S engleskog prevela: M. Evtov

Nedavni snimci stotina mrtvih i hiljada onih koji bježe od razaranja nalikuju scenama iz ratom zahvaćenih Ukrajine i Sudana. A radilo se o katastrofama koje su na havajskom ostrvu Maui i u kanadskom Yellowknifeu izazvale klimatske promjene. Kad je vatra zahvatila priobalni grad Lahaina na Mauiju, ljudi su izlazili iz automobila i skakali u okean. Baš kako su avioni odlazili iz Kabula dok su se glavnom gradu Avganistana približavali talibani, i Yellowknife su stanovnici napuštali u avionima dok se njihovom gradu približavao plamen.

S eskalacijom klimatskih promjena postaje imperativ zaštititi i osobe raseljene zbog učinka klimatskih promjena. No tekući sudski slučajevi pokazuju da, čak i kad se takva zaštita pruža, iz nje bivaju isključeni oni koji bježe od ekonomskih učinaka klimatskih promjena. Izbjegličko pravo treba proširiti da obuhvati ne samo ljude direktno pogođene klimatskim promjenama, već i one koji su njima pogođeni ekonomski – kako sada tako i u bliskoj budućnosti.

Neki bi mogli reći da sadašnji trenutak – usred rastućeg vala ksenofobije – nije povoljan za ovaj korak. Pokušaji proširenja prava mogli bi se činiti uzaludnim i s obzirom na to da države ignorišu i već postojeću zaštitu izbjeglica. No, s druge strane, sve veće razumijevanje klimatskih katastrofa moglo bi poslužiti kao katalizator za jačanje zakonskog okvira i buđenje empatije prema onima koji traže utočište.
 

Kako smo dospjeli ovdje?

Potreba da se zaštite oni koji bježe preko granica pojavila se s jačanjem brige za ljudska prava nakon Drugog svjetskog rata, tokom kojeg su raseljeni milioni ljudi. Inicijalna smiona vizija bi u svom maksimalističkom obliku praktično ukinula granice za izbjeglice. No taj pristup je došao u sukob s poslijeratnom geopolitičkom retorikom Zapada. Da je izbjeglički status bio dodijeljen svakome čiji je život u opasnosti, zapadnjaci koji žive u siromaštvu mogli bi pobjeći u komunističke zemlje tražeći azil. To bi potkopalo hladnoratovsku propagandu da kapitalizam pruža bolji životni standard nego komunizam.

Zbog toga je definicija izbjeglice bila ograničena. Protokol Konvencije o statusu izbjeglica definisao je izbjeglicu kao osobu „progonjenu zbog rase, vjere, nacionalnosti, političkog uvjerenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini”. Iz definicije su bili isključeni oni koji bježe od siromaštva. Disident iz Sovjetskog Saveza mogao je zatražiti azil u SAD-u, ali siromašni Amerikanac nije mogao zatražiti azil u SSSR-u. [...]

Po međunarodnom pravu će zahtjev za izbjeglički azil biti odbijen svima koji, na primjer, imaju bolest opasnu po život, recimo dijabetes, pa bježe iz zemlje u kojoj si ne mogu priuštiti insulin. Mada su njihovi životi ugroženi jednako kao i životi onih suočenih s progonom, zakon ih ne tretira jednako.

Klimatske izbjeglice

Prema međunarodnom pravu, progonjene osobe mogu zatražiti azil, ali samo ako zaštitu ne mogu pronaći u vlastitoj zemlji. Ako igdje u svojoj zemlji mogu pronaći sigurnost, onda im se azil može odbiti. Na primjer, onima koji bježe od nasilja u sjeveroistočnoj Indiji azil bi bio odbijen zato što mogu pobjeći u druge dijelove Indije. U imigracijskom zakonu to se zove „mogućnost bijega unutar države“.

Tako i raseljavanje uzrokovano klimatskim promjenama donedavno nije potpadalo pod izbjegličko pravo jer su katastrofe uzrokovane klimom bile ograničene na određene regije. Ali kako se klimatske promjene pogoršavaju, katastrofe više nisu lokalizirane i sad pogađaju cijele države. [...] U otočnim državama Tuvalu i Maldivi, na primjer, najviše su tačke na samo nekoliko metara nadmorske visine. Kako razina mora raste, ove zemlje se suočavaju s alarmantnom budućnošću – mogle bi već tokom naših života nestati s geografskih karata. Nažalost, sadašnji zakonski okvir ne dopušta traženje azila onima koji bježe od problema izazvanih klimatskim promjenama, mada njihovi životi nisu manje ugroženi nego životi onih koji bježe od progona.

Dramatična predviđanja o tome da će zbog porasta morskog nivoa biti potopljene čitave države moćan su argument u prilog hitnog proširenja izbjegličkog prava. Ali se fokusom na najgore scenarije gube iz vida suptilniji učinci klimatskih promjena. Naročito se često zanemaruje ekonomski učinak klimatskih promjena na migraciju.

Po predviđanjima UN-a, do 2050. godine će zbog postepeno narastajućih učinaka klimatskih promjena biti raseljeno 143 miliona ljudi. Mnogi će pobjeći zbog iznenadnih požara i poplava, ali će drugi pobjeći zato što neće moći opstati ekonomski. Ti procesi će bivati postepeni a ne iznenadni, suptilni a ne sveobuhvatni. Otočne nizinske zemlje će, prije no što budu potopljene, osjećati teške ekonomske posljedice – gubitak radnih mjesta zbog bijega kapitala i kolaps poljoprivrede zbog prodora slane vode koja oštećuje usjeve. Rezultat će biti isti: životi ljudi će biti ugroženi.

Sporo odumiranje

Problemi s ignorisanjem ekonomskih učinaka klimatskih promjena očiti su u jednom od najpoznatijih pravnih sporova klimatskih izbjeglica, Ioane Teitiota protiv novozelandskog Ministarstva poslovanja, inovacija i zapošljavanja (Ioane Teitiota v. The Chief Executive of the Ministry of Business, Innovation and Employment). Kad je Teitioti, koji je iz Kiribatija, po isteku vize na Novom Zelandu zaprijetila deportacija, odlučio je da zatraži status izbjeglice jer njegovoj porodici prijete podizanje razine mora i loši ekonomski uslovi. Kuća na Kiribatiju im je bila uništena, a prodor slane vode značio da se više ne mogu uzdržavati poljoprivredom.

Visoki sud – čija je odluka kasnije potvrđena i kratkom presudom Vrhovnog suda – odbio je Teitiotin zahtjev, budući da zakon ne štiti one koji bježe od učinaka klimatskih promjena. Sud je odbacio i žalbu koja se pozivala na Član 6. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji državama zabranjuje da deportiraju osobe čiji su životi ugroženi. Iako je Teitiotin dom bio uništen i on je zbog klimatskih promjena ostao bez izvora prihoda, Sud je obrazložio da se Teitiota može preseliti negdje drugo unutar Kiribatija.

Da, istina je, Teitiota je sigurnost mogao naći unutar Kiribatija. Ali na koliko dugo? Trenutno se predviđa da će se do 2050. godine većina Kiribatija naći pod vodom. A u godinama do kataklizme koja im prijeti, građani Kiribatija će se boriti sa sve većim siromaštvom izazvanim klimatskim promjenama. Iako Teitiota i njegova porodica možda nisu u neposrednoj opasnosti, nad njima se nadvija sjena prerane smrti – što je situacija u kojoj ih međunarodno pravo, naročito Član 6, treba zaštititi. No budući da naslijeđe hladnoratovskih propisa o izbjeglicama i dalje živi, Sud je odbio priznati po život opasne ekonomske učinke. Odluku Suda podržao je čak i UN-ov Odbor za ljudska prava.

Dakle, čak i da je onima koji bježe od klimatskih promjena dodijeljen status izbjeglica, Teitiotin zahtjev bi opet bio neuspješan zato što je njegovo iskustvo kategorizirano kao tek „početni“ učinak klimatskih promjena.

Poziv na djelovanje

Novi Zeland nije nikakav izuzetak. Njemačka podliježe Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima koja zabranjuje „neljudsko ili ponižavajuće postupanje“, što uključuje i deportacije. Rizik mora biti „stvaran“, ali ne i „izvjestan“.

Po zakonu, treba biti zaštićen svako ko je zbog klimatskih promjena u stvarnoj opasnosti od nehumanog ili ponižavajućeg postupanja. Međutim, njemački sudovi su ipak dopustili deportacije kad je 2018. godine Avganistan pogodila teška suša. Još jednom se „stvarna“ mogućnost da budu siromašni i gladni nije smatrala dovoljno ozbiljnom.

S istim problemom bismo se suočili čak i kad bi se zaštita proširila na klimatske migrante: uslove za azil ispunjavali bi samo oni koji bježe od direktnih učinaka klimatskih promjena, dok bi se oni koji bježe od klimatskim promjenama uzrokovanog ili pogoršanog siromaštva praktično suočili sa smrtnim ishodima nakon deportacije.

U sredinama gdje se postojeća zaštita azilanata zanemaruje, a ksenofobija raste izgledi za proširenje izbjegličkog prava djeluju obeshrabrujuće, ali takvo proširenje bi moglo značiti jačanje podrške onima kojima zaštita pripada po pravu i po postojećim propisima. Oni koji bježe od katastrofa često su suočeni s uskraćivanjem azila i optuženi da traže ekonomske prilike, a da nisu „stvarne“ izbjeglice. Ako bi se zakon o izbjeglicama proširio na one koji bježe od siromaštva, ovaj bi argument bio bespredmetan. [...]

Naš prioritet treba biti jačanje zaštite onih koji se suočavaju s okolnostima opasnim po život. [...] Ako želimo pomoći onima koji bježe od učinaka klimatskih promjena, moramo osigurati da se ta zaštita proširi na sve ugrožene, uključujući i one koji trpe „samo“ ekonomske posljedice.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 08/09/2023.

FOTO: Markus Spiske on Unsplash