Jeremy Corbyn: 'Nismo dogurali dovoljno daleko'

Piše: 

Ronan Burtenshaw

S engleskog prevela: M. Evtov

Nakon skoro pet godina na čelu Laburista, Jeremy Corbyn je u aprilu ove godine odstupio s te pozicije.

Bilo je to burno razdoblje, od Corbynove zapanjujuće pobjede na stranačkim izborima 2015. godine, preko pokušaja stranačkog puča 2016. godine, slavne izborne pobjede Laburista 2017. godine – do potresnog izbornog poraza 2019. godine. Da ni ne spominjemo Brexit i širi politički krajolik u haosu.

RB: Vaš stari prijatelj Ralph Miliband tvrdio je da nema nade da se Laburistička stranka preobrati u alat za ostvarivanje socijalizma. Je li ta teza dokazana ili opovrgnuta u posljednjih pet godina?

JC: Mislim da tu nismo dobili konačan odgovor. Kad sam izabran, 2015. godine, stranka je bilježila brz rast i članova i pristalica. U kratkom roku smo više no udvostručili članstvo i želio sam da stranka okrene novu stranicu. Naše kampanje na izborima 2010. i 2015. godine zasnivale su se na raznim oblicima štednje, uz zamrzavanje plata i nastavak nedovoljnog finansiranja javnih usluga. Moj je argument bio da zemlja mora krenuti naprijed i investirati u budućnost, te u skladu s tim uspostaviti i nove politike – prije svega ekološku i međunarodnu.

Želio sam i da Laburisti postanu mnogo demokratičnija i odgovornija organizacija, s učešćem zajednica iz cijele zemlje. Laburistička stranka ne može ostvariti dugoročnu pobjedu ako se svede na medijsku igru i pristane slijediti strategiju koju određuje establišment. Da bi ljude mobilizirala i uvjerila ih da se stvari mogu promijeniti i poboljšati, ova stranka mora biti istinski prisutna u zajednicama. A stranačka birokratija i strukture pružali su najžešći otpor upravo organizovanju zajednica. Željeli su nastaviti po starom, što smatram velikom greškom.

Kako se već zna, od samog početka sam naišao na masovno protivljenje Parlamentarne grupe unutar partije (PLP). Cijele prve godine smo se borili s pritiscima PLP-a, da bi 2016. godine došlo i do drugog izbora rukovodstva, gdje smo pobijedili s još većom većinom. To je bila prilika da partija, ako ništa drugo, barem prepozna da među članstvom postoji žeđ za promjenom.

O odnosu PLP-a prema stranci kao takvoj raspravlja se otkad pamtim, još od Kampanje za demokratizaciju laburističke partije početkom 1970-ih, koja je i pokrenuta da bi se PLP preobrazio u izraz volje cijelog pokreta. Zastupnici se nalaze u parlamentu samo zato što ih naši članovi podržavaju da postanu kandidati, i što zajednice koje predstavljaju žele da budu tamo.

RB: Kako ocjenjujete vlastita postignuća u pogledu stranačke reforme? Mislite li da ste dogurali dovoljno daleko?

JB: Nismo dogurali dovoljno daleko. Ni dovoljno brzo. Doduše, izmijenili smo pravila izbora, i za izbor rukovodstva, pa u tim područjima postoje mala poboljšanja. [...]

Volio bih da smo u promjeni kulture u kojoj djeluju lokalni ogranci stranke dalje dogurali – ali ta promjena je ionako očito neizbježna. Lokalni ogranci moraju biti daleko odgovorniji prema zajednici. Ni sam ne znam koliko su me puta kontaktirali ljudi koji su se pridružili Laburistima nakon izbora 2015. godine – svi su govorili da su sastanci lokalnih ogranaka stranke hladni i dosadni, da su se tamo osjećali nepoželjnim, te da im zato ni neće ponovo prisustvovati. Ti ljudi se nisu osjetili nimalo dobrodošli u stranku čije politike potpuno podržavaju – politike o okolišu, ekonomiji, socijalnoj pravdi i svim ostalim pitanjima koja smo iznijeli.

Mislim da stranka mora shvatiti da medijsko neprijateljstvo prema Laburističkoj stranci i radničkom pokretu neće tek tako nestati. Neki će vrlo bogati i moćni ljudi Laburističku stranku napadati bez obzira na njenu politiku – naprosto zato što ne žele postojanje Laburističke stranke. A mi na to možemo reagovati jedino međusobnom komunikacijom – putem društvenih mreža i svakodnevnog djelovanja u svojim zajednicama.

RB: Kako je uopšte izvedivo pokrenuti kampanju za socijalističku vladu, a kamoli je stvarno voditi dok se dobar dio vaše vlastite stranke protivi i tome da vi budete premijer, i velikim dijelovima vašeg programa, a i generalno politikama socijalističke vlade?

JC: Dakle, to nije nimalo lako kad postoje snage, posebno u PLP-u, koje se redovno protive gotovo svemu što radite i sve vas vrijeme podrivaju. Ali to nije bio slučaj s velikom većinom članova stranke, a to sasvim sigurno nije bio slučaj ni s većinom sindikata.

Puno sam vremena provodio na sindikalnim sastancima, konferencijama i događajima, a uvijek sam bio toplo primljen. Koristim ovu priliku da radničkom pokretu zahvalim na podršci i naglasim da sam vrlo ponosan na vezu Laburističke stranke i sindikata. Ta veza je temelj i suština našeg pokreta.

Stalno sam naglašavao da na opštim izborima nećemo pobijediti sjedeći u kancelarijama. Svih pet godina sam proveo putujući po zemlji i obavio sam stotine posjeta – fabrikama, školama, fakultetima, univerzitetima, stranačkim sastancima, sindikalnim sastancima, sastancima stanara – nema gdje nisam bio. Tako se čuje šta ljudi misle i tako se mobilišu svi koji ozbiljno shvataju okolišne promjene i ozbiljno namjeravaju okončati priču o „parazitskom“ društvu, a koju su u nekom periodu forsirale obje stranke. Dosta više s tim – moramo izgraditi inkluzivno društvo.

[...]

RB: Razgovarao sam s ljudima u raznim dijelovima zemlje, te zaključio da su laburisti imali program koji bi, s jedne strane, radikalno preobrazio živote miliona ljudi iz radničke klase, ali da taj program, s druge strane, nije bio prihvaćen na mnogim mjestima gdje je bio najpotrebniji. Da li biste se složili s ovakvim opisom stanja?

JC: Mislim da je taj opis malo pojednostavljen. Oko 300.000 laburističkih glasova je 2019. godine otišlo Torijevcima, izvjestan broj i Liberalnim demokratima, nešto i Zelenima, a znatan dio naših glasača nije ni izašao na glasanje. Ali taj trend se u izbornim jedinicama koji smo izgubili gradio odavno. Ogromna većina koju smo imali 1980ih i 1990ih polako se osipala sve dok 2019. godine nije potpuno nestala. Taj balans se mijenjao širom zemlje, što nije uvijek išlo u našu korist.

Primjera radi, ja sam kao zastupnik svoje izborne jedinice prvi put izabran u parlament 1983. godine, s razlikom od 5.000 – manje od 15% glasova. Tad smo u većini izbornih jedinica sjeveroistočnog i južnog Velsa pobjeđivali s oko 20.000 glasova razlike. A 2019. godine smo u mojoj izbornoj jedinici pobijedili s razlikom od 26.000 glasova, ali je to upravo obrnuto onome što se desilo u izbornim jedinicama koje smo izgubili.

Laburisti su stekli jače uporište u centralnim izbornim jedinicama gradova poput Londona, a mahom ga izgubili u sjevernim i gradovima Midlandsa koji su nekad bili koncentrisani oko jedne vrste industrije. To pripisujem nizu faktora. Jedan je taj što mladi iz tih radova odseljavaju zbog deindustrijalizacije i nemogućnosti zapošljavanja. Drugi je gubitak sindikata u tim gradovima. Članstvo sindikata je iz velikih sjedišta prerađivačke industrije i privatnog sektora uglavnom prešlo u javni sektor.

Naravno, ima tu i drugih faktora: nedovoljno finansiranje lokalnih vlasti, smanjenje finansiranja i obima javnih usluga, te – u mnogim slučajevima – nedovoljno prisustvo Laburističke stranke. Ima previše područja gdje je izostala energična kampanja koja tretira pitanja poput ulaganja u zdravstvo i stanovanje. Mislim da je ljevica morala iz ovoga naučiti da ne može uspjeti bez djelotvorne akcije u svim zajednicama. Pobjedu na budućim izborima neće nam donijeti politika transakcija.

RB: U istoriji Laburističke stranke nije bilo baš mnogo vođa poput vas, možda vas možemo uporediti samo s Georgeom Lansburyjem ili Michaelom Footom – socijalista na čelu mahom socijaldemokratske stranke. Možete li nam iznijeti neka zapažanja o težini svakodnevnih izazova i krizama s kojima ste se suočavali?

JC: Pritisci su ogromni, iz dana u dan: vremena je malo, a ciljeva koje ste si zacrtali mnogo – ali to važi za svakog čelnika stranke. Lako se može desiti da zaglibite u Westminsteru i sve vidite sve kroz prizmu onoga što se tamo događa u datom trenutku. Zasjedanja parlamenta uglavnom gledaju angažovani i ljudi uključeni u politiku, ali većina javnosti to ne čini; uopšte ne prate šta se tamo dešava. Dijelom zato što ih to ne zanima, a dijelom i zato što su im jezik i stil koji se tamo koriste prilično nerazumljivi.

Parlament morate koristiti za iznošenje argumenata, za iznošenje svojih argumenata i preispitivanje vladine politike, jer to možete jedino tamo. Ali svoju politiku morate iznijeti i među svijet. Stoga je vrijeme koje provodite u parlamentarnim sferama valjalo uravnotežiti s vremenom provedenim u vlastitoj izbornoj jedinici i na putovanjima po čitavoj zemlji. Razradili smo svojevrstan obrazac: ja sam u vrijeme zasjedanja parlamenta tamo bivao najkasnije do srijede uveče, a četvrtak, petak, subotu i nedjelju ujutro provodio sam ili u svojoj izbornoj jedinici ili putujući po zemlji. U mom uredu su se najglasnije rasprave vodile upravo oko raspodjele vremena, ali ja sam uvijek insistirao na vremenu u svojoj izbornoj jedinici, jer vjerujem da parlamentarni zastupnici ne smiju zanemarivati svoje obaveze.

Naravno, vječito se postavlja pitanje prioriteta, jer ne možete se sa svakim problemom lično nositi. Recimo, razvoj politike. Nije dovoljno reći da se ne slažete s politikom o klimatskim promjenama, nego morate iznijeti alternativne strategije za zelenu industrijsku revoluciju. Mislim da je ta politika veliki uspjeh, a za nju je posebno zaslužna Rebecca Long-Bailey. Poenta je u tome da se okoliš ne smije posmatrati kao niša u koju ekološkim politikama privlačite ekologe, a sa širom javnošću o tim politikama izbjegavate razgovarati.

Valjalo je reći: „Želimo zelenu industrijsku revoluciju. Za razliku od drugih industrijskih revolucija, mi ćemo zapravo preraspodijeliti moć, poboljšati okoliš i pružiti ljudima vjeru u budućnost.“ Jer ne možete ljudima koji trenutno rade u tzv. prljavim industrijama naprosto reći: „Oprostite, ali ovo je zagađujuća industrija. I sad ćemo je ukinuti.“ Nego morate uspostaviti novu industriju, nove poslove, morate stvari učiniti održivima.

Suočio sam se s tim problemom 2015. godine u Dublinu, tokom izborne kampanje za rukovodstvo GMB (savez britanskih sindikata). Postavilo se pitanje hidrauličkog frakturiranja koje je dan ranije konferencija GMB glasanjem podržala, smatrajući da im to osigurava poslove. Jasno je da hidrauličko frakturiranje podrazumijeva poslove i pri instalaciji postrojenja i u procesu rada. Rekao sam: „Žao mi je, ali se u vezi s ovim ne slažem s vama. Protivim se hidrauličkom frakturiranju zato što šteti vodonosnim slojevima tla, zagađuje podzemne vode i proizvodi CO2. Zato se i zalažem za značajna ulaganja u proizvodnju energije na vjetar, morske valove, sunce i geotermalne izvore. U čemu zapravo ima više radnih mjesta, a usto je i dugoročno održivo, što hidrauličko frakturiranje nije.“

Isto tako i u slučaju pitanja socijalne pravde; jedna od prekretnica u predizbornoj kampanji za izbor rukovodstva 2015. godine bila je to što su se Laburisti odlučili suzdržati pri glasanju za torijevski prijedlog zakona o reformi socijalne zaštite. Ta odluka je bazirana na činjenici da smo upravo izgubili opšte izbore i da taj poraz navodno dokazuje da ljudi podržavaju smanjenje socijalnih davanja. Ja ni slučajno nisam mislio da rezultati izbora upućuju na to.

Glasao sam protiv tog zakona i apsolutno sam uvjeren da sam postupio kako treba. Nikad ne smijemo pristati na tvrdnju da su ljudi koji uživaju beneficije paraziti, jer ako vjerujemo u inkluzivno društvo koje brine o svima, moramo osigurati sistem koji svima garantuje socijalnu zaštitu. A savremena Britanija je mnogima ne garantuje. Masa je ljudi isključena iz tog sistema; kriza Covid-19 jasno pokazuje da je ogroman broj ljudi osuđen na preživljavanje. [...]

Mislim da smo promijenili i tok razgovora o javnom vlasništvu i o međunarodnim pitanjima. Privatizaciju željezničkog sistema oduvijek smatram greškom. Pumpali smo novac u kompanije koje upravljaju vozovima i tu su mnogi zaradili gomile novca. U suštini je tu infrastrukturu platila javnost, a onda smo privatizovali – profit. Uvijek sam snažno podržavao potpuno javno vlasništvo i istinski sam ponosan na „GB Rail (Željeznice VB)“ – dokument koji je Andy McDonald izradio o željezničkom sistemu u javnom vlasništvu.

Ja sam jasno naglasio da se mi ne borimo za javno vlasništvo po modelu iz 1940ih kad je vlada imenovala odbore nacionalizovanih industrija, a onda pustila da ih se vodi po modelu privatnog sektora. Ja sam bio za mnogo demokratskiji oblik vlasništva. Za to smo se zalagali i kad je u pitanju voda – zahtijevali smo veći angažman zajednice i lokalnih vlasti, te ekološki pristup zasnovan na riječnim slivovima. Tu smo dobili veliku podršku, ali i ogromno protivljenje – kako se i dalo pretpostaviti – investicionih (hedge) fondova koji posjeduju većinu naših vodovodnih kompanija.

Želio sam uticati i na međunarodnu politiku. Duboko sam uvjeren da se mirniji svijet postiže kroz ekonomsku jednakost i poštivanje ljudskih prava i pravde.

Suprotstavljajući se ratu u Iraku 2003. godine, održao sam u Hyde Parku govor upozoravajući na to da nismo ni svjesni kakve sve sukobe može izazvati rat koji započinjimo – koliko će ljudi zbog njega biti raseljeno, niti kakvi mu oblici terorizma mogu uslijediti. Kao vođa Laburista sam odlučio da ćemo promijeniti svoju politiku i uputiti izvinjenje zbog početka iračkog rata. [...]

RB: Osim internih pitanja upravljanja strankom, vaše vodstvo je definisano i nekim širim političkim pitanjima – možda i ponajviše pitanjem Brexita. Kako mislite da je to bilo riješeno?

JC: Ja želim živjeti u socijalističkom društvu i želim do tamo stići putem najpogodnijim za sve. Sve što radite treba mjeriti aršinom konačnog cilja zbog kojeg to radite. Evropska unija i Zajedničko tržište bili su politički faktori tokom cijelog mog odraslog života. Još uvijek u ovoj sobi imam letke i brošure s referenduma 1975. godine. […] U tom trenutku sam se protivio Zajedničkom tržištu – zato što je bilo isključivo i nije imalo nikakve veze sa socijalnom Evropom. Ta je kampanja predstavljala nelagodnu koaliciju između nacionalističkih i snaga ljevice koje su se Zajedničkom tržištu protivile smatrajući da bi politika slobodnog tržišta naštetila socijalnoj infrastrukturi Velike Britanije. U kampanji NE [tokom nedavnog referenduma] vjerovatno je bilo napetosti kakvih je 1975. godine bilo u okviru kampanje DA.

Referendum je pokazao da je većina za ostanak na Zajedničkom tržištu, iako pod nešto promijenjenim uslovima. Zajedničko tržište se pretvorilo u EU s mnogo razvijenijim elementom socijalne politike. Margaret Thatcher se tome žestoko protivila, što je na kraju najvjerovatnije i osiguralo podršku lijevog centra. Snažan socijalni element nesumnjivo postoji u većini evropskih politika o pravu na rad, zaštiti okoliša i zaštiti potrošača, kao i – što je vrlo zanimljivo – u stavkama o ljudskim pravima ugrađenim u trgovinske ugovore EU, iako EU u provođenju tih klauzula nije bila nimalo učinkovita. U svakom slučaju, sve je više jačala opšta podrška ostajanju u EU. Pa je i Laburistička stranka usvojila tu poziciju.

Stranka je na kraju došla na ideju da podrži referendum, vjerojatno u uvjerenju da će vrlo lako pobijediti i tako ušutkati Nigela Faragea. Ali nije išlo baš kako je planirano. Ja sam se zalagao za program „Ostanak i reforma“ unutar Europske unije. [...]

Na referendumu su NE izglasale zajednice koje su pretrpjele najviši nivo nezaposlenosti zbog tačerističke deindustrijalizacije. Gradske zajednice poput moje, koje su takođe mnogo pretrpjele zbog tačerističke politike, glasale su DA. Stalno sam isticao zajedničke interese svih ljudi na minimalcu, ljudi s nesigurnim poslom i ljudi koji rade bez ugovorene satnice [...]. Možete imati različite poglede na naš ostanak u EU, ali kad je u pitanju vrsta društva u kojem živite, interesi su svima isti.

Tu poruku sam pokušao prenijeti i nakon izbora, jer je taj problem ponovo aktueliziran, ali je teško išlo. Stranka je neizbježno ušla u unutrašnje rasprave, posebno između parlamentaraca i Vlade u sjeni. Osjetio sam da možemo napredovati jedino kroz dogovor koji je prilično složno postignut na konferenciji 2019. godine, što je značilo da ćemo s EU pregovarati o trgovinskom i carinskom aranžmanu i da ćemo taj sporazum za šest mjeseci staviti na javno glasanje. To bi bio kraj, ovako ili onako.

To je bio rezultat ogromnog broja rasprava. Nažalost, nakon što je dogovor postignut, mnogi su jednostavno rekli: „Eto, onda, to je u redu. A mi ćemo i dalje po svom: odsad kao i dosad, nastavljamo s raspravama.” Boris Johnson je to u opštoj predizbornoj kampanji cinično iskoristio rekavši da će on odraditi Brexit. Torijevci su izašli s ovom nevjerovatno pojednostavljenom porukom koju su mediji odmah prihvatili. Da su se svi držali dogovora postignutog na konferenciji 2019. godine, mogli smo raspravu i program prebaciti na socijalnu pravdu. Ali nisu. Neprestano se poticala rasprava, na ovaj ili onaj način. Sjećam se velikog skupa u Newcastleu gdje je Ian Lavery zaista izvrsno govorio i rekao, između ostalog: „Ne želim biti u stranci Ostanak; ne želim biti ni u stranci Napuštanje. Želim biti u socijalističkoj stranci.“

U svakom slučaju, rezultat je bio takav kakav je bio. I sad imamo nesposobnu i opasnu torijevsku vladu. Moraju s EU-om postići kakav-takav dogovor, ali to očito teško ide. Mi smo to mogli odraditi daleko bolje. […]

IZVOR: Tribune

Objavljeno: 11/10/2020.


 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

31/10/2020