Piše: Benjamin Y. Fong

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Fantazija o društvenim medijima kao čarobnom sredstvu ostvarenja društvenih veza potpuno je oprečna realnosti u kojoj su društveni mediji septička jama puna pakosnih ličnih napada i paranoidnog ogorčenja.

Čovjek je u iskušenju da ovu nepomirljivu razliku pripiše nereguliranom kapitalizmu: Facebook i Twitter praktično nemaju konkurencije, a nikakav im problem ne predstavljaju ni manipulacija korisničkim podatcima ni pružanje platforme za govor mržnje – sve dok im to donosi profit. Možda bismo konačno shvatili fantaziju koja to podržava da društvene medije izuzmemo iz privatne kontrole.

Ovo je inspirativna misao vodilja nedavno objavljenog članka Evana Malmgrena Mediji pod kontrolom društva; članka koji sumira šta bi moglo značiti obuzdavanje giganata digitalnih platformi. Umjesto da se konkurencija uvodi vještački kroz kampanje protiv monopolizacije tržišta ili da se ove usluge regulišu kao komunalne (ili čak nacionaliziraju), Malmgren tvrdi da „društvene medije treba smatrati javnim dobrom” i „kolektivnu vlast nad digitalnim platformama [predati] ljudima koje one povezuju”. Po njemu, država ne bi trebala djelovati kao „vrhovni čuvar” rezerve kolektivnih podataka nego, s obzirom na transnacionalnu prirodu ovih korporacija, kao posrednik u tranziciji ka korisničkim zadrugama.

Koliko god promišljanje o načinima podruštvljavanja monopoliziranih platformi bilo zanimljivo, Malmgren ne istražuje osnovno pitanje: Jesu li društveni mediji vrijedni spašavanja?

U socijalističkom društvu bismo naučno i tehničko znanje dostignuto u kapitalizmu koristili za proizvodnju na približno istom nivou, ali bez privatnog prisvajanja te proizvodnje i bez uništavanja planete. U nekim bi slučajevima to značilo podruštvljavanje i preorijentaciju već postojećih privrednih djelatnosti – na primjer bankarstva – ali u drugima bi to vjerovatno značilo naprosto eliminaciju ili barem drastično smanjenje.

Nezamislivo je da bi auto-industrija, na primjer, u socijalizmu bila i približno tako snažna kao sada. Nema sumnje da bi ljudi putovali kao i dosad, ali to bi podrazumijevalo širenje i poboljšanje željezničkih sistema, a ne nastojanje da „svako ima svoj auto”.

Na slučaju automobila možemo prepoznati temeljnu ideološku i praktičnu manipulaciju javnom sviješću: auto-industrija ne samo da je ljude uvjerila da automobil predstavlja slobodu kretanja, nego se i debelo potrudila da spriječi razvoj javnog prevoza i da već postojeći javni prijevoz degradira. Koliko god nam automobili u kapitalističkom društvu zapravo trebaju, u društvu koje se ne vodi profitom nego ljudskim potrebama i održivošću neće biti potrebe za tolikim brojem auta.

Možda je tako i s društvenim medijima. U kapitalizmu, gdje ljudi većinu života provode na poslovima koje ne vole i nemaju mogućnosti za spontano druženje, nije čudo što mnogi od njih provode „slobodno vrijeme” kljukajući se kratkotrajnim erupcijama propisanih „društvenih” odnosa. Malmgren je sigurno u pravu kad tvrdi da bi stavljanje digitalnih platformi pod demokratsku kontrolu vjerojatno smanjilo i njihovu zaraznost i njihovu manipulativnost. Ali da li bismo svi mi provodili toliko vremena buljeći u ekrane ako bismo na poslu provodili samo deset sati sedmično, te shodno tome imali više vremena za smislenije pothvate po vlastitom izboru?

Teški razgovori
 

Sad se postavlja pitanje: da li su negativni efekti kapitalizma platformi na naše živote svojstveni kapitalizmu, u kojem će slučaju te platforme – ako se oslobode grabežljivog tržišta – postati legitimna društvena dobra, ili su te platforme, kao i privatni automobili, tako neraskidivo vezani uz destruktivne norme kapitalističkog društva da će u socijalizmu ili nestati ili postati nevažne.

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, započnimo šokantnom činjenicom: na Internetu ima lošeg ponašanja. Ima ga, naravno, i u realnom životu, ali izopačenost iskazana na društvenim medijima ima karakteristiku specifičnu upravo za ovaj domen.

Ta izopačenost je, s jedne strane, lakomislena, a usto u slučaju Twittera ima i ograničenje broja znakova. Ali ta izopačenost pokazuje i kontradikciju psihopatskog karaktera: opsesiju percepcijom koju o nama imaju drugi, kombinovanu s uznemirujućim nedostatkom empatije prema velikom broju tih istih drugih od kojih, implicitno ili eksplicitno, tražimo potvrdu vlastite vrijednosti.

Po mnogim istraživačima, ne radi se samo o tome da je na društvenim medijima ovakvo ponašanje izraženo, već o tome da ga upravo društveni mediji aktivno formiraju. Kroz metaanalizu sedamdeset dviju studija, psihologinja Sara Konrath i njen istraživački tim utvrđuju da je nivo empatije među studentima danas 40 posto niži nego prije dvadeset godina – što ovi istraživači pripisuju, između ostalog, i „sve istaknutijoj upotrebi medija u svakodnevnom životu”: „Kad se u interakciji s drugima toliko vremena provedi online, a ne u stvarnosti, sigurno se mijenja međuljudska dinamika, poput empatije.”

Ovo objašnjenje potvrđuju i nalazi studije objavljene u Cyberpsychology: kroz internetske i SMS-poruke formira se malo stvarnih ljudskih veza, uprkos pokušajima da se razgovorima doda „topline” velikim slovima, onomatopejom smijeha, emotikonima i sličnim sredstvima. I Clifford Nass, kognitivni psiholog sa Stanforda, slično zaključuje da „negativno društveno blagostanje” ima veze s visokim nivoom korištenja medija.

Što je najstrašnije, ova aklimatizacija na digitalnu vezu kao zamjenu za ljudski razgovor stvara krug negativne povratne sprege: što se čovjek više privikava na distanciranu i kontrolisanu ljudsku interakciju, to mu stvarni ljudski razgovor više liči na maltretiranje i spontanost tog razgovora biva neugodna, dakle nešto što treba izbjegavati. Sociolog Sherry Turkle kaže: „Nakon dužeg perioda provedenog u simulaciji, teško se izboriti sa stvarnim ljudima i njihovim nepredvidivostima.”

Brojna istraživanja potvrđuju i to da socijalni mediji jačaju sve veći osjećaj društvene izolovanosti. Već je 1998. godine jedna grupa na univerzitetu Carnegie Mellon ustanovila postojanje „paradoksa Interneta” po kojem više veza na Internetu dovodi do povećane usamljenosti. U eri Facebooka i Twittera ovaj problem je postao još akutniji, iako istraživači i komentatori izbjegavaju reći da ove platforme izazivaju usamljenost: nije da Facebook toliko pokreće atomizaciju koliko je savršeno upotpunjava i tako jača sve veću usamljenost.

A usamljeni korisnici Facebooka naravno traže svaku potvrdu koju mogu dobiti. U tom smislu jedna studija obavljena u Australiji nema nikakvih sumnji: „Korisnici Facebooka imaju daleko viši nivo ukupnog narcizma, egzibicionizma i vodstva nego ljudi koji ne koriste Facebook. U stvari, može se reći da Facebook izričito zadovoljava potrebe narcisoidne osobe da se angažuje na samoreklamiranju i održavanju površnih odnosa.”

Paradoksalno, usamljeničko ponašanje učvršćeno društvenijim medijima ne podrazumijeva i to da čovjek više vremena provodi naprosto sam: i društveni mediji su dali doprinos svemu što se pobrinulo da ne uspijevamo naći vremena da ostanemo sami sa sobom i malo razmislimo o sebi. (...)

S obzirom na sve ovo, čudna je Malmgrenova tvrdnja da „za demokratski model upravljanja sami korisnici platformi predstavljaju idealan oblik političke zajednice”. Kako to ljudi koje su same platforme aklimatizirale na odsustvo samorefleksije, empatije i istinskog ljudskog razgovora mogu predstavljati „idealan oblik političke zajednice za demokratski model upravljanja”? Demokratsko upravljanje zahtijeva institucije koje ljude navikavaju na demokratsko promišljanje i odlučivanje, a taj proces zahtijeva onu vrstu „teških razgovora“ kakvu zagovara Jane McAlevey. Da li ovaj opis stvarno obuhvata i Twitter?

I svrab i češanje
 

Odnedavno se za prekomjerno korištenje Interneta koristi izraz kojim digitalni giganti već dugo opisuju svoj željeni cilj: bihevioralna zavisnost.

Bihevioralna zavisnost je vrlo slična narkomaniji; po Adamu Alteru, ove dvije zavisnosti „aktiviraju iste regije mozga, a potiču ih iste osnovne potrebe: društveni angažman i društvena podrška, mentalna stimulacija i osjećaj učinkovitosti”. Ali bihevioralna zavisnost ne nosi istu stigmu kao narkomanija. I u tome leži opasnost: za ljude poput heroinskih zavisnika imamo kategoriju društvene marginalizacije, a naprosto je nezamislivo da svi mi u određenoj mjeri učestvujemo u nečem navodno društveno marginalnom.

Tehnološke kompanije se ne zamaraju tim problemima. One svoje proizvode aktivno osmišljavaju kao predmete opsesije i zavisnosti. Nas ohrabruju, kao i u svim ostalim neoliberalnim stvarima, da preuzmemo odgovornost za vlastite navike. Ali, po riječima Tristana Harrisa, „projektnog etičara” i odmetnika od Silikonske doline, „ne priznaju da na drugoj strani ekrana ima hiljadu ljudi čiji je posao da sruše svaki oblik odgovornosti koji čovjek pokuša preuzeti.”

Možda je najbolji pokazatelj opasne zaraznosti ovih platformi to što bogataši svojoj djeci ne dopuštaju da ih koriste. Gurui tehnologije, od Stevea Jobsa do Chrisa Andersona, vlastitoj su djeci strogo ograničili vrijeme na Internetu, a inženjeri Silikonske doline svoju djecu šalju isključivo u privatne škole Waldorf, gdje se ne koriste nikakvi uređaji, dok su javne škole preplavljene iPadima da bi se omogućilo „hibridno učenje” – što je tehnološko rješenje za nedovoljan broj nastavnika.

Kako objašnjava Alter, „proizvođači tehnoloških proizvoda” drže se „kardinalnog pravila trgovaca drogom: zalihe vlastite robe nikad ne koriste za ličnu upotrebu”.

Nedostatak empatije, samorefleksije i izvorne društvenosti, karakteristični za prekomjerno korištenje društvenih medija, mogli bi se dakle shvatiti kao simptomi neke vrste zavisnosti, simptomi zarazne bolesti za koju bogataši znaju i dovoljno su imućni da svojoj djeci priušte vakcinu, ali ih nije briga ako se tom bolešću zaraze svi ostali.

Ovaj pogled, međutim, valja dopuniti i iz socijalne perspektive. Jer platforme društvenih medija, kao i sve droge, osim što proizvode i jačaju odsustvo ljudskih spona i humanosti, obećavaju da će nadoknaditi odsustvo ljudskih spona i humanosti široko rasprostranjene u kapitalističkom društvu.

Kako objašnjava Wolfgang Streeck:

„u odsustvu kolektivnih institucija društvene strukture se moraju graditi odozdo, jedna po jedna… Društveni život sastoji se od pojedinaca koji mreže privatnih veza grade kako znaju i umiju, onim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. Uspostavljanje ličnih odnosa stvara bočne društvene strukture koje su dobrovoljne i nalik ugovoru, što ih čini fleksibilnim ali prolaznim, a za njihovo održanje potrebno je konstantno „umrežavanje“ i prilagođavanje trenutnim osnovama vječito promjenjivih okolnosti. Idealan alat za to su „novi društveni mediji” koji proizvode društvene strukture za pojedince, zamjenjujući obavezne forme ljudskih odnosa dobrovoljnim, a građanske zajednice korisničkim mrežama.”

Dakle, boljke socijalnih medija nisu samo problemi već i „rješenja” istorijski specifičnih i mnogo većih društvenih problema. U odsustvu univerzalnih socijalnih programa i tradicionalnih spona zajednice, „društveni život u dobu entropije nužno je individualistički”, a društveni mediji struktura koja savršeno omogućuje ovu krajnje antisocijalnu orijentaciju. Društveni mediji ublažavaju osjećaj izolacije i nečovječnosti življenja u kapitalističkom društvu dok svejednako doprinose toj izolaciji i nečovječnosti. Baš kao češanje: pruža trenutno olakšanje a zapravo pogoršava problem.

Neposredna opasnost
 

Ne treba previše da nekoga uvjerite u negativne učinke korištenja društvenih medija, ali ti negativni učinci često se odbacuju kao nepovoljni nusproizvodi trenda koji je, sve u svemu, pozitivan. „Jest, svašta ljudi pričaju na Twitteru i, što jest jest, moguće da previše vremena provodimo šaljući jedni drugima SMS-ove umjesto da sjednemo pa se ispričamo. Ali stoji i to da nas društveni mediji informišu i povezuju na dosad neviđen način.” Čak se i najljući kritičari postojećih društvenih medija pažljivo suzdržavaju da ih bezrezervno osude [pa ubace bar]: „nije da na društvenim medijima nema i dobrih stvari”.

Međutim, ukoliko ozbiljno shvatimo nalaze gore navedenih studija, nije dovoljno reći da socijalni mediji imaju i svoje „negativne strane”. Ovaj prikaz zapravo predstavlja sliku krize mentalnog zdravlja – krize koju su društveni mediji, ako je i nisu izazvali, zasigurno učvrstili.

Po Malmgrenu, „[za monopole platformi] su depresija, anksioznost, širenje mržnje, straha i zavjereničkih neistina prihvatljivi ishodi sve dok služe, svjesno ili ne, povećanju profita.” Iako je to nesumnjivo tačno, Malmgren ovu činjenicu koristi da ukaže na to da bi platforme oslobođene motiva profita i stavljene u domen demokratske kontrole pozabavile problemima koje on nabraja.

Zaključak mu je kontradiktoran po dva osnova: prvo, to što su ljudi zalijepljeni za ekrane da bi se uključili u propisanu „društvenu” interakciju naprosto je zabrinjavajuća pojava, sama po sebi, bez obzira na to da li je u službi profita, a drugo, ovaj fenomen je direktna manifestacija otuđenja koje doživljavamo u kapitalizmu. Drugim riječima, ne služe društveni mediji kapitalizmu samo stvaranjem profita.

Ljevici su, dakle, društveni mediji neposredna prijetnja: privlače ljude koji su tkivo socijalističke politike i apsorbuje ih u nemisleći narcizam izricanja pseudopolitičkih stavova, čime ulaze u krug negativne povratne sprege koja ih distancira od stvarnosti svakodnevnih ljudskih odnosa.

Twitter dakle nije tek medij za izražavanje „psihičkih patologija” onoga što je Mark Fisher tako dobro opisao i nazvao „Tvrđava vampira”. Jer daljnjim atomiziranjem i distanciranjem ljudi od svih vrsta razgovora neophodnih za istinski politički angažman upravo Tvrđava vampira odrađuje ono što kapitalizmu i treba. Što prije to shvatimo, to prije možemo početi demontažu društvenih medija.

Preneseno sa: Jacobin

Objavljeno: 29/11/2018.