Kako to da muškarci vladaju društvom?

Piše: 

Sarah Bates
U susret 8. martu. Razvoj patrijarhata nije rezultat jedne prekretnice, nego polaganog širenja navika i praksi. Marksisti smatraju da je za ustoličenje i neprikosnovenost patrijarhata zaslužno klasno društvo, odnosno da je korijen rodnih odnosa u ekonomskoj bazi. Da bi se promjene izborile i ukorijenile, moraće se kopati duboko, ispod debelih naslaga normi, i razbijati stijenje predrasuda koje se tumače kao zakoni prirode. Strukture patrijarhata su okoštale i dobro su čuvane zato što, kako kaže autorica prikaza, „na vrhu društva postoji grupa ljudi – muškaraca i žena – koji namjerno podržavaju i ugnjetavanje žena i nejednako društvo koje ga proizvodi.”
Ali borbe nikad nisu prestale i neće nestati duh otpora, otjelovljen i u Danu žena – koji moramo nastaviti otimati kapitalističkim i mačističkim uzurpatorima. @RiD

S engleskog prevela: M. Evtov

 

„Kad je nasilje nad ženama široko rasprostranjeno, kad teško stečena prava djeluju tako nesigurno, kad izgleda da se stisak muške moći sasvim oteo kontroli, može se činiti da je oduvijek tako. Politički lideri rutinski se pozivaju na „tradiciju“ i „prirodu“ kad guše prava žena – tvrde da je tako oduvijek, te tako treba i ostati. Ali istorija priča drugu priču.”

To je centralna tvrdnja fascinantnog novog štiva naučne novinarke Angele Saini: The Patriarchs: How Men Came to Rule (Patrijarsi: kako su muškarci zavladali). Saini osporava često ponavljani mit da su žene oduvijek potlačene, u svim društvima i u svim epohama.

Naprotiv, objašnjava ona: „Još od davnina ljudi iznalaze široke spektre raznih načina da organizuju društvo, uvijek pregovarajući oko pravila u vezi s rodom i njegovim značenjem. Nikad ništa nije bilo statično. Hiljadama godina nas postepeno tjeraju da vjerujemo da postoji samo nekoliko načina na koje možemo živjeti.“

Ovakvo razumijevanje istorije otvara more mogućnosti za zamišljanje različitih vrsta društava u budućnosti. Teorija patrijarhata je jedan od načina razumijevanja ugnjetavanja žena. Ova teorija vidi naše društvo kao društvo kojim dominira društveni sistem u kojem privilegovane i kontrolne pozicije zauzimaju isključivo muškarci.

Teorija patrijarhata različitim ljudima znači različite stvari. Neki je koriste kad opisuju seksističke nepravde modernog kapitalizma. A neki kao filozofski pristup objašnjenju rodnih razlika.

Ali dostignuća arheologije i prirodnih nauka u 20. i 21. stoljeću otkrivaju da prošlost nisu oblikovala isključivo patrijarhalna društva. Neka su društva zapravo bila matrilinearna – u njima su žene imale visoke položaje.

Neka arheološka iskopavanja, poput revolucionarnog Catahoyuk iz doba neolitika, ukazuju na „agresivno egalitarne“ zajednice u kojima ne dominiraju ni muškarci ni žene. Neke su zajednice bile organizovane po složenim društvenim normama i običajima koje istraživači ni do danas nisu u potpunosti shvatili.

Saini smatra da ovi „spektri različitih načina organizacije“ nisu naprosto jednog dana nestali, nego su bivali zamijenjeni društvima čije norme i običaji favorizuju muškarce.

„Nisu prava i slobode žena tek tako nestali u dubinama vremena. Morali su biti uništeni, baš kao u sadašnjosti.”


A kako su uništena prava i slobode žena?

Razni teoretičari razni uzroci: jedni tvrde da su to ogromne migracije širom ove planete, drugi da su to klimatske promjene, dok treći uzrok vide u razvoju religije, a četvrti u urođeno dominantnoj prirodi muškaraca.

Saini međutim tvrdi da nije bilo „samo jedne prekretnice za rodnu nejednakost“ i objašnjava: „Daleko je vjerojatnije da su se navike i prakse s vremenom polako širile”.

Po revolucionarnim socijalistima, razlog što se ugnjetavanje žena održava nije okrutnost pojedinih muškaraca, pa čak ni norme na kojima se temelji neko društvo. Ugnjetavanje žena se održava – onda kao i sada – materijalnim uslovima u neravnopravnom, klasnom društvu.

Saini s izvjesne distance objašnjava analizu revolucionara Friedricha Engelsa. Engelsova analiza razmatrana u Patrijarsima u znatnoj mjeri pruža uvid u marksističko shvatanje osnove za ugnjetavanje žena.

Geneza klasnog društva može se pratiti na razvoju elitne grupe ljudi – vladajuće klase – koja strogo kontroliše i višak vrijednosti i ljude koji ga proizvode.

Engels je tvrdio da muška dominacija ni slučajno nije ostvarenje neke vrste „prirodnog poretka“, nego direktna posljedica promjena u društvima u kojima se formira vladajuća klasa. Žene su s visokih pozicija u društvu bile potisnute zato što im je razvoj poljoprivrede otežavao rad na zemlji i, što je još važnije, zato što rađale su djecu za taj rad. Resursi su se počeli koncentrisati u rukama nekolicine, a ne kolektiva. Postalo je važno pratiti nasljeđe po muškoj liniji, da bi sljedeće generacije mogle naslijediti moć i resurse.

Engels to naziva „svjetski istorijski poraz ženskog spola“. Ali bilo bi redukcionistički implicirati da je Engels pretpostavio da je ta transformacija – koja se na raznim kontinentima dešavala stoljećima – išla brzo ili glatko. Njegova analiza bila je sveobuhvatnija, „ne radi se tu o jednom trenutku kad se sve promijenilo“, kako kaže Saini.

Vjerovanje da su žene predodređene za patnju – društvenu, političku, ekonomsku i ličnu – koju im nanose muškarci, ne ostavlja prostora za razumijevanje kako se i zašto mijenja ljudsko ponašanje.
Stoga poimanje razvoja ugnjetavanja žena kao direktne posljedice osnivanja klasnog društva ima implikacije na to kako razumijevamo svijet danas.
 


Podređenost žena – predrasuda tretirana kao zakon prirode

Saini kroz Patrijarhe pomno razmatra predrasude koje su oblikovale pretpostavke istoričara o vrstama ljudskih života. „Podređenost žena i muška dominacija uzete su kao biološki zakoni, što znači da je seksizam antike prihvaćen kao univerzalan“, objašnjava ona.

Ugnjetavanje žena može djelovati tako sveprisutno da usvajanje istorijske analize koja odbacuje čitavu teoriju patrijarhata može izgledati nelogično. […] [Utoliko je vrlo ilustrativan slučaj] kada je u peruanskim Andima 2018. godine iskopan ljudski skelet zatrpan predmetima koji su ukazivali da se radi o lovcu. Kad je analizom utvrđeno da se radi o kosturu žene, nastupilo je „nedijagnosticirano iznenađenje“.

Antropologinja Kim Hill napisala je tada u časopisu National Geographic: „Ne može se usred lova na jelena tek tako zastati da podojiš uplakanu bebu.“

Tretirajući ovu zagonetku kao kvadraturu kruga, Hill je rješava tako što navodi da oprema za lov kojom je žena pokopana mora da je bila simbolična ili vjerska. Eto, dakle, crno na bijelo.

Moderni istraživači svode žene na njihovu sposobnost odgoja djece – što društvo prije nekih 9.000 godina očito nije činilo.


Pitanje organizacije

Sagledavanje ovako uređenog svijeta – s centralnom tenzijom između rodova, a ne klasa – nosi implikacije i za organizaciju borbe. „Ne postoji jedan određeni trenutak kad su patrijarhalne vrijednosti odnijele presudnu ‘pobjedu’. Naprotiv, kroz cijelu istoriju vidimo otpor”, kaže Saini.

Marksisti smatraju da je preispitivanje ljudskog ponašanja dio promjene društva. Ali između ekonomske osnove društva i ideja koje se pojavljuju u tom društvu uvijek postoji veza. Stoga najbolje šanse da ljudsko ponašanje promijenimo nabolje imamo samo kroz revolucionarni raskid s klasnim društvom u kojem centralna ekonomska uloga žena počiva na njihovom ugnjetavanju.

U drugoj polovini Patrijarha Saini promatra radničke ustanke, i tu je težište na opštoj atmosferi otpora. No na kraju se ipak čini da Saini rješenje ne vidi u zajedničkom djelovanju, nego u osporavanju kulturne prakse, a kroz to i preispitivanje individualnog identiteta. Kako se to dvoje prepliće na način koji isprva djeluje zbunjujuće pokazuje na slučajevima žena koje podržavaju praksu genitalnog sakaćenja žena.

„Politika isključivo po rodnoj liniji ne postoji ništa više za žene nego za muškarce“. Saini zaključuje da su žene prinuđene da u neravnopravnom svijetu manevriraju donoseći odluke koje „imaju efekat svrstavanja s patrijarhalnim sistemima oko nas”.

Na te tenzije aludira kad ističe sporost odigravanje promjena.

„Postepene promjene u zakonu i stavovima javnosti mogu djelovati kao napredak. S naknadnom pameću mogu djelovati čak i kao neizbježnost. Ali ako su neizbježnost, zašto ih prije nismo ostvarili? I zašto ih ponekad poslije gubimo?”
Istina je da se to dešava zato što tu nisu u pitanju samo zakon ili religija. To se ne može jednostavno svesti na pitanja kulture, ideja ili ličnog identiteta. Zato što na vrhu društva postoji grupa ljudi – muškaraca i žena – koji namjerno podržavaju i ugnjetavanje žena i nejednako društvo koje ga proizvodi.

Srećom Angela Saini u svom istraživanju patrijarhata nalazi osnova za nadu, a i revolucionarni socijalisti znaju štošta o podrivanju seksističkog poretka: „I ovo smo sami zakuhali, skoro sve, pa možemo smisliti i nešto drugo”, piše ipak Saini.

„Za to kakvu budućnost stvaramo nema prirodnih (neminovnih) ograničenja osim naše mašte i naše hrabrosti.”

Tekst je prerađen za objavljivanje na RiDu.

IZVOR: Socialist Worker

Objavljeno: 24/02/2023.
FOTO: Poštanska markica iz Albanije, Creative Commons 2.0

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

07/03/2023