Kako je ne osobito velik turski grad uspješno prihvatio pola miliona migranata

Procesi globalnih migracija odavno su u toku i talasi izbjeglica dosežu i naš, inače po svemu zapravo periferan dio svijeta. Već smo prenosili priču o Riaceu, talijanskom gradu koji je pokazao da se može živjeti sa seobama, kao što je to i bio slučaj kroz veći dio istorije našeg svijeta: upravo su seobe pomjerale granice ljudskih dostignuća i kolektivne imaginacije, hraneći razvoj civilizacije. Talijanska desničarska vlada debelo se potrudila da svijetli primjer Riacea svede na incident i, primijenivši represiju, protjerala gradonačelnika.
Gaziantep u Turskoj međutim i dalje živi i piše istoriju drugačiju od istorije bodljikavih žica, zidova, policijskih zasjeda i brodova presretača u Mediteranu. Populacija tog gradića značajno se uvećala s prilivom sirijskih izbjeglica od kojih su mnogi odlučili da tu i ostanu. Mnoštvo je problema: poskupljenja stanarina, snabdijevanje vodom, infrastruktura pod neplaniranim pritiskom, rad na crno koji obara nadnice domicilnom radništvu itd. Sve to potencijalno hrani tenzije i otežava integraciju novih stanovnika, ali Gaziantep shvata da su migracije naša sadašnjost, baš kao što su bile i prošlost.
našim medijima, većini nas je nepoznato da se to postepeno prihvatanje istorijskih promjena zbiva i u malim mjestima širom BiH, naročito u Bosanskoj Krajini. U mjestašcima koja su intenzivnom depopulacijom svedena na hiljadu-dvije stanovnika, stanovništvo se u tišini svakodnevnice brine o ljudima s drugog kraja svijeta, bez ikakve pomoći institucija. Policija ih redovno zastrašuje, ali oni odbijaju da se povinuju pravilima koja vide kao neljudska i protuprirodna. Zvanične politike integracije nema, ali gradovi i sela opustošena još od devedesetih jedinom stabilnom politikom naših vlasti – politikom raseljavanja ljudi i rasprodaje zemlje, prije ili kasnije će u kolonama umornih i izmučenih ljudi vidjeti budućnost i nadu, a ne teret i prijetnju. (@RiD)

 

Piše: Stephen Burgen (Gaziantep)

S engleskog prevela: M. Evtov

U aprilu 2011. godine u Tursku su s područja Aleppa stigle 252 izbjeglice. Godinu dana kasnije u zemlji ih je bilo 23.000, a do 2015. godine dva miliona. Danas u Turskoj ima 3,6 miliona sirijskih izbjeglica (ili zaštićenih osoba, kako se službeno nazivaju), a većina ih živi na jugu, u mjestima poput Gaziantepa.

Jednom se desilo da Gaziantep prihvati čak 200.000 ljudi u roku od 24 sata. Poredbe radi, u Istanbulu, s 15 miliona stanovnika najvećem turskom gradu, boravi ukupno 560.000 izbjeglica. Gaziantep ima samo desetinu populacije Istanbula, a prihvatio je 500.000 izbjeglica.

„Prije rata su postojali vrlo srdačni odnosi između stanovnika jugoistočne Turskoj i Sirije“, kaže Azhar Alazzawi, koja u ovom gradu upravlja UN-ovim Svjetskim programom za hranu. „Ovdašnje stanovništvo ih uglavnom naziva gostima, a ne izbjeglicama. Kultura im je slična, a i religija.”

U Osmanskom carstvu, prije nastanka moderne Turske i Sirije, Gaziantep i Aleppo bili su dio iste regije. Izbjeglice uglavnom ostaju na jugu Turske, u blizini svojih nekadašnjih kuća, zato što ovdje nalaze i zajedničku istoriju i potražnju za nekvalifikovanom radnom snagom.

Nema sumnje, međutim, da toliki broj pridošlica predstavlja ogroman pritisak na gradske resurse – prije svega smještajne kapacitete, vodoopskrbu, javni prijevoz i zdravstvo. Budući da kriza traje već sedmu godinu a više od polovine izbjeglica je mlađe od 18 godina, problem predstavlja i obrazovanje.

„U početku smo morali osigurati hranu, odjeću i privremeno sklonište“, kaže Önder Yalçın, šef gradskog ureda za migracije. „Iznajmili smo hotele, smjestili ljude u sportske centre i uputili javni apel za pomoć. Ljudi su donosili hranu, deke, odjeću, štednjake i štošta drugo. One najranjivije, recimo majke i novorođenčad, ljudi su odvodili svojim kućama.”

Turska vlada je od početka provodila politiku integrisanja pridošlica u urbana područja, umjesto da ih puste da trunu u izbjegličkim kampovima. Samo 4% izbjeglica još uvijek živi u kampovima.

Međutim, to je izazvalo pritisak na postojeći stambeni fond Gaziantepa, što je dovelo do povećanja stanarina. A poslodavci su u međuvremenu iskoristili naglo povećanje radne snage da bi smanjili plate. Došlo je i do sukoba oko pristupa pitkoj vodi, a siromašni Turci ljutili su se što sva pomoć koja pristiže ide isključivo Sirijcima.

„Kad stigne neko UN-ovo vozilo, svi znaju kome donosi pomoć, što potencijalno izaziva napetost“, kaže Khalil Omarshah iz gaziantepskog ogranka Internacionale organizacije za migracije (IOM), jednog od glavnih svjetskih tijela zaduženih za podršku procesu preseljenja izbjeglica u treće zemlje.

Upravo radi izbjegavanja ovakvih sukoba, grad je usvojio novi pristup, zasnovan na integraciji.

Gradonačelnica Fatma Şahin osnovala je odjel za upravljanje migracijama. Ideja je bila da Turci i migranti dobiju jednak tretman i beneficije.

To je vladu navelo da krizu vodoopskrbe riješi dovodeći vodu s preko 120 km daljine, a zatim uspostavi plan za izgradnju 50.000 novih stanova, kao i novih bolnica i boljih javnih usluga. Sve to jednako dostupno Turcima i migrantima.

„Rekao sam im da moramo raditi zajedno“, kaže Yalçın. „Težimo socijalnoj koheziji, jer će turski i sirijski narod ovdje živjeti zajedno, a ako pomažete samo Sirijcima, doći će do tenzija. Kad pomažete Sirijcima u naseljima gdje iste potrebe ima i turski narod, morate pomoći i njima. Rekli su nam da su sredstva namijenjena samo migrantima, a mi odvratili: Razgovarajte sa svojim donatorima. Ako niste spremni raditi s nama, onda bolje idite odavde.“

IOM se slaže s gradonačelnicom da je integracija najbolji način za izbjegavanje sukoba. Zajednički vode društveni centar Ensar u siromašnoj četvrti Narlitepe, gdje se ljudima iz obje zajednice nude kursevi iz računarstva, kuhanja, jezika, izrade mozaika i breakdancea. Sve aktivnosti su dvojezične, na turskom i arapskom.

„Centar ima stotine korisnika, a većina njih su djeca“, kaže Omer Atas, koordinator Centra. „Uglavnom ženska, što je dobro jer njihova socijalizacija ide teže. Mladića je manje jer mnogi moraju raditi.”

Devetnaestogodišnji Muhamed je s porodicom pobjegao iz Aleppa prije šest godina. U međuvremenu je naučio turski, sam naučio engleski, a sad radi u Centru. „U Centru sam počeo učiti da sviram gitaru, a sad ovdje predajem muziku“, kaže on. „Ne mislim da ćemo se ikad vratiti u Aleppo. Za nas tamo nema ničega.“

Kad su se izborili s početnom humanitarnom krizom i ranim fazama integracije, kaže Yalçın, uslijedio je problem obrazovanja i posla. U početku su djeci držali nastavu na arapskom, po sirijskom nastavnom programu, očekujući da će se djeca uskoro vratiti kući, ali od sljedeće godine sva će djeca biti integrisana u turski sistem javnog školstva.

Djeca brzo nauče turski, ali je njihovim roditeljima jezik i dalje prepreka u integraciji i zapošljavanju. Sirijci radnu dozvolu mogu dobiti samo ako imaju ponudu za posao, ali obje strane preferiraju neformalno tržište: poslodavci zato što ne plaćaju socijalno osiguranje, a radnici zato što ne gube finansijsku pomoć.

Donedavno su i vlasti žmirile kad su u pitanju Sirijci koji bez potrebnih dozvola osnivaju preduzeća. Sad kad je očito da su oni tu da ostanu, na njih se vrši pritisak da regulišu svoj status. Uostalom, ni pomoć neće trajati zauvijek.

„Doći ćemo do tačke kad neće biti dovoljno pokriti osnovne potrebe. Dosad smo ljudima davali ribu, a sad ih moramo naučiti da je sami love“, kaže Oben Çoban, direktor programa koje Save the Children provodi u Turskoj.

EU se 2016. godine uspješno iskupila iz krize obećavši Turskoj šest milijardi eura za pomoć sirijskim migrantima, od čega je plaćena samo polovina. Iako su države članice prije skoro godinu dana pristale na isplatu preostale tri milijarde eura, taj novac još uvijek nije stigao.

Gaziantep je poseban po tome što nije čekao na ta sredstva. Brzo je prihvatio činjenicu da su migranti tu da ostanu – a što se prije integrišu, to bolje.

„Migracije se dešavaju oduvijek“, kaže Yalçın. „To nije problem koji treba riješiti, već stvarnost s kojom se valja nositi. Tu treba uočiti prednosti. A narodu se mora reći istina: ovi ljudi ne otimaju vaše poslove, a ni vaše kuće.”

Yakzan Shishakly iz NVO Fondacija Maram kaže da Gaziantep cvjeta. „Grad je ovo stvarno dobro odradio i nije bilo većih problema. No kad ekonomija uspori, to nažalost dovodi do sukoba.“

Grad u međuvremenu opstaje kao uzor tolerancije i pragmatizma. Poredeći ga s nekim drugim gradovima u drugim zemljama, Lanna Walsh iz IOM-a navodi: „Kažu, na primjer, hajde dobro, primićemo ih 80, a onda to oglase na sva zvona. Mnoge bi zemlje EU morale preuzeti odgovornost, onako kao Njemačka, i prihvatiti veći broj izbjeglica.“

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 19/06/2019.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

08/07/2019