Kako se odnosimo prema npr. Romima ili kako se komentarišu turisti iz arapskih zemalja - niti primjećujemo niti smatramo problematičnim. Kako se odnosimo prema ljudima iz drugih gradova Bosne i Hercegovine ili kako su npr. javne zdravstvene ustanove zatvorene u kantonalne okvire, bez ikakve bilo institucionalne obaveze bilo društvene solidarnosti prema ljudima iz siromašnijih dijelova zemlje - i to prihvaćamo kao prirodno.
Slično je i sa seksizmom - insistira se na zakonskoj ravnopravnosti žena kao dokazu da seksizma nema. Istovremeno svjedočimo raznim oblicima nasilja nad ženama - u porodici, na radnom mjestu, u javnosti i onda vodimo dugačke polemike u kojima nerijetko pribjegavamo na kulturi zasnovanim opravdanjima. No čak i tada se rijetko može čuti da je odnos prema ženama na radnom mjestu (niske nadnice koje su za njih još niže, ucjene, otkazi zbog bolesti ili trudnoće) - vid seksizma, kojim je zapravo u potpunosti prožeto izrabljivanje po klasnom osnovu.
Ovaj članak o Italiji (iz kojeg prenosimo dijelove) predočava nam razna ponašanja, stavove i prakse koji su dio i naših propisa i društvene norme, ali i svakodnevnog života i sugeriše da na svim tim poljima mora otpočeti borba za jednakost i slobodu svih, budući da su decenije insistiranja na dostatnosti navodno neutralne i univerzalne 'vladavine prava' i dovele do institucionalizacije raznih oblika ugnjetavanja, marginalizacije, izrabljivanja.
(Redakcija)
Pišu: Antonio Ciniero i Ilaria Papa
Italija je prožeta rasističkim i seksističkim nasiljem. Ono što se dogodilo u Macerati nije, nažalost, samo usamljen slučaj ni 'ekstremna gesta' čovjeka proglašenog graničnim slučajem, iznerviranim ko zna kakvim problemima – a kakvim su ga spremno proglasili brojni mediji, ne samo talijanski, a i neki politički eksponenti. U Evropi, a naročito u Italiji, odvija se drama, ogromna i složena, u nekim aspektima spora i tanana, gotovo nevidljiva, a u ostalima očita već na prvi pogled. Događaji poput onog u Macerati, koji snažno zazivaju duhove i noćne more prošlosti za koju smo vjerovali da se ne mogu vratiti, samo su neke od očitih čvorova postojeće mreže činjenica i ideja. Jer i onaj koji je u januaru ubio svoju suprugu, pa onda s balkona njihove kuće u Casertanu zapucao na ulične prolaznike, bio je simpatizer ekstremno desničarskog političkog pokreta Forza Nuova (Nova snaga čiji je slogan Italija Talijanima, a ideologija ultranacionalizam, neofašizam, euroskepticizam, antiamerikanizam, antiglobalizacija...)
Seksističko nasilje, zna se, zajednički je imenitelj svih društvenih statusa, klasa, političkih opcija i nacionalnosti. Međutim, bez obzira na ono što govore oni koji krivca vide isključivo u 'etničkom profilu' (jer u slučaju domicilnog stanovništva navodno se uvijek radi ili 'o beznačajnim incidentima' ili su 'žene dobile šta su i tražile', kako rekoše neki političari nakon događaja u Firenci kad su za silovanje optužena dva karabinjera) postoje veze i odnosi zajednički svim političkim strankama i idejama, klasama i starosnim grupama, veze i odnosi koji kreiraju utjecaje i hrane problematično ponašanje (...)
Postoje, naravno, činjenice manje važnosti koje nam, koliko god banalne, čine svakodnevicu, a postoje i činjenice krajnje važne: bilo da se radi o uličnom prodavaču koji nam stoji ispred kuće i žali se kupcima optužujući strance da mu uništavaju posao, bilo da se radi o 'lavovima tastature' koji pušu na vatru društvenih mreža, ili o likovima koji odluče da lično nešto učine, kako se dogodilo u Macerati. U svakom slučaju već neko vrijeme ima mnogo, previše onih koji hrane ovaj lanac netolerancije i iracionalnosti.
Nedavno je grupa “Sentinelli di Milano”, koja se definiše kao sekularna i antifašistička, vlastima prijavila stravičnu fotomontažu koja se pojavila na Facebooku, a koja Lauru Boldrini prikazuje s odrubljenom glavom, uz natpis: Ovako mora završiti da spozna vrijednost običaja svojih prijatelja. Fraza u stilu najgore retorike muških šovinista, seksista, kolonijalista, rasista, terorista.
Efikasnosti radi, valja sagledati širu sliku ove teške drame. Politički naručioci poznati su već neko vrijeme, ali oni se tolerišu, zapravo se smatraju – i to ne od juče – sastavnim dijelom sistema. Valjalo bi shvatiti zašto se, čak i nakon događaja koji su pomeli i Legu Nord i Bossija [osnivača Lige Sjever – Lega Nord – političkog pokreta za nezavisnost Padanije], niodakle pojavljuje lik kao Salvini [od 2013. na čelu Lege Nord, 2014. godine osniva populističku partiju Noi Con Salvini / Mi sa Salvinijem – protivnici ilegalne imigracije] te zašto su Salvinija državni mediji kontinuirano prikazivali kao referentnu tačku i zastupnika tad već ispražnjenog prostora, omogućivši mu da – u jednakoj mjeri, ako ne i više nego mnogi čelnici vladajućih stranaka – uđe u domove svih Talijana i predstavi se kao homo novus koji donosi pravdu zaboravljenim klasama, izobličavajući jezik cijele zemlje i političku ispravnost izmještajući iz njene – u svoju os. Promjena kursa – u poređenju s Legom Nord – postaje očigledna u decembru 2017. godine, kad čak i Bossi, ako i samo instrumentalno, javno kritikuje neofašističke stavove novog vođe koji, izostavivši ne samo riječ [u nazivu stranke] nego i cijelo pitanje 'sjevera' [Italije], ide tako daleko da glasove i nominacije traži čak i na jugu .
(…)
U Italiji ne postoji sistem za otkrivanje rasizma, njegovih oblika i širenja. Ovo, naravno, predstavlja problem: teško se sistemski boriti protiv pojave o kojoj ne postoje temeljna saznanja. Ovo pokazuje i koliko naše institucije (i mnogi naši političari) podcjenjuju i tolerišu ovo pitanje, i koliko ga koriste za vlastite ciljeve. S izuzetkom višegodišnjih hvale vrijednih napora grupe Lunaria (cronachediordinariorazzismo.org), te istraživanja pojedinih istraživačkih i univerzitetskih instituta, danas se u Italiji postojanje rasizma s jedne strane odriče, a s druge, bazično, uopšte ne tretira. Što se tiče rodnih pitanja, kao što već odavno pokazuju brojne studije koje bi vrijedilo pročitati, solidarnost prema ženama najčešće se iskazuje samo verbalno, čak i kad su u pitanju oni koji se deklarišu kao feministi; ta solidarnost je puka formalnost – a čak i kao takva sve slabija što se više radi o ženama koje žive na marginama – na razne načine, pod različitim uslovima i s različitim sudbinama; što bi rekla bell hooks: raznolikost koja je i bogatstvo prepuno mogućnosti, na koju niko ne obraća pažnju a mnogi je smatraju prijetnjom.
Umjesto da se pripremimo za rješavanje ključnih pitanja demokratskog i građanskog života zemlje, sklonili smo se iza onoga što je Gigi Perrone svojevremeno nazvao pretpostavljene vrline Talijana. Talijani, narod svetaca, navigatora: gostoprimljivi po definiciji, seksisti doduše, ali to je samo onako, dobronamjerno, iz šale; a kao takvi smo daleko od rasizma i od nasilja. A ipak nam i istorija i dnevne vijesti, ne samo skorašnje, kontinuirano pokazuju u kojoj je mjeri nasilje, ta banalnost zla, već dugo dio strukture talijanskog društva, u raznim oblicima prisutno u porodicama, u školama, u institucijama. Istog ovog društva koje se još uvijek ne uspijeva izboriti sa svojom kolonijalnom prošlošću i rasnim zakonima promoviranim prije 80 godina.
Navedimo samo neke nedavne primjere. Ne zna se više broj pogromima pokrenutim, čak i ovdje, ne masovnom histerijom (uvijek se pribjegne kategoriji ludila, nečeg neodredivog, kad se – iz raznih razloga – s pojavama ne želimo suočiti po onome što one jesu, kao u slučaju nebrojenih femicida kojih je samo 2017. godine bilo 114), već – naprotiv – namjerno planiranim i organiziranim akcijama. Neke su činjenice već izgubljene u sjećanju iako se ne radi o baš tako davnim događanjima. Nasilje koje je 2008. godine izvršeno nad Romima napuljskog polja Ponticelli nije podržala samo reakcionarna i ksenofobična desnica, nego i lokalna Demokratska partija (Partito Democratico) – objavom sramotnog manifesta kojim gotovo opravdava nasilje i progon oko 500 Roma. Ništa drugačije nije bilo ni u Torinu 2011. godine kad je zapaljeno jedno romsko naselje. Dešavalo se to i u pokrajini Emilia Romagna od kraja 1980ih do sredine 1990ih kad je banda iz bijelog fiata uno, kako ju je nazvala štampa, počinila niz zločina, uglavnom vođenih rasističkim nasiljem. I nema broja incidenata rasističkog nasilja koje hronike sistematski nastoje preimenovati, kao u slučaju kad je Emmanuel Chidi Nnamdi ubijen u Fermu, ili kad je mladić Abbe ubijen u Milanu, te u ostalim slučajevima krvavih zločina rasističkog nasilja.
Idemo dalje, da se ne zaboravi i da se zna da se rasističko nasilje u našem društvu ne iskazuje samo zločinom: žrtve rasističkog nasilja su i radnici [mahom strani] natjerani u geta, oni koji jedva preživljavaju i umiru od hladnoće ili toplotnih udara, od bolesti i siromaštva. A nekad i na lomači, kao u prošlogodišnjem požaru u tzv. bugarskom getu Borga Mezzanone, nedaleko od Foggie, i kako se u Rosarnu prije samo nekoliko dana desilo 26-ogodišnjoj Becky Moses zato što nije imala otići nigdje drugo. Nasilje je i ravnodušnost.
U Italiji ima oko 28 hiljada žrtava rasističkog nasilja – muškaraca, žena i djece – prinuđenih na život u romskim šatorskim naseljima i slamovima, bez ikakvih ljudskih prava i u pogubnim životnim uslovima. Žrtve rasističkog nasilja su i mrtvi [izbjeglice i imigranti] čija krv pliva Mediteranom. Žrtve rasističkog nasilja su i muškarci i žene zarobljeni i mučeni u libijskim koncentracionim logorima, oni koji ne mogu ni pokušati doći do Evrope – upravo to je stvarnost koja se krije iza riječi ministra Minnitija koji zadovoljno objavljuje pad broja dolazaka stranih državljana u posljednjih godinu dana.
Žrtve rasističkog nasilja su i muškarci i žene zarobljeni u turskim logorima, onima koje Evropska unija finansira sa šest milijardi eura.
Rasističko nasilje postoji i u centrima za identifikaciju i repatrijaciju, u prihvatnim centrima za azilante i u mnogim vanrednim prijemnim centrima, naročito onima kojima upravljaju preduzeća, dakle onima gdje se ljudi nakrcavaju profita radi.
Rasističko nasilje postoji i u svim zakonima koje je naša zemlja uvela o imigraciji, zakonima koji imigraciju uvijek i prije svega smatraju potencijalnom prijetnjom javnom poretku.
Rasističko nasilje postoji i kad vidimo neprijatelje u onima koji riskiraju svoje živote da bi sebi i svojoj djeci pokušali izgraditi bolju budućnost; kad u njima vidimo neprijatelja umjesto da vidimo ljudsko biće s kojim možemo živjeti i otkrivati pojam građanskog društva u nekom drugačijem svijetu, pravednijem i ravnopravnijem.
Rasističko nasilje postoji i u procesu stvaranja neprijatelja: stranaca, okupatora, 'terorista' (koji su nam prve komšije!) na koje vlastite strahove, frustracije i patnje mogu iskaliti široki slojevi stanovništva sistematski osiromašenog krizom, uništavanjem ogromnog društvenog kapitala koje se već trideset godina provodi neoliberalnim političkim opcijama.
Preneseno (uz uredničku obradu RiD-a) sa: https://www.dinamopress.it/news/litalia-attraversata-dalla-violenza-razzista-sessista-tempo-reagire/