Klimatska pravda: ima li uz globalizacijsku mrkvu i neki globalni štap?

Piše: 

Adam Tooze
O emisijama ugljen-dioksida kod nas se govori gotovo isključivo u kontekstu termoelektrana i upotrebe uglja u domaćinstvima. Priča je znatno šira. Na primjer, varamo se grdno da su, za razliku od visokih dimnjaka i rudnika ‘mrkog’, serveri sa kojih nam se vrte omiljene serije, muzika i razni zabavni videoići neškodljivi po planetu. U datoj situaciji veći dio naših života doprinosi pogubnom zagrijavanju Zemlje. Ali veći dio svijeta takvim životom tek hvata korak s razvijenim zemljama – i po standardu života i po emisijama. Treba li tražiti od njih da se odreknu s mukom stečenih, nešto pristojnijih uslova života da bismo spasili planetu koju su bogati doveli u krizu? Ili da svi u bogatijem dijelu svijeta, od vozača kamiona i učiteljice do multimilijardera, podjednako snose trošak ulaganja u čistiju budućnost? A da se u društvima u razvoju plaćanja ceha oslobode čak i njihove elite, iako po svom doprinosu razaranju prirode ne zaostaju za drugarima u bogatim zemljama?
Klimatska pravda otvara razna pitanja, ali u korijenu svih njih je problem nejednakosti. Radikalna promjena društveno-ekonomskog poretka nam globalno baš i ne ide, ali u ovom dugačkom međuvremenu ipak ima nešto što se može uraditi. Magična riječ – oporezivanje. Bogatih. (@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov

Bauk Žutih prsluka proganja globalnu klimatsku politiku. Višemjesečne demonstracije i sukobi s policijom započeti u Francuskoj novembra 2018. godine bili su potaknuti najavom povećanja cijena benzina, i to u trenutku kad vlada predsjednika Emmanuela Macrona smanjuje poreze bogatima. Bila je to nečuvena politička greška koja je pitanje „pravedne [energetske] tranzicije” postavila na sam vrh klimatske agende. Postavilo se pitanje da li će brza energetska tranzicija biti moguća samo u bogatim ali nejednakošću prožetim demokratijama. Pokret Žutih prsluka je upozorio da se u tom kontekstu pitanja raspodjele ne smiju zanemariti.

Protesti su bili tim upečatljiviji što je u Francuskoj okolišna pravda vruća tema još od 2014. godine, kad tadašnja vlada, i to pod vodstvom [nominalno socijaliste, op. ur.] premijera Hollandea, uvodi porez na emisije CO2. [...]

Ko će platiti smanjenje emisija CO2?

2015. godine u Parizu [međunarodni sporazum o drastičnom smanjenju emisija ugljen-dioksida (stakleničkog gasa), s ciljem ograničenja planetarnog povećanja temperature na 2 stepena Celzijusa, ili po mogućnosti i na 1,5, čime bi bile ublažene klimatske promjene, op. ur.] dogovoreno je ukidanje zahtjeva za smanjenje emisija koji su po UN-ovoj Deklaraciji iz Rija (1992.) bili ograničeni na visoko industrijalizovane zemlje nabrojane u Aneksu I.

Kad su Kina i Indija, zemlje ubrzano rastućih tržišta, iskazale spremnost za ulazak u razgovore o smanjenju emisija CO2, bogatim zemljama nije bilo druge do ponuditi balans u vidu finansiranja. Posljedice globalnog zagrijavanja već su zahtijevale preventivna ulaganja u hitno prilagođavanje klimatskim promjenama, paralelno s ublažavanjem posljedica. Godine 2015. je procijenjeno da do 2025. godine za zaštitu najizloženijih zemalja širom svijeta treba investirati oko 125 milijardi eura godišnje [...]. Dotad se u tu svrhu trošilo oko 10 milijardi, od čega je Evropa doprinosila 62 posto.

Očito je trebalo investirati neuporedivo više; ali ko bi to platio?

Godine 2018. zagovornici američkog Green New Deala,odbacuju to pitanje kao nebitno – neophodna sredstva naprosto treba namaći kreditima centralnih banaka, uz držanje inflacije pod kontrolom. Pitanje zaduživanja, ili oporezivanja, rješavalo bi se po potrebi.

Ali u Evropi su 2015. godine drugačije vidjeli ovaj problem. Zelena ulaganja i raspodjela smatrani su direktno vezanim za pitanja poreske politike i preraspodjele bogatstva.

Najprostije rečeno: odgovorne su industrijalizovane države, pa one trebaju i platiti.

Klimatska pravda – ali koja: unutar države, međudržavna, globalna?

Pokret za klimatsku pravdu još od početka globalnih klimatskih pregovora 1990ih tvrdi da su glavni krivci zapadnjačke države. Ali podatci dostupni 2015. godine pokazuju da, usljed ubrzanog privrednog razvoja zemalja Azije, članice EU u kumulativnim emisijama CO2 od početka industrijske revolucije učestvuju sa „samo” 20 procenata, a SAD s 27 procenata.

Disproporcionalnost udjela zapadnjačkih ekonomija u globalnom zagrijavanju postaje očita tek na osnovu izračunavanja emisija po glavi stanovnika: relativna malobrojnost populacije naglašava upadljivo velike emisije zapadnjačkih društava.

No, takav pristup nameće jedno drugo pitanje.

Evropa i SAD su iznimno nejednaka kapitalistička društva. Klimatskoj krizi ne doprinose jednako jet-setterski direktor i samohrana majka na socijali ili individualni poljoprivrednik, bez obzira na to žive li u Francuskoj, SAD-u ili Kini. Bilo je ravno političkom samoubistvu tražiti da radnička klasa u Evropi nakon strogih mjera štednje provođenih tokom krize eurozone podnese još veće žrtve zbog globalnih klimatskih mjera [a upravo na to su upozoravali Žuti prsluci svojim protestima, op. ur.]. Kad su zeleni aktivisti istakli da su emisije u Evropi vještački smanjene zbog izmještanja industrijske proizvodnje u Kinu, mnogi Evropljani su odgovorili da bi rado vratili te emisije natrag – zajedno sa svojim izmještenim poslovima.

Pa kako onda uspostaviti pošten sistem globalnih klimatskih fondova?

Logičan odgovor je da porez treba određivati na bazi pojedinačnih prihoda. Prihod pojedinca ne samo da jasno pokazuje platežnu sposobnost, nego je i usko povezan s emisijama ugljika.

Tu je ključno pitanje primjerenog oporezivanja ljudi sa srednjim i niskim dohotkom u bogatim zemljama naspram oporezivanja bogataša, kako u bogatim tako i u zemljama u kojima ubrzano raste tržišna ekonomija. Radikalni indijski aktivisti odavno optužuju svoje lokalne elite da se „kriju iza sirotinje“.

Prve statističke procjene objavljene u vrijeme Kopenhagenske klimatske konferencije (2009.) pokazale su da nacionalni prosjek siromašnih zemalja skriva luksuz ekstravagantnog načina života njihovih elita. Rezultati su nesumnjivo ubojiti, ali su za izračunavanje korištene rudimentarne metode. Ako su svjetski lideri na Pariškoj klimatskoj konferenciji trebali sofisticiraniji instrument za mjerenje nejednakosti, nisu trebali ni napuštati Pariz. Tamošnja zvijezda ekonomskih nauka, Thomas Piketty stekao je globalnu slavu kao superzvijezda istraživanja nejednakosti nakon 2013. godine, kad objavljuje Le Capital au xxie siècle / Kapital u 21. stoljeću [...]. A dotad je [zajedno s Lucasom Chancelom] već proizveo novi skup procjena nejednakosti – ovog puta u smislu emisija CO2. [...]

Pripisati emisije CO2 na osnovu raspodjele globalnog dohotka nije nimalo jednostavno. Francuski duo je praktično posudio tehniku Branka Milanovića, velikog Pikettyjevog rivala u istraživanju globalne nejednakosti. Dok Piketty u svom Kapitalu tretira nejednakost na državnoj osnovi, Milanović cjelokupno svjetsko stanovništvo, od najsiromašnijih do najbogatijih, stavlja u isti lonac, pa te [...] milijarde ljudi razvrstava po dohodovnim skupinama. Umjesto da se nejednakost u SAD-u poredi s nejednakošću u Francuskoj, poredi se položaj stanovnika SAD-a niže srednje klase sa stanovnicima višeg prihodovnog razreda u Tanzaniji ili Maleziji. Na toj osnovi se, kako pokazuju Piketty i Chancel, mogu pretpostaviti emisije CO2 po globalnoj raspodjeli prihoda, uzimajući u obzir faktore razlike u energetskoj infrastrukturi država, njihovog uvoza i izvoza ugljika i direktne i indirektne emisije (recimo, prvenstveno razlika između emisija od vožnje i emisija od proizvodnje automobila).

Rezultati statistike do kojih su došli Piketty i Chancel dokazuju razboritost pokreta za klimatsku pravdu.

U globalnoj raspodjeli, prvih 10% emitera CO2 uzrokuje oko 45% ukupnih emisija CO2.

A zadnjih 50% na ljestvici – samo 13% emisija CO2.

Prvih 10% raspoređeno je širom svijeta: u Sjevernoj Americi ih je koncentrisano 40%, skoro duplo u odnosu na Evropu (19%). Iako su teški zagađivači brojni i u Indiji, daleko ih više ima u Kini, Latinskoj Americi, na Bliskom istoku i u zemljama bivšeg sovjetskog bloka.

Kad se sve sabere, jedna trećina onih prvih 10% globalnih emitera živi u zemljama u razvoju.


 

Siromašni troše manje i manje koštaju planetu

Ali među svima pobrojanima i dalje postoje razlike po državama.

Amerikanci, bez obzira na prihode, troše više energije no svi ostali. To je ugrađeno u njihovu infrastrukturu i način života. Što će reći da ne postoji opšti „zapadnjački“ uzorak potrošnje energije, jer su emisije Evropljana s niskim primanjima i onih najbogatijih 1% Amerikanaca – dva svijeta. Kako tvrde Piketty i Chancel, globalnu borbu protiv klimatskih promjena ne bi trebale finansirati države, nego pojedinci odgovorni za većinu emisija.

Postoje i daljnje implikacije primjene Milanovićevih proračuna na klimatski problem. […] Prihodi stotina miliona novih dobrostojećih, prije svega u Aziji, brzo sustižu stagnirajuća primanja radničke i niže srednje klase u naprednim ekonomijama. Po prihodima se ovi drugi i dalje nalaze u vrhu globalne raspodjele, ali zadnjih decenija je rast veoma ograničen.

No, jedna skupina se po prihodima neometano diže nebu pod oblake – oni koji su već na samom vrhu piramide prihoda. To su isti oni koji globalizacijom upravljaju i koji od globalizacije profitiraju.

Piketty i Chancel pokazuju da podatci o emisiji CO2 slijede istu liniju. Siromaštvo onih na dnu globalne raspodjele ogleda se u njihovoj niskoj potrošnji energije i niskim emisijama. Stagnacija životnog standarda radničke i srednje klase u naprednim ekonomijama zadržala je njihovu emisiju CO2 relativno nepromijenjenom još od 1990ih.

Za razliku od njih, globalna elita svejednako povećava svoje emisije iako, s obzirom na njihove ionako već ogromne energetske proračune, povećanje njihove potrošnje energije više ni ne ide u korak s enormnim povećanjem njihovih prihoda.

Zanimljivo je međutim da porast emisije bilježimo među potrošačima sa srednjim prihodima u brzo rastućim tržišnim ekonomijama. To su oni koji doseljavaju u gradove i prvi put kupuju motocikle, automobile i klima-uređaje.

Usklađivanje s ovom promjenom ravnoteže globalnih emisija predstavlja osnovni izazov klimatske politike nakon 1990ih: kako obavezati svakoga, i kako to učiniti pošteno? Kako da se zemlje u razvoju dalje razvijaju i dostignu stepen razvoja razvijenih zemalja bez štete po planetu?

Tekst je skraćen i priređen za objavljivanje u RiD-u.

IZVOR: Dissent

Objavljeno: zima 2021.
 

 

 

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

18/04/2021