U takvoj situaciji, krajnje je preuranjen, pa i neosnovan optimizam koji počiva na vjeri u institucije države i promjenu diskursa, a demokratiju prije valja tražiti u masovnim pokretima i otporu društva, koji su možda i za ovu pobjedu opozicije zaslužniji nego ponuđeni programi. (@RiD)
Piše: Ayşe Kadıoğlu
S engleskog prevela: M. Evtov
Ponovljeni izbori u Istanbulu donijeli su veliku pobjedu Ekremu İmamoğluu [kandidat CHP-a, Republikanske narodne partije, socijal-demokratske kemalističke stranke i glavne opozicione stranke u Turskoj]. Kandidat koji je protekle godine iskazao potencijal da ospori 17-godišnju vladavinu AKP-a u Turskoj dobio je 54% glasova. Nema sumnje da je İmamoğluovoj pobjedi značajno doprinijelo to što je on neumorno pribjegavao, umjesto bijesu i polarizaciji, onome što on naziva „jezik ljubavi“.
Valja ipak reći, kako je İmamoğlu i naglasio u svom pobjedničkom govoru, da za pobjedu nije zaslužan samo on: brojni su akteri omogućili ovo istorijsko potkopavanje autoritarne vladavine.
Prije svega, nema sumnje da su istorijski značajnu ulogu u ovoj pobjedi odigrali građani Istanbula koji ne samo da su glasali, već i organizovali nadgledanje / čuvanje glasačkih listića. Istorija monitoringa izbora koji su pokrenuli turski građani predstavlja inspirativan model za druge izborne autoritarizme u svijetu.
Povrh toga, inspirativne priče o starijim građanima Istanbula koji su se debelo potrudili da glasaju (npr. vraćali se s odmora čak i iz vrlo udaljenih mjesta, dolazili u invalidskim kolicima ili hodajući uz pomoć štapa) otkrivaju kako sjećanje na borbu za demokratiju može biti instrumentalno u borbi za njeno ponovno uspostavljanje.
Nadalje, valja naglasiti ulogu koju je iz zatvora odigrao Selahattin Demirtaş, mladi politički vođa turskih Kurda (i očito sve većeg broja Turaka). Demirtaş je usmjerio turske Kurde da glasaju protiv AKP-a i podrže İmamoğlua uprkos njihovim razilaženjima s glavnom opozicionom strankom [oko nekih drugih pitanja bitnih za Kurde]. Nekoliko dana prije izbora, osnivač i vođa Kurdistanske radničke stranke (PKK), Abdullah Öcalan (poznat kao Apo) pozvao je Kurde da ostanu neutralni na izborima za istanbulskog gradonačelnika. Suprotna gledišta dva kurdska lidera ukazala su na podjelu unutar kurdskog pokreta. AKP, pa i tvrdokorni turski nacionalistički akteri paradoksalno su se našli u saglasnosti sa svojim najljućim neprijateljem Apoom. Ipak, pobjeda İmamoğlua pokazuje da su kurdski građani Istanbula bliži nemilitantnoj i sveobuhvatnoj perspektivi. Prevladao je Demirtaşev poziv. To je možda najvažniji rezultat izbora za gradonačelnika Istambula 23. juna 2019. godine.
Treće, treba spomenuti detaljan i naporan rad koji stoji iza İmamoğluove pobjede, ponekad i protiv vjetrova koji pušu iz glavne opozicione stranke. Nova vrsta političkog rukovodstva oličena je u ličnosti Canan Kaftancıoğlu (predsjedavajuća CHP-a za Istanbulsku oblast) koja je slušala unutrašnji glas razuma, a ne partijske aparatčike (koji su je, uzgred budi rečeno, nazvali „drskom“ i implicirali da će biti izbačena iz stranke).
U İmamoğluovoj pobjedi definitivno ima mnogo više ključnih aktera od tri gore navedena. Međutim, vatru održive opozicije u Turskoj zapalio je upravo savez tih triju aktera, naime građana entuzijastičnih da glasaju i sačuvaju svoj glas, sveobuhvatne kurdske opozicije i pojedinih hrabrih članova odavno nedjelotvorne CHP. Zahvalni smo im što su se „drsko usudili“ koristiti vlastitu pamet (sapere aude!).
U zborniku iz 2006. godine naslovljenom Izborni autoritarizam: dinamika neslobodne konkurencije, A. Schedler tvrdi da „izbori osnažuju opozicione stranke u onoj mjeri u kojoj im dozvoljavaju da ojačaju i pokažu da je car go i da se na vlasti održava zahvaljujući manipulaciji, a ne podršci naroda“. Ponavljanje istanbulskih izbora za gradonačelnika postalo je istorijski značajan primjer naroda koji, uprkos postojećim i prijetećim nepravdama, insistira na svesrdnom sudjelovanju na izborima. Slučaj Turske predstavlja oštar kontrast Venezueli gdje se opozicija odavno odlučila za bojkot izbora, što je onemogućilo jačanje opozicione politike izbornim putem.
Ovaj turski slučaj dokazuje da se izborna politika ne smije napustiti čak ni kad ste suočeni s grubim kršenjima ljudskih prava jer bi ta politika mogla postati jedina pukotina kroz koju može prodrijeti malo svjetla... Da bi se svjetlo probilo kroz tu pukotinu, mora postojati uvjerenje o ljudskom djelovanju, stimulisano odvažnim pojedincima spremnim na stvaranje istorije bez obzira na vidljive prepreke koje im stoje na putu.
Turski izbori za gradonačelnika pokazali su svijetu potencijal i ljepotu ljudskog djelovanja. Uprkos nezapamćenim nepravdama, osobito onih nanesenih turskim akademicima i novinarima – koji su u svakoj zemlji nezamjenjiv izvor kritičkog znanja i informacija – prekrasan pogled na neumorno ljudsko djelovanje pod autoritarizmom predstavlja razlog za slavlje. Svi oni koji su osuđeni na doživotnu robiju i oni kojima se sudi nakon višegodišnjeg pritvora, kao i oni koji su se našli u zatvoru kako bi uskrsnuli čast akademije, danas su možda bar malo prodisali u trenutno izuzetno teškoj, zagušljivoj atmosferi. Iako je sadašnji režim besramno pretvorio sudove u univerzitete gdje su stotine akademika kroz svoje odbrane održali briljantna predavanja o slobodi govora, možda još uvijek postoji mala mogućnost da biti javni intelektualac u Turskoj jednog dana neće biti zločin.
Naravno da rezultat ponovljenih izbora za gradonačelnika Istanbula ne znači da se može reći da je u Turskoj ponovo uspostavljena demokratija. Nepravdama i dalje nema kraja. Ne možemo se radovati dok su u zatvoru toliki branioci ljudskih prava, kolege i prijatelji. A ipak je nemoguće preživjeti bez nade. Nada je ono što održava ljudsku djelatnost. Umiremo onda kad prestanemo vjerovati da možemo promijeniti stvari. A mi smo odavno prestali vjerovati da možemo promijeniti stvari; sve do 23. juna 2019. godine. Uskrsnuće ljudskog djelovanja u Turskoj ponajveći je dar istanbulskih izbora za gradonačelnika. Istanbul, po riječima pisca Vedata Türkalija „grad naše borbe“, danas djeluje predivno... iz zahvalnosti İmamoğluu i spomenutim akterima zbog kojih se ponovno osjećamo živima.
IZVOR: openDemocracy
Objavljeno: 24/06/2019.