Kako Istočna Evropa za male pare njeguje Njemačku

Piše: 

Madlen Nikolova
Najbogatija država EU uvozom jeftine radne snage jeftino rješava krizu narastajućih potreba društva za tom vrstom rada. Jedna bugarska njegovateljica i njen sindikat predali su taj model na sud.

S engleskog prevela: M. Evtov

Priča je tipična za mnoge migrantske radnike iz Istočne Evrope. Gđa Alekseva radni vijek započinje u doba socijalizma, u Balkanturistu, bugarskoj državnoj turističkoj agenciji. […] U ugostiteljstvu radi i 1990-ih, nakon privatizacije Balkanturista, ali se brzo osvjedoči da hoteli preferiraju mlađe radnike, te – da bi sastavila kraj s krajem – obavlja razno-razne nisko plaćene poslove.

Njena teška situacija postaje neizdrživa nakon što njen suprug pretrpi niz moždanih udara. Morala je brinuti o njemu puno radno vrijeme i mogla raditi samo kad to dozvoli njegovo zdravstveno stanje, pod uslovom da se uklopi u raspored poslova koji joj se nude. Budući da je bugarski zdravstveni sistem drugi u EU po visini participacije koju građani plaćaju za zdravstvenu zaštitu, ovaj par se uskoro zbog bolničkih i računa za lijekove našao do grla u dugovima. Nakon smrti supruga, gđa Alekseva se, po svojim riječima, „našla sama, s puno neplaćenih troškova i kredita“.

Shvativši da dugove nikad neće moći otplatiti s onim što zarađuje u Bugarskoj, […] prijavljuje se u agenciju koja istočnoevropske radnike zapošljava u Njemačkoj kao njegovatelje starijih osoba. I tako 2013. godine napušta svoj dom.

Teške povrede prava radnika

Kao njegovateljica je za manje od dvije godine radila za četiri porodice, sprijateljila se s drugim njegovateljima, pa čak i s ljudima koje je njegovala, ali se i dalje osjećala potpuno sama. „Spavamo tamo gdje spavaju osobe o kojima brinemo, i jedemo tamo gdje oni jedu. Pripremamo im hranu, pospremamo, čistimo, peremo, peglamo, mijenjamo pelene, dajemo lijekove, izvodimo ih u šetnju i komuniciramo s njima. Nema nam druge.“ Imala je ugovor na trideset sati rada sedmično, ali su ljudi koje je njegovala zahtijevali danonoćnu pažnju, te je jedva imala slobodnog vremena da upozna svoju novu okolinu. Poslodavac joj nije obezbijedio njemačko zdravstveno osiguranje, što je slučaj s ogromnom većinom migrantskih radnika.

Na kraju joj je dozlogrdilo da moljaka za svaki slobodan dan i plaćeni odmor – na šta je po ugovoru imala puno pravo. Prozrela je računovodstvene trikove kompanije i shvatila da tu ona izvlači deblji kraj. Iskoristivši jednu od rijetkih šansi koje se nude radnicima tog sektora, pridružila se sindikatu i ubrzo povezala s Faire Mobilität, savjetovalištem koje Konfederacija njemačkih sindikata (Deutscher Gewerkschaftsbund/DGB) finansira da bi radnike iz Istočne Evrope obavijestili o pravima koja imaju kao zaposlenici u Njemačkoj.

Danas gđa Alekseva (ime promijenjeno radi zaštite privatnosti) u Njemačkoj tuži svog bugarskog poslodavca, zahtijevajući isplatu za sav prekovremeni rad i vikende koje nije mogla koristiti. Ukoliko dobije ovu tužbu, to bi za sve njegovatelje moglo značiti bolje radne uslove i bolje plate. Njen slučaj „stavlja na test čitav ovaj poslovni model“, kako augusta 2019. godine, donoseći presudu u korist tužiteljice, kaže predsjedavajući berlinskog Suda za radne odnose. Glasnogovornik Suda izjavljuje da je ovo slučaj „od temeljnog značaja“ – budući jedna u milion šansi da se njemački sindikati suprotstave široko rasprostranjenoj praksi izrabljivanja radnika u sektoru kućne njege. Ovaj slučaj pruža makar neku nadu istočnoevropskim radnicima u Njemačkoj, što bi bilo nezamislivo bez hrabrog istupa gđe Alekseve.

Teret krize njemačkog sektora kućne njege snose žene iz Istočne Evrope

Njemačka je jedna od rijetkih svjetskih zemalja u čiji je javni sistem socijalnog osiguranja ugrađen i sektor za dugotrajnu njegu. Ali se Njemačka već decenijama bori da pruži takvu njegu – što zbog brzog rasta starije populacije, što zbog nestašice radne snage koja u ovom sektoru vlada zbog niskih plata i visokog stepena stresa. Starije njemačke građane njeguje oko 400.000 istočnoevropskih migranata, mahom žena. […]

U ovom sektoru već nedostaje 36.000 radnika, a očekuje da će se do 2060. godine udvostručiti broj ljudi koji trebaju ovu vrstu njege. Umjesto da taj posao učini atraktivnijim povećanjem plata i poboljšanjem uslova rada, Njemačka iskorištava ogroman jaz između plata njemačkih i radnika u zemljama svojih istočnih susjeda. Pošto populacija njenih starijih građana stalno raste, Njemačka hiljade starijih osoba izvozi u daleko jeftinije staračke domove Istočne Evrope, a za njegu onih u Njemačkoj uvozi jeftinu radnu snagu iz Istočne Evrope.

Dok njegovatelji hrle na Zapad, sama Bugarska vapi za tom vrstom radnika – koje svakodnevno gubi zbog mjera državne štednje i […] degradirajuće niskih plata. Prošle godine je više od 28.000 ljudi zatražilo kućnu njegu od sektora njege koji finansira država. Državni budžet, međutim, predviđa samo 23.000 hiljade radnika, što ostavlja izvan okvira programa najmanje 5.000 pacijenata. Državni budžet predviđa povećanje plate njegovatelja, ali ta plata nakon povećanja iznosi tek 450 eura mjesečno za osmosatni radni dan.

Nejednakosti između jezgra i periferije EU – kako u pogledu raspoloživih zdravstvenih i usluga kućne njege, tako i u platama radnika tih sektora – omogućuju agencijama za zapošljavanje da nemilosrdno iskorištavaju radnike. Upravo zahvaljujući tome u zemljama jezgra EU ovaj sektor i opstaje dok zemlje na periferiji EU vape za kvalitetnom njegom. Slučaj gđe Alekseve je i u tom smislu tipičan: da je njen bolesni suprug imao pristup odgovarajućoj njezi, ona vjerovatno ni ne bi morala odlaziti iz Bugarske.

Otuđeni i preopterećeni

[…] Mnogi njegovatelji djece, bolesnih i staraca opisuju taj rad kao „ropski“. Ova vrsta posla često u radnice ulijeva osjećaj servilnosti i […] krivice koji ih i sprečava da se organizuju. Kako je jedna njegovateljica nedavno izjavila za Jakobin, ovaj uslužni sektor „proračunato izrabljuje dobrohotnost medicinskih sestara i njegovateljica, računajući na to da će se one osjećati krivim ako ne rade prekovremeno. Čitav ovaj sistem počiva na tome.“

Gđa Alekseva kaže da se zbog te danonoćne njege osjećala kao zatvorenica. Njen rad je podrazumijevao pokoravanje njemačkoj kompaniji, istočnoevropskoj agenciji za zapošljavanje, starijim osobama o kojima brine i njihovim porodicama, te obavljanje niza zadataka koji nisu uključeni u njene ugovorne obaveze.

Dvije godine je njegovala jednu ženu u staračkom domu – u Njemačkoj, ali je ugovor imala s bugarskom kompanijom i u skladu s bugarskim – a ne njemačkim – zakonima. Porodica te žene je, međutim, imala ugovor s njemačkom agencijom koja je s bugarskom agencijom sklopila podugovor (kao nekad sa španskim agencijama). Početna bruto plata gđe Alekseve isprva je bila 1.600 eura mjesečno za četrdeset sati sedmičnog rada. Da bi odgovornost za njeno zapošljavanje skinula s njemačke agencije, bugarska agencija kasnije prebacuje njen ugovor svojoj podružnici – bez znanja gđe Alekseve.

Naredni ugovor je, opet bez znanja gđe Alekseve, potpisan 2015. godine, a po njemu je ona radila 30 sati sedmično za bruto mjesečnu platu od 1.562 eura – što će reći samo 950 eura nakon oporezivanja. Njemačke porodice za koje je radila, međutim, plaćale su oko 2.000 eura mjesečno – što znači da su agencije za zapošljavanje trpale u svoj džep oko 25% njihovih uplata […].

Poslodavac gđe Alekseve je plaćao bugarsko zdravstveno osiguranje, što njoj nije bilo ni od kakve koristi jer je većinu godine provodila u Njemačkoj. Kad se jednom (dok se žena koju je njegovala odmarala) iskrala do ljekara, saznala je da ima upalu pluća. Uskoro je za taj pregled i laboratorijske nalaze primila račun koji ni slučajno nije mogla podmiriti. Nazvala je svog poslodavca i razjareno zahtijevala da joj pokrije medicinske troškove, što je poslodavac na kraju i učinio, ali zaključivši: „Zašto da plaćamo osiguranje u Njemačkoj kad ste vi uglavnom zdravi?"

Od gđe Alekseve se, između ostalog, očekivalo i da svoje slobodne dane uzima „na rate“ – recimo četvrtkom ujutro i nedjeljom popodne. „Za tih nekoliko sati nisam mogla ni do Alexanderplatza da na miru popijem kafu.“

Suočavanje sa šefovima

Da bi se migrantski radnici uopšte mogli založiti za svoja prava, prije svega trebaju znati koja su to prava i koje im organizacije mogu pomoći da se za njih izbore. Ali čak i ako to nekako saznaju, još uvijek se suočavaju s brojnim preprekama. Znaju li ostale radnike zaposlene u toj istoj kompaniji? Hoće li se naći na crnoj listi ako se obznane njihova imena? Hoće li od prethodnih poslodavaca dobiti pismo preporuke? Teško da poslodavca ikad mogu tužiti jer je dokaze naročito teško prikupiti kad je u pitanju kućna njega. Za to treba vremena, a loše plaćeni radnici teško mogu priuštiti da gube vrijeme na pravne bitke koje će potencijalno izgubiti.

Kad je gospođa Alekseva od agencije za zapošljavanje zatražila naknadu za prethodno neplaćene odmore, dobila je otkaz. […] Tad se obratila sindikalnom savjetovalištu Faire Mobilität i uz njihovu pomoć pokrenula dva identična sudska postupka pred njemačkim sudom […], zahtijevajući od poslodavca poštenu naknadu za njegu koju je obavljala 24 sata dnevno. […] Iako je njena tužba 2016. godine u prvoj instanci odbačena, gđa Alekseva se nastavlja boriti i berlinski Sud za radne odnose u augustu 2019. godine donosi presudu po kojoj joj poslodavac duguje gotovo 40.000 eura. Konačna presuda Saveznog suda za radne odnose očekuje se ove godine. Justyna Oblacewicz, savjetnica u Faire Mobilität, kaže za Jacobin da bi odluka u korist Alekseve mogla „okončati ovo izrabljivanje“ i prisiliti poslodavce da „ovaj rad pošteno plate i daju mu poštovanje koje zaslužuje.“

Gđa Alekseva [komentariše]: „Njemački zakoni se moraju promijeniti i izjednačiti prava migrantskih radnika s pravima i privilegijama njemačkih državljana. Pa radimo isti posao! I nama trebaju slobodni dani i plaćeni odmor.“

Za nepravednost plata i tretmana krivi agencije za zapošljavanje i nevoljkost Njemačke da reguliše zapošljavanje: „Ako Njemačka treba njegovatelje, onda država treba oglašavati slobodna radna mjesta u bolnicama i staračkim domovima. I svi radnici trebaju imati njemačke ugovore. Posrednici su suvišni – ništa ne rade, a uzimaju pola naše plate. To nije u redu ni prema njemačkim porodicama.“ […]

Alternativa

Jedan od načina da se ljudima koji trebaju dugotrajnu njegu osigura dostojanstveno postojanje jesu neprofitni domovi finansirani kroz porez ili doprinose za socijalno osiguranje (umjesto kroz privatne police osiguranja za dugotrajnu njegu) ili domovi za njegu koji bi bili dio šire zajednice i pomogli u rješavanju stambenih pitanja. Domovi se moraju oslanjati na sindikalizirane, dobro plaćene i visoko kvalifikovane radnike, a ne na prisilni prekovremeni rad ili smanjenje troškova rada. Ovo bi eliminisalo potrebu za posredničkim agencijama i drastično smanjilo praksu izrabljivanja njegovatelja koji rade danonoćno.

Gđa Alekseva, sad u kasnim šezdesetim godinama, razmišlja o povratku na posao: […]„Jedva sastavljam kraj s krajem – uglavnom živimo od moje penzije. Nadala sam se da će mi agencija za zapošljavanje uskoro isplatiti obeštećenje, ali to očito neće biti baš tako skoro.“

Najteže su pogođeni migrantski radnici zaposleni na crno u privatnim kućama u Njemačkoj (oko 90 % svih njegovatelja) i oni s povremenim poslovima. Ali se radnici počinju odupirati, bar u nekim dijelovima kontinenta. Našavši se zbog pandemije u centru pažnje, njegovatelji su se u Južnoj i Istočnoj Evropi organizovali i izborili za poštivanje odredbi o plaćanju rada pod opasnim okolnostima (kroz kampanju koju je podržala Unija sindikata Centralne Evrope). […] No trajno poboljšanje radnih uslova zahtijeva reforme koje će na nivou cijele EU osigurati uzlaznu socijalnu konvergenciju svih država članica, što je u Srednjoj i Istočnoj Evropi moguće samo kroz viši stepen organizacije i okončanje prakse reklamiranja niskih plata kao konkurentske prednosti u odnosu na Zapad.

Ako Savezni sud za radne odnose presudi u korist gđe Alekseve, to će biti velika pobjeda za migrantske radnike diljem Njemačke. No, kako gđa Alekseva zna iz vlastitog iskustva, jedino sami radnici mogu osigurati provođenje svojih prava: „Radnici ne bi smjeli zaboravljati da osim dužnosti imaju i prava. Zahtijevajte slobodne dane, zahtijevajte plaćeni odmor i sve ostalo na šta imate pravo. Moramo se boriti za svoja prava i za svoj opstanak.“

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 02/03/2021.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

31/03/2021