Kako svladati virus dok ne stignu vakcine: Strogim zatvaranjem

Piše: 

Michael T. Osterholm i Neel Kashkari
Dr. Osterholm je direktor Centra za istraživanje i politiku zaraznih bolesti na univerzitetu Minnesota. G. Kashkari je predsjednik banke FED (Centralne banke SAD) u Minneapolisu. Obojica smatraju da se i ljudi i ekonomija SAD-a mogu spasiti samo novim strogim zatvaranjem, budući da s ovolikim dnevnim brojem novozaraženih – 17 na 100.000 – zdravstveni sistem ne može kontrolisati zarazu, pa će ekonomija nastaviti da slabi, a danak u ljudskim životima bivati sve veći.
U Sarajevu, trenutno najvećem žarištu zaraze u BiH, dnevni broj novozaraženih iznosi preko 20 na 100 hiljada. Vlasti ignorišu umiranje i nariču nad ekonomijom. Ne pokazuju nikakvu namjeru da nas promjenom budžetske, pa i poreske politike, spase od bolesti i smrti. Novca zato ima za autoput, za gradnju zgrada u parkovima i za festivale koji se na kraju ni ne održe. Nada nije ni u opoziciji jer opozicija nema nikakve ideje o tome šta uraditi, budući da spas društva počiva na principima solidarnosti i jednakosti i politici odlučne državne intervencije, a to se nije učilo u tranzicijskim školama tranzicijske politike. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Požar virusa koji već šest mjeseci hara čitavom državom i potpuno van kontrole i dalje divlja, možemo gotovo zaustaviti u samo nekoliko sedmica. To iziskuje žrtvu, ali će spasiti hiljade života.

Vjerujemo da je izbor jasan. Ili ćemo i dalje dopuštati da se koronavirus ubrzano širi cijelom zemljom, ili ćemo se obavezati, država po država, na restriktivnije zatvaranje u trajanju do šest sedmica, e da bismo širenje virusa zaustavili na manje od jednog novozaraženog dnevno – na 100.000 ljudi.

Tek tad se porast novih slučajeva može ograničiti agresivnim javnozdravstvenim mjerama, onako kako su to učinile druge države. A mi smo trenutno jako daleko od toga.

Neophodnost takvog izbora je očita: nije djelovalo ništa od onoga što smo dosad učinili kao nacija. Od virusa nam je umrlo oko 160.000 ljudi, a posljednjih dana ih umire oko hiljadu dnevno. Procjenjuje se da 30 miliona Amerikanaca živi od pomoći za nezaposlene.

Sve naopako

Kad je 30. januara Svjetska zdravstvena organizacija zbog Covida-19 proglasila vanredno stanje javnog zdravstva, u svijetu je bilo 9.439 prijavljenih slučajeva, većinom u Kini, a u SAD-u samo šest.

Šest mjeseci kasnije, 30. jula, u svijetu ima 17 miliona prijavljenih slučajeva i 676.000 mrtvih. A u SAD-u četiri miliona prijavljenih slučajeva i 155.000 mrtvih. Više od trećine svih slučajeva u SAD-u evidentirano je samo tokom jednog mjeseca, jula.

A narednih šest mjeseci bi nas moglo natjerati da pomislimo da je sve što smo dosad preživljavali bilo tek zagrijavanje za kolosalnu katastrofu. Broj novozaraženih ubrzano će rasti čim se otvore škole i univerziteti, prodavnice i preduzeća, te čim počne sezona grijanja.

Zašto su pokušaji SAD-a da ograniči zarazu Covidom-19 propali, osobito u poređenju s uspješnim rezultatima brojnih država Azije i Evrope, pa čak i nama susjedne Kanade?

Naprosto zato što smo od mjera zatvaranja – uspostavljenih radi kontrole zaraze – odustali mnogo prije no što je zaraza bila pod kontrolom. Mnoge druge zemlje nisu popuštale sve dok broj novozaraženih nije bio znatno smanjen – čak i tamo gdje su u martu i aprilu bila najveća žarišta. Nakon što je mjerama zatvaranja u tim područjima dnevni broj novozaraženih sveden na manje od jednog na 100.000 ljudi, porast broja novih slučajeva spriječen je kombinacijom testiranja, identifikacije i izolacije zaraženih i njihovih kontakata, te ekstenzivnog nadzora nad testiranima koji su bili pozitivni na koronavirus.

Od 31. marta SAD najniži sedmodnevni prosjek bilježe 28. maja: 21.000 zaraženih, što znači dnevno 6,4 novih slučajeva na 100.000 ljudi. To je stopa sedam do deset puta veća nego u zemljama gdje je broj novozaraženih uspješno ograničen. Iako se nova žarišta virusa javljaju u mnogim zemljama, tamo se broj novozaraženih ne mjeri desetinama hiljada dnevno, nego stotinama ili, eventualno, iznosi par hiljada, u svakom slučaju je toliki da njihovo javno zdravstvo uglavnom uspijeva kontrolisati širenje zaraze.

Nasuprot tome, SAD su se otvorile prebrzo i sad svakodnevno imamo 50.000 ili više novih slučajeva.

U teško pogođenim područjima Arizone, Kalifornije, Floride i Teksasa (gdje su potom nametnute mjere fizičkog distanciranja) broj novozaraženih opada, ali zato u nekoliko država Srednjeg Zapada ubrzano raste. Minnesota je upravo zabilježila najveći broj novozaraženih tokom jedne sedmice od početka pandemije.

S ovolikim dnevnim brojem novozaraženih – na nivou SAD-a 17 na 100.000 ljudi –javno zdravstvo jednostavno nema alata za kontrolisanje pandemije.

Kapaciteti za testiranje su nam u mnogim područjima pretrpani, pa kasne i praćenje kontakta i ostale mjere, što kontrolu virusa čini praktično nemogućom.

Nemojte kratkoročno smanjenje slučajeva u nekim državama brkati s trajnim rješenjem problema. Tu smo grešku već jednom napravili. Neki tvrde da je za kontrolu pandemije dovoljna masovna upotreba maski, ali pogledajmo istini u oči: guverner Kalifornije Gavin Newsom uveo je mjeru obaveznog nošenja maski 18. juna, na dan kada je u državi bilo prijavljeno 3.700 zaraženih. Na dan 25. jula, dnevni prosjek zadnjeg sedmodnevnog perioda iznosio je 10.231 zaraženih. Smatramo da svi Amerikanci trebaju nositi maske, ali za kontrolu ove pandemije nisu dovoljne obavezne maske i neznatna ograničenja gužve u zatvorenim prostorima poput kafana i restorana.

Strogo zatvaranje kao spas

Da bismo dnevnu stopu novozaraženih uspješno smanjili na manje od jednog na 100.000 ljudi, treba uvesti mjere zabrane kretanja koje bi bile obavezne za sve osim za istinski neophodne radnike. Pod tim podrazumijevamo da ljudi moraju ostati kod kuće i izlaziti samo kad je to neophodno: da bi kupili hranu, otišli ljekaru ili u apoteku, te da vani stalno nose maske na licu i da što češće peru ruke.

Po podacima Instituta za ekonomsku politiku, u SAD-u u neophodne kategorije spada 39% radnika. Problem sa zatvaranjem od marta do maja bio je u tome što mjere zatvaranja nisu bile podjednako stroge u cijeloj zemlji. Minnesota je, na primjer, smatrala neophodnim 78% svojih radnika. Da bi zatvaranje bilo efikasno, mora biti što sveobuhvatnije i mora se provoditi što strože.

Ako nismo spremni na ovaj korak, možemo očekivati milione novozaraženih i mnogo više smrtnih slučajeva dok vakcina ne postane dostupna.

Usto će i privredni oporavak biti mnogo sporiji, s daleko više propalih preduzeća i ogromnom stopom nezaposlenosti narednih godinu-dvije. Kurs virusa će odrediti i kurs ekonomije. Snažnog ekonomskog oporavka neće biti dok ne ostvarimo kontrolu nad virusom.

Uvedemo li oštre mjere, izgrađeni kapaciteti za testiranje i praćenje podržaće ponovno otvaranje ekonomije kao i u drugim zemljama, omogućiti djeci da se vrate u školu, a građanima da u novembru izađu na glasanje [tj. ne glasaju preko pošte]. Sve će to dovesti do snažnijeg i bržeg ekonomskog oporavka, i nezaposlenima omogućiti da nađu posao.

Svjesni smo da strogo zatvaranje može imati ozbiljne zdravstvene posljedice za bolesnike koji nemaju pristup redovnoj zdravstvenoj njezi. Ali medicinski radnici su u proteklih šest mjeseci naučili kako da pacijente i osoblje zaštitite od zaraze koronavirusom; stoga bismo tokom novog zatvaranja trebali biti u mogućnosti da održavamo pristup redovnoj medicinskoj njezi.

Budžetski deficit ne smije biti bauk

Ova pandemija je duboko nepravedna. Milioni slabo plaćenih i najizloženijih radnika izgubili su posao ili su ugroženi na neki drugi način, dok je većina uredskih radnika toga pošteđena. Ali nepravda je još i dublja: oni od nas koji su zadržali posao zapravo uspijevaju uštedjeti više novca – jer ne jedu po restoranima, ne izlaze u kino i ne idu na odmor. Iznenađuje da je stopa lične štednje, za razliku od prethodnih recesija, s 8 posto, koliko je iznosila u januaru, porasla na 20 posto.

Zbog toga što štedimo više, imamo resurse da podržimo otpuštene radnike. U pravilu se vlada, kad ima budžetski deficit, mora oslanjati na strane ulagače da otkupe dug, jer Amerikanci ne ostvaruju dovoljno ušteda da bi ga finansirali. Ali dodatni deficit koji nastane većim izdvajanjima iz budžeta i olakšicama, kao odgovor na krizu uzrokovanu Covidom-19, možemo finansirati iz vlastite domaće štednje. Ta štednja na kraju finansira ulaganja u privredu. Zato tradicionalna zabrinutost zbog naplate prekomjernog državnog duga nije primjenjiva na ovu situaciju. Za državu je mnogo sigurnije da deficit finansira domaćim sredstvima.

Kongres mora insistirati na pružanju podrške ljudima koji su izgubili posao zbog Covida-19. To ne samo da je moralno ispravno, nego je i od vitalnog značaja za naš ekonomski oporavak. Ako ljudi ne budu mogli plaćati račune, to će uskomešati ekonomiju i znatno pogoršati njen pad, izazvati još mnogo bankrota i znatno usporiti nacionalni oporavak.

Nema kompromisa između zdravlja i ekonomije. I jedno i drugo iziskuju energične mjere za preuzimanje kontrole nad virusom. Istorija će nam oštro suditi ako i ovog puta propustimo priliku da spasimo živote i spasimo ekonomiju.

Izvor: The New York Times

Objavljeno: 07/08/202

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

10/08/2020