S engleskog prevela: M. Evtov

Ashley Dawson je profesor njujorškog univerziteta i autor Zaštite okoliša odozdo (Environmentalism from Below). Rođen u Južnoj Africi, u New Yorku je studirao postkolonijalne studije kod Edwarda Saida, Roba Nixona i Anne McClintock. Dok je istraživao za svoju disertaciju o antirasizmu u Britaniji od vremena Windrush-generacije [doseljenici u Veliku Britaniju porijeklom s Kariba, op.ur.] do novog milenija, zainteresovalo ga je kako se Velika Britanija oblikovala kroz kontrapunktalni pokret između eksploatacije i oduzimanja imovine u kolonijama i istih procesa istovremeno na britanskoj teritoriji.

U New Yorku upoznaje pokrete za ekološku pravdu koji se javljaju među nebjelačkom radničkom klasom čije su zajednice bile i ostale daleko najizloženije energetskim i infrastrukturnim projektima koji zagađuju okoliš. Kroz sudjelovanje i aktivizam, sve se više zanima za ekološka pitanja i veze između lokalnih pokreta za ekološku pravdu i pokreta koji rade za međunarodnu klimatsku pravdu. U Boliviji je 2010. godine učestvovao na Svjetskoj narodnoj konferenciji o klimatskoj pravdi i pravima majke prirode održanoj u Cochabambi, gdje su delegati iznijeli sveobuhvatni poziv za ekološku rekonstrukciju globalnog Juga i od zemalja zagađivača na globalnom Sjeveru zahtijevali da isplate klimatske odštete koje bi tu rekonstrukciju omogućile. Svoju najnoviju knjigu Zaštita okoliša odozdo: kako se globalni narodni pokreti bore za našu planetu (Environmentalism from Below: How Global People’s Movements Are Leading the Fight for Our Planet; Haymarket, 2024.) počinje razmišljanjima o tom iskustvu oslanjajući se na dugogodišnje proučavanje zaštite okoliša na lokalnom nivou.

---

IR: Šta podrazumijeva „zaštita okoliša odozdo“? I kako biste to suprotstavili „zaštiti okoliša odozgo“ na koju smo na globalnom Sjeveru možda više navikli?

AD: Podrazumijeva onu vrstu narodnih pokreta koji reaguju na prijetnje ekosistemima od kojih direktno zavisi njihov opstanak, ali i kulturno naslijeđe. Ti pokreti svoju borbu oko zaštite „zajedničkih dobara“ u materijalnom smislu kombinuju s odbranom svojih kulturnih veza s prirodnim okruženjem.

U toj definiciji se oslanjam na tradiciju analize istoričara i kritičara s globalnog Juga. Ramachandra Guha je, na primjer, opširno pisao o pokretima za odbranu indijskih šuma od birokratske nacionalne šumarske službe, koju je u Indiji ustanovilo Britansko carstvo. Ta služba je bila zadužena da preuzme zemljišta pod komunalnom kontrolom i vlasništvo nad njim prenese prvo na kolonijalnu vlast, a nakon nezavisnosti na indijsku državu. Do 1970ih je postalo očito da indijska država te šume siječe na potpuno neodrživ način.

To možemo porediti sa „zaštitom okoliša odozgo“ koja ima dva različita značenja. Prvo, u kontekstu doseljeničkog kolonijalizma u SAD-u, na primjer, imamo njihov tadašnji pristup očuvanju. A ovdje doseljenici, čim stignu na granicu, potisnu domorodačko stanovništvo pa prvo počnu s poljoprivredom, a onda s industrijalizacijom. To na kraju rezultira nastojanjima da se dio tog zemljišta odvoji jer je prepoznat kao posebno lijep i dio nacionalne baštine. Tako nastaje izum sistema nacionalnih parkova u SAD-u izražen kroz Yellowstone i sve druge „značajne“ nacionalne parkove.

Ovaj pristup podrazumijeva da se na nekim mjestima mora očuvati „netaknuta priroda“. Ali se takvo očuvanje zasniva na provođenju svojevrsne dihotomije između ljudi i prirode. Na prirodu se gleda kao na nešto izvanjsko, odvojeno od ljudskih zajednica. A država takvu prirodu treba nekako očuvati u nekom zamišljenom stanju netaknutosti. Ovaj stav prema netaknutoj prirodi podrazumijeva da unutar zaštićenih područja ne žive ljudska bića. U SAD-u je taj proces zahtijevao oduzimanje posjeda američkim starosjediocima, koji su nasilno izbačeni iz nacionalnih parkova poput Yellowstonea.

U tako izgrađenim zaštićenim područjima ljudi se naravno tolerišu, ali prednost imaju bogati bijelci – nekoć lovci kao Theodore Roosevelt, a danas uglavnom stanovnici srednje klase koji se dovoze u Yosemite iz San Francisca ili odakle god. Ova neokolonijalna ekološka vizija direktan je proizvod doseljeničkog kolonijalizma. Pojačava lažnu dihotomiju između ljudi i prirode, simptom otuđenja koje kapitalizam osnažuje. To je i snažna ilustracija „metaboličkog rascjepa“ koji sistem stvara između društva i okoliša. Iz perspektive zaštite okoliša odozdo, mislim da je neokolonijalna konstrukcija netaknute prirode izrazito rasistička tradicija, kako kroz istoriju tako i sada. U jednom poglavlju knjige ispitujem dugu istoriju i genealogiju ove vrste izgradnje i očuvanja divljine, kao i njen učinak i način na koji se ljudi opiru doseljeničkom kolonijalizmu.

Gledano iz perspektive zaštite okoliša odozdo, postoji drugo problematično nasljeđe koje proizlazi iz razvoja samog ekološkog pokreta. Zapadni ekološki pokret od 1960ih i 1970ih naovamo bio je vrlo važan i uticajan, i naravno imao izraženu populističku komponentu. U SAD-u, na primjer, Rachel Carson je pred američkim Kongresom svjedočila u cilju zabrane DDT-pesticida. To je dovelo do stvaranja raznih vladinih regulatornih agencija poput Agencije za zaštitu okoliša i pozitivnih zakona kroz Zakon o čistom zraku. Svi to predstavlja ogromne pobjede koje još uvijek odjekuju, ali se one u zaštiti zajedničkih ekoloških dobara presudno oslanjaju na državu.

A desničari već decenijama postojano napadaju na državu – taj napad je od izbora Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji politički mobilisao mnoge koji smatraju da im država na neki način ugrožava interese. E sad, nešto tog animoziteta bazira se na rasizmu, ali mislim da nije sasvim neosnovana ni skepsa prema buržoaskoj državi, što će reći onoj vrsti manjkave zaštite okoliša odozgo koja se uzda isključivo u državnu regulativu. Mislim da je taj projekat svakako problematičan u poređenju s onim što podrazumijeva zaštita prirode odozdo – masovnu mobilizaciju ljudi koji brane zajednička prirodna dobra od kojih direktno zavise.

Danas se značaj zaštite okoliša odozdo ne ograničava na najsiromašnije na globalnom Jugu –koje istoričar Ramachandra Guha naziva „ljudima ekosistema” – nego se odnosi na sve nas. Danas smo svi mi na nekom nivou „ljudi ekosistema“ suočeni s ekocidom, klimatskim promjenama i masovnim izumiranjem.

U narednih nekoliko decenija vjerovatno nas očekuje niz klimatskih prekretnica, od kolapsa Golfske struje do razina zagrijavanja koje će raseliti od trećine do polovine čovječanstva. Ovo nisu neosnovane pretpostavke nego najnovije naučne procjene.

Čekaju nas, dakle, sve ove prekretnice, a sve institucije koje je moderno doba Zapada stvorilo i izvezlo u ostatak svijeta – poput nacionalne države – potpuno su neprilagođene. Ljudi će morati biti u mogućnosti da se kreću i uključe u razne oblike uzajamne pomoći odozdo prema gore i komunizma katastrofe.

U knjizi se bavim tim kako ljudi u stvari već rade takve stvari – kroz niz organizacionih oblika i u različitim razmjerama, i tu vrstu projekata shvataju vrlo ozbiljno. (nastaviće se)

IZVOR: Climate&Capitalism

Objavljeno: 20/05/2024.