S engleskog prevela: M. Evtov
 

Možda se čini da kriminalno visoki profiti velikih multinacionalnih korporacija u 2022. godini ukazuju na preokret istorijskog trenda pada globalnog profita u posljednjih nekoliko decenija. No to je samo trenutna aberacija, masivni nasrtaj omogućen privilegijama monopolista globalnog kapitala.

Inflacijska spirala u kojoj još uvijek živimo pokrenuta je odlukom naftnih kompanija da svoj monopol nad energetskim sistemom iskoriste da bi nadoknadili pad profita tokom zatvaranja zbog COVIDa. Ovo se dešava nakon višedecenijskog vezivanja ekonomije za fosilna goriva, u apsolutnom suglasju s političkim mainstreamom, uz popustljivost, a ponekad čak i blagoslov zelenih i ljevičarskih stranaka. Dosad su svi ti dogovori raskinuti i ostalo je samo barbarstvo.

Međutim, povrh ovog napada izazvanog nametanjem neviđeno visokih cijena, počinju se očitovati i neravnoteže izvan kontrole kapitalističke elite.
 

Naša planeta nije više ona ista iz 19. vijeka

Pakistan je 2022. godine pretrpio najveće poplave u svojoj istoriji – trećina zemlje se našla pod vodom, a preko 30 miliona ljudi raseljeno u druga mjesta i u druge države. Pakistan je jedan od najvećih svjetskih proizvođača pamuka i tekstila. Skočile su cijene tekstila i gotovo svih vrsta odjeće.

Dijelovi Pakistana su još uvijek pod vodom. Neki se raseljeni neće vratiti na svoja vjekovna ognjišta jer postoji velika vjerovatnoća da će se megamonsuni ponavljati i narednih godina. Toplotni talas trenutno – usred mjeseci umjerene temperature kao što su mart i april – pustoši azijski kontinent i izaziva rekordno visoke temperature u Kini, Indiji, Bangladešu, Tajlandu, Vijetnamu, Laosu i drugima. Ovaj toplotni talas pogađa područja s visokom vlažnošću, gdje ljudi već masovno umiru od posljedica vrućine (direktno ili indirektno, u slučaju hroničnih bolesnika, vrlo mladih ili starijih osoba).

Obim proizvodnje pamuka i tekstila opao je na globalnom nivou, cijene su porasle i nema garancija da ih je moguće vratiti na prethodni nivo, čak i ako izostanu daljnji poremećaji.

Ovo drastično smanjenje ponude, pogoršano prekidom protoka žitarica u Crnom moru – zbog ruske invazije na Ukrajinu, povećalo je globalne cijene žitarica, kruha, tjestenine. Dio ove proizvodnje mogao bi se 2023. godine oporaviti ukoliko na sjevernoj hemisferi ne doživimo žarko ljeto, ali zasad se istorijska suša na evroazijskom kontinentu i u Sjevernoj Americi nastavlja.

Poljoprivreda u megaumjetnoj plastičnoj preriji južne Španije trpi drastičan pad proizvodnje i podiže cijene povrća i mahunarki. Brana Alqueva u Portugalu i apsurdna količina kriminalnih usjeva trenutno uzgajanih u regiji Alentejo sada su na granicama održivosti. Iako smo 2022. godine u Evropi doživjeli najgoru sušu od 16. stoljeća, a u Kini najgoru sušu u njenoj istoriji, te je godine klimatski fenomen La Niña doprinio globalnom smanjenju temperature. Ove, 2023. godine, to se neće dogoditi, a vjerojatno će se tokom godine u Tihom okeanu formirati El Niño, što će dovesti do globalnog povećanja temperature.

Nekada vanredni rizici sada su izvjesnost

Centralne banke i bataljoni ekonomista obučavanih u školama samoubilačkog kapitalizma bore se protiv rastuće inflacije onako kako su naučili: podižu kamatne stope, izvlače novac iz ekonomije i tjeraju je da se stisne. Svima koji su imali kredit sad se vrijednost kredita povećala, a porasle su i cijene svih roba. Mnogim kompanijama koje imaju kredite – dakle, svim kompanijama – povećani su operativni troškovi, što će povećati kompresiju plata, a na kraju dovesti do otpuštanja i, u nekim slučajevima, bankrota. Banka Silicon Valley bankrotirala je upravo zbog rasta kamatnih stopa i zbog toga što se specijalizovala za dug i velike iznose ulagala u dugoročne obveznice državne blagajne SAD-a, koje slove za vjerovatno najsigurniju investiciju u svjetskoj ekonomiji.

To što se desilo banci Silicon Valley u budućnosti će se dešavati i drugim bankama. One će bivati zaražene sve češće i, uz sve više cijene, i na drugačije načine.

Budući da je vjerovatnoća značajnijeg pada cijena fosilnih goriva – pod kontrolom privatnih multinacionalnih kompanija – izuzetno mala, a klimatske katastrofe poput suša, poplava i šumskih požara smanjuju opšti kapacitet za proizvodnju dobara i usluga na globalnoj razini, klimatska kriza će se i dalje direktno iskazivati kao kriza troškova života. To znači da će rastući dugovi, u sve većim iznosima, ostati neplaćeni. To znači da će propasti još banaka. Ali valjda je sve ovo moguće pokriti osiguranjem, zar ne?

Ne.

Globalne premije osiguranja rastu jer ono što je nekad bio rizik sad predstavlja izvjesnost. Bliski odnos bankarske industrije i sektora osiguranja čini da svaka klimatska katastrofa ujedno bude i finansijska kriza. A s obzirom na to da u mnogim slučajevima rizik postaje izvjesnost ili se izvjesnosti približava, sve više osiguravatelja odbija osigurati investicije, industrijske projekte, gradnju u opasnim zonama, usjeve u zonama rizika od poplava ili suše, pa čak i generalna osiguranja zgrada, transporta i drugih sektora. Odbijaju zato što im je posao da ostvaruju profit, a dosadašnja raspodjela rizika više ne postoji i rizici se samo potvrđuju. Svi su rizici puno opasniji i opasnost od velikih klimatskih katastrofa široko je rasprostranjena.

Osiguravatelji koji ipak odluče sklopiti osiguranje povećavaju premije, pa i pojedinci i kompanije plaćaju za osiguranje više no dosad. Uzmimo za primjer područja sklona poplavama, poput Pakistana, ili požarima, poput Kalifornije koja je jedno od najvažnijih poljoprivrednih područja SAD-a, a u kojoj požari svake godine trajno unište ogromne oblasti, pa čak i gradove. Ima li osiguravajućih društva koja bi ikada mogla osigurati svu tamo nastalu štetu?

Nema.

Pa ko će onda nadoknaditi štetu nastalu u ovim katastrofama? Možete li pretpostaviti? Pa, narod dotične zemlje, naravno, preko države, krajnjeg garanta.
Tako je u zemljama ili oblastima gdje je država bogata, kao u slučaju Kalifornije. U slučajevima kao što je Pakistan, odgovor glasi: nastalu štetu niko neće nadoknaditi u potpunosti.
 

Kolaps društva radi spašavanja banaka

Države, da bi platile za ove katastrofe koje je proizvela fosilna industrija, moraju ili povećati poreze ili sredstva za oporavak preusmjeriti sa djelatnosti poput obrazovanja ili zdravstva. Možemo uzeti zdravo za gotovo da se u kapitalizmu neće zadirati u finansiranje represivnog aparata, policije i vojske, naročito zato što nema šanse da se socijalno nezadovoljstvo ne poveća.

Klimatska kriza je već izazvala rast troškova života; pošto ukupna ponuda pada, ljudima se nameću visoke cijene, a tako će se i nastaviti. Pogoršaće se sve već postojeće slabosti – loši zdravstveni sistemi, energetski monopoli, nedostupni i loše izgrađeni stambeni fondovi, turistifikacija gradova, nedostatak kvalitetnog javnog prevoza i neizvjesnost pune zaposlenosti.

Zdravstveni sistemi su na ivici kolapsa, ljudi ne mogu plaćati stanarinu, ne mogu putovati na posao bez astronomskih troškova i prestaju plaćati račune i otplaćivati dugove. A banke prijete, deložiraju i tuže, ali para za spas nema. Rezultat? Finansijska kriza.

Ali ovog puta je drugačije nego u prethodnim finansijskim krizama.

Pogledajte samo dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju Erica Nordhausa i njegove modele i prijedlog da s obzirom na isplativost dopustimo globalno povećanje temperature do 4°C.

Ekonomisti i njihovi modeli ne shvataju ni kako stvari stoje ni šta će se dogoditi, a mahom su i školovani da to ne shvate.
 

Haos i otuđenje

To kako će se tačno odvijati finansijska kriza klimatske krize raznoliko je i višestruko kao i kapitalistička ekonomija: bankroti zbog visokih cijena ili kamatnih stopa, krize nekretnina, monetarne krize kad državi voda dođe do grla, dužničke krize kad padnu nacionalna proizvodnja i prihodi ili kad valja spašavati banke, kompanije i osiguravajuća društva, neupotrebljiva imovina kad vlada odluči da se kladi na promašen i apsurdan projekat. A na hiljade je imbecilnih projekata, o kojima svakodnevno izvještavaju domaći i međunarodni mediji [...].

Kvalitet života je širom svijeta u padu zbog klimatske krize i sistema u kojem živimo, koji tu krizu odbija riješiti. Nema više ulaganja profitabilnih kao u posljednjih sedam decenija. Otud i toliko uzbuđenja i pompe oko umjetne inteligencije, kriptovaluta i druge nematerijalne imovine. To je potraga za prinosom koja se danas mora zasnivati prvenstveno na dezinvestiranju i na proizvodima niske provjerljivosti. Prošlo je vrijeme kad je ulaganje u cement, automobile, fabrike, puteve i građevinarstvo garantovalo profit (čak i uz posredovanje i favorizovanje države, bazirano na ideji zajamčenog budućeg rasta i profitabilnosti). Ostali su haos i otuđenje.

S druge strane, otuđenje je među stanovništvom tako široko rasprostranjeno da postaje vrlo teško objasniti da finansijske krize u kojima kapitalizam oduvijek živi sad imaju i pupčanu vezu s klimatskom krizom. Upravo na temelju razumijevanja te veze mogu se i moraju sklopiti antisistemski savezi bitni za ekosocijalistički politički proboj.

Klimatska kriza će biti najgora finansijska kriza, zato što je ona fundamentalna kriza ljudske vrste i svi će ljudski sistemi osjetiti njene posljedice. Nadmoć finansijskog svijeta u našim društvima znači da ćemo i ovdje vidjeti kako svijet gori, ekonomski i politički.

Politički programi koji odbacuju potrebu za hitnim zatvaranjem fosilne industrije, kao i oni koji rješenje krize zasnivaju na povećanju plata koje ne podrazumijeva nikakvu temeljnu preraspodjelu moći, prijedlozi su gotovo jednako otuđeni kao i prijedlozi kapitalističke elite.

Trenutne krize ne samo da moramo poznavati, nego ih i u svakom trenutku koristiti da bismo forsirali političke programe raskida neophodnog za zaustavljanje klimatske krize i kapitalizma.

Takav program je i Last Winter of Gas, koji zagovara multitaktičku artikulaciju i savez između različitih političkih skupina u istovremenoj borbi protiv društvene, ekonomske i klimatske krize.

IZVOR: Common Dreams

Objavljeno: 12/06/2023.

FOTO: engin akyurt on Unsplash