći uputnice institucija javnog zdravstva (ReCup) čeka najmanje godinu dana.
Divlje prepuštanje poslova privatnom sektoru doslovno predstavlja institucionalizirani caporalato (na jugu Italije posrednički sistem ilegalnog zapošljavanja jeftine poljoprivredne radne snage), gdje se zdravstveni radnici zapošljavaju preko zadruga, ili uslužnih preduzeća, nedovoljno su plaćeni, potpisuju tzv. ugovore co.co.co (koordinirana i kontinuirana kooperacija) koji se godinama obnavljaju, a koji ih primoravaju na rad pod uslovima daleko ispod standarda predviđenih ugovorima za zaposlene u javnim zdravstvenim ustanovama. A pri tome zdravstvene ustanove ne ostvaruju apsolutno nikakve uštede, što jasno pokazuju podatci ne samo za ovaj sektor, nego i za sve ostale javne djelatnosti. Sve je ovo s vremenom rastočilo snagu i jedinstvo zdravstvenih radnika, podijelilo ih i izazvalo ratove siromašnih i bitke korporacija.
One 'rupe' u budžetu (vječni alibi koji opravdava sve izbore i sve žrtve) akumuliraju se s godinama stravične uprave. A plaćaju ih, kao i obično, isključivo oni posljednji na listi: građani i radnici. Još se nikad nije desilo da takozvani 'menadžeri' zdravstvenih ustanova izađu iz katastrofalne situacije s ličnim gubitkom: naprotiv, oni odlaze s bogatom otpremninom, kako se, uostalom, događa i u svim ostalim sektorima javne i djelatnosti javno-privatnog partnerstva.
Uprkos svemu, još uvijek ima onih koji vjeruju da je moguće izboriti promjene, što javnim obznanjivanjem, što razgovorom s korisnicima i radnicima, što angažmanom na radnom mjestu, koristeći i alate decentralizirane RSU (Rappresentanza_sindacale_unitaria - Jedinstveno predstavništvo sindikata), budući da je pravo na javni sistem univerzalne humanizirane zdravstvene zaštite u središtu njihovog djelovanja.
Riskirajući možda i disciplinske mjere slične onima izrečenim zdravstvenim radnicima rimske bolnice Spallanzani, suspendovanim s posla na četiri mjeseca radi 'antikorporativnog ponašanja'.
Sjekira disciplinskih mjera predviđena za one koji se ne slažu, za one koji javno progovore, za one koji vjeruju da se više ne može u tišini gledati kako propada javno zdravstvo, sad stoji i iznad glava troje radnika rimske bolnice Umberto I, univerzitetske poliklinike koja je stalno u centru medijske pažnje. Tamošnji nedostaci i strukturalni problemi bili su prijavljeni više no jednom, ali kad to urade sami radnici, eh, onda im se trpa krpa u usta.
Naročito ako se radi o onima koji su pokrenuli vrlo aktivnu koordinaciju borbe i nastoje se suprotstaviti otpuštanju 600 radnika zadruge OSA (koja Poliklinici već 14 godina osigurava ‘radnu snagu’) a bez ikakvog rješenja i izgleda za primjenu instrumenta državne intervencije, o onima koji javno progovore o teškim uslovima rada u svim bolničkim odjeljenjima, a naročito u hitnoj pomoći. U tom slučaju se pribjegava disciplinskim mjerama.
Tako troje radnika postaju ‘krivi’ zbog suprotstavljanja politikama korporacije, zbog nanošenja teške ‘štete’ imidžu, čak i zato što su to uradili u radno vrijeme (potpuno neistinito, što dokazuje raspored dežura), a zapravo zato što su dali intervju regionalnoj kandidatkinji Roberti Lombardi, nakon njene posjete Poliklinici.
Ove radnike sad očekuje disciplinsko vijeće; čeka ih čak i mogućnost otkaza.
Svemu ovome uslijedila je hitna reakcija: na poziv građanskog udruženja zdravstvenih radnika i udruženja radnika Poliklinike Umberto I, u predvorju Poliklinike okupio se veliki broj građana. Skup je energično osudio ovaj slučaj ugrožavanja prava slobodnog izražavanja i radničke borbe.
(...)
(Tekst poziva na nastavak redovnih okupljanja.)
Preneseno sa: https://www.dinamopress.it/news/chi-difende-sanita-pubblica/