Piše: George Monbiot
S engleskog prevela: M. Evtov

Možete za Borisa Johnsona i dalje kriviti Jeremyja Corbyna, a za Donalda Trumpa – Hillary Clinton. U Indiji za Narendru Modija možete kriviti njegove izborne rivale, a u Brazilu za Jaira Bolsonara brazilsku opoziciju. Za sve slične izborne katastrofe u Australiji, Filipinima, Mađarskoj, Poljskoj i Turskoj možete i dalje kriviti ljevičarske i stranke centra. Ali možda i konačno uvidite da zapravo svjedočimo globalnom fenomenu.

Da, u svim je ovim slučajevima bilo pojedinačnih propusta, ali ti su propusti bili vrlo različiti: u slučajevima Corbyna i Clinton bili su potpuno suprotni. Ali kad se ista stvar dogodi u mnogim državama, vrijeme je da se prepozna obrazac i uvidi da se prebacivanjem krivice na određene ljude i stranke ništa ne postiže.

U ovim su zemljama na najvišu dužnost izabrani ljudi kojima ne biste povjerili ni da pismo pošalju umjesto vas. Tamo se oni, kako su mnogi i predviđali, ponašaju kao bande vandala koje su dobile ključeve umjetničkih galerija, pa velika umjetnička djela ostavljena im na brigu „poboljšavaju“ bojama u spreju, skalpelima i čekićima. Usred globalno vanrednog stanja, oni raskidaju sporazume o zaštiti okoliša i klimatskim promjenama i odbacuju propise koji ograničavaju kapital i brane siromašne. Oni ratuju protiv institucija koje bi trebale obuzdati njihove ovlasti, a u nekim slučajevima se agresivno i namjerno suprotstavljaju vladavini prava. Oni nekažnjivost koriste kao političko oružje, uživajući u svojoj sposobnosti da prežive svakodnevne skandale, od kojih bi svaki uništio svakog normalnog političara.

Nešto se promijenilo: ne samo u Velikoj Britaniji i SAD-u, već i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Nova politika koju finansiraju oligarsi, građena na sofisticiranim prevarama i provokativnim lažima, koristeći tzv. tamne oglase (dark ads) i teorije zavjere na društvenim mrežama, usavršila je umijeće uvjeravanja sirotinje da glasa za interese izuzetno bogatih. Stoga moramo shvatiti sa čim se suočavamo. Moramo shvatiti i nove strategije neophodne da se tome odupremo.

Ako postoji recept za novu demagogiju, mora postojati i recept za suočavanje s njom i recept za njeno rušenje. Još uvijek nemam cjelovito rješenje, ali vjerujem da zajedno možemo pohvatati bar neke konce.

Protivotrov za demagogiju: radikalno povjerenje
 

Na dan naših opštih izbora, u Finskoj je premijerka postala antiteza Borisa Johnsona: 34-godišnja Sanna Marin, snažna, skromna i saradnji sklona. Finska politika proizlazi iz osebujne istorije Finske, i ovdje se ne može preslikati. Ali pruža jednu ključnu lekciju. Finska je 2014. godine pokrenula program suprotstavljanja lažnim vijestima, podučavajući ljude kako da ih prepoznaju i kako da im se suprotstave. Nedavna studija provedena u 35 država pokazuje da su Finci kao narod najotporniji na politiku post-istine.

Ne očekujte da će Johnsonova vlada, ili Trumpova, ikoga vakcinisati protiv svojih vlastitih laži. Ali ova inicijativa ne mora poteći od vlade. Američki Demokrati su ove sedmice objavili vodič za suočavanje s dezinformacijama na Internetu i tražiće odgovornost Googlea, Facebooka i Twittera. Volio bih vidjeti da progresivne stranke sa svih strana svijeta formiraju globalnu koaliciju koja unapređuje digitalnu pismenost i vrši pritisak na platforme društvenih mreža da prestanu s promocijom laži.

Ali to nije najvažniji zadatak. Daleko veća promjena je ovo: prestati ljude kontrolisati iz političkih centrala.

Politički model gotovo svih stranaka trenutno predstavlja pokretanje promjena odozgo. Oni gore napišu proglas za koji se nadaju da će pretvoriti u vladinu politiku koja onda možda postane predmet mlakih rasprava u uskim krugovima, što onda dovodi do zakonodavstva, što onda dovodi do promjena. Vjerujem da je najbolji protivotrov za demagogiju upravo suprotan proces: radikalno povjerenje. Stranke i vlade trebaju u najvećoj mogućoj mjeri povjeriti zajednicama da same identificiraju vlastite potrebe i da odlučuju same za sebe.

Posljednjih se nekoliko godina naš odnos s prirodom transformira kroz novi pristup: ponovno podivljavanje prirode. Koliko god bizarno zvučalo, vjerujem da ova zamisao ima šta ponuditi i novom modelu politike. Vrijeme je za političko podivljavanje.

Kad prirodu pokušate kontrolisati odozgo, stalno s njom vodite bitku. Konzervatorske skupine u ovoj zemlji često pokušavaju tretirati složene životne sisteme kao jednostavne životne sisteme. Intenzivnim intervencijama – sječom, ispašom i paljenjem – nastoje prirodu podrediti svojoj ideji o tome kako se priroda treba ponašati. No, kao i svi složeni sistemi, ekosistemi su vrlo dinamični i prilagodljivi, razvijaju se (kad im se to dopusti) na nove i nepredvidive načine.

Na kraju ovi pokušaji kontrole neizbježno propadnu. Prirodni rezervati kojima se ovako upravlja obično gube obilje i raznolikost, a da bi udovoljili iracionalnim zahtjevima svojih upravitelja zahtijevaju sve ekstremnije intervencije. Usto postaju i ranjivi. U svim sistemima složenost ima tendenciju otpornosti, dok je jednostavnost obično krhka. Zadržavanje prirode u stanju zaustavljenog razvoja u kojem nedostaje većina prirodnih procesa i fundamentalnih vrsta (životinja koje te procese pokreću) čini prirodu vrlo osjetljivom na klimatske promjene i invazivne vrste. Ali ponovno podivljavanje prirode – tj. dopuštajući prirodi da ponovo uspostavi dinamičnu spontanu organizaciju – može rezultirati iznenadnim procvatom, često potpuno neočekivanim, a uz znatno poboljšanje otpornosti.

Isto važi i za politiku. Zvanična politika koju kontrolišu stranačke mašine nastoji fenomenalnu složenost ljudskog društva svesti u jednostavan, linearni model koji se može kontrolisati iz centrala. Politički i ekonomski sistemi koje tako stvara izrazito su nestabilni a istovremeno im nedostaje dinamičnost: podložni su propadanju (o čemu svjedoče mnogi sjeverni gradovi) i nisu se u stanju obnoviti. Postaju podložni otrovnim invazivnim silama etnonacionalizma i supremacizma.

Eksperiment se širi
 

Ali u nekim dijelovima svijeta ima gradova koji su počeli s podivljavanjem politike. Gradska vijeća su katalizirala masovno sudjelovanje, a zatim – u najvećoj mogućoj mjeri – odstupila i pustila da se ono razvija. Klasični su primjeri: participativno budžetiranje u brazilskom Porto Alegreu, sistem Decide Madrid u Španiji i program Better Reykjavik u Islandu. Tamošnji su mještani ponovo zauzeli politički prostor koji su im oteli stranački strojevi i vlade odozgo. Tamošnji su mještani zajedno razradili šta njihovim zajednicama treba i kako će to ostvariti, ne dopuštajući političarima da im postavljaju pitanja ili nameću odgovore. Rezultati su izvanredni: ljudi su se masovno počeli baviti politikom, posebno marginalizirane skupine, a kvalitet života lokalnih zajednica izrazito se poboljšao. Participativna politika ne zahtijeva blagoslov centralne vlasti, nego samopouzdanu i dalekovidnu lokalnu vlast.

Je li ovo recept za dolazak na vlast neke određene stranke? Nije. Ovo je neuporedivo značajnije. Ovo je recept za preuzimanje kontrole koja nam omogućuje da svoje zajednice učinimo otpornijima, a mahinacije vlada u Westminsteru manje relevantnim. Ova radikalna devolucija najbolje nas brani od preuzimanja na koje bi se odlučila bilo koja politička sila. Promijenimo prirodu politike u ovoj zemlji. Dopustimo da se stvori fascinantna nepredvidiva dinamičnost funkcionalnog društva. Neka nastane – divlji urnebes.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 18/12/2019.