Hijas del paro (Kćeri nezaposlenosti): narodni feminizam u Argentini

Zadnje dvije-tri decenije kod nas se na feminizam gleda kao na još jednu novotariju sa Zapada. A takvo gledanje je nastrana tekovina dva uporedna procesa: prebrisavanja sjećanja na feminističku borbu u Jugoslaviji i endžioizacije te problematike koja se sada svodi na posebne programe i kvote (uz maltretiranje uma i jezika -icanjem, -injanjem i umetanjem /), te sporadična osnaživanja žena i podsticanja poduzetništva, što je zapravo drugi oblik eksploatacije – u prevodu: Ne morate biti ovisne o mužu ili ocu, budite ovisne o stranoj banci, mikrokreditnoj organizaciji ili donatoru.
Intervju s protagonisticama feminističkog pokreta u Argentini podsjeća na to da se feministička borba mora radikalizovati u izvornom smislu te riječi: mora se prodrijeti u korijene eksploatacija žena, a korijeni su u sferi rada, proizvodnog i onog nepriznatog oko-kućnog.
Druga bitna pouka intervjua: feministička borba nije ograničena na dodatke porodiljama, feminizam se tiče ukupne ekonomije društva.
Treća pouka: ugovoreni marševi o 8. martu ne mogu zamijeniti dobri stari štrajk koji čini da se osjete posljedice odsustva onih koje su, skupa s plodovima svog rada, u svakodnevnici zapostavljene i, na koncu, uzete zdravo za gotovo – kao kakvi nevidljivi dobri kućni, fabrički i uredski patuljci.


Pišu: Giulia e Martino*

Odabrala i s talijanskog prevela: M. Evtov

Aktivistkinje pokreta Ni Una Menos govore o nastanku novog vala feminističkog pokreta u Argentini: od borbe za legalan i besplatan pobačaj do borbe protiv femicida, od štrajka radnika socijalne ekonomije do borbi protiv dužničkog ropstva. Lucìa Cavallero je članica Kolektiva Ni Una Menos, a Maisa Bascuas aktivistkinja sindikata La Dignidad-Confederación de Trabajadores de la Economía Popular/CTEP (Dostojanstvo – Konfederacija radništva socijalne ekonomije).

Počnimo od toga kako se od 2015. do danas vršilo omasovljenje, rast organizacionih instrumenata i transverzalnosti.

Lucìa: 2015. godine je djelovalo kao da se prva Ni Una Menos (3. juna) pojavila kao 'komunikacijski' fenomen, kao twitterski hashtag koji se viralno širio i potakao masovni aktivizam. A u stvari je dotad, ali daleko od očiju medija, već godinama djelovala feministička mreža koja se u Argentini sastoji od dva ključna iskustva u smislu autonomne i transverzalne organizacije: Encuentros Nacionales de Mujeres (Državni susreti žena) i Campaña por el Derecho al Aborto legal, seguro y gratuito (Kampanja za pravo na siguran i besplatan legalni pobačaj), artikulisana u okviru Encuentros. Godina 2015. donosi omasovljenje pokreta (...) ali onda je nastala dilema između koncepata organizacije narednog događaja, pa se 2016. godine unutar grupe dešava prva podjela, između onih koje žele ostati isključivo u području komunikacije i onih koje žele usvojiti istorijske metode feminizma: povorke i skupštine na kojima se donose odluke. Tu se dešava i prvi organizacioni skok. Tokom 2015. i 2016. godine sazivaju se skupštine Ni Una Menos, a nakon slučaja femicida koji naročito pogađa javno mnijenje (šesnaestogodišnje Lucìe Perez, silovane na najbrutalniji način), jača uvjerenje da se moramo izvući iz isključivo virtualnog ogorčenja. Počinje kružiti ideja o organizaciji štrajka. Ni Una Menos u oktobru saziva skupštinu u sjedištu CTEP-a i tamo se dešava drugi organizacioni skok: na ovu skupštinu su se osjetile pozvanima i drugarice iz sindikata koje su spočetka svoj feministički aktivizam odvajale od sindikalnog.

... Onda se, 19. oktobra, poziva na opšti štrajk žena, u čitavoj državi, a organizaciona skupština održava se u sjedištu sindikata radništva socijalne ekonomije. Znači već je postojala zamisao da se Ni Una Menos veže za štrajk?

Maisa: Ne, mislim da je to bilo pomalo nesvjesno. Ideja štrajka već je kružila unutar feminističkog pokreta jer govorimo o Argentini gdje krajem 2015. vlast preuzima Macrijeva neoliberalna desnica. Društvo, društveni pokreti i lokalne organizacije – čija je poveznica upravo CTEP – već su na sindikalne strukture vršili pritisak da pozovu na štrajk.

Upotrijebiti riječ 'štrajk' iz feminističke perspektive u zemlji kakva je Argentina, gdje je radnički pokret tradicionalno izuzetno jak, značilo je ukazati na relevantnost strukturalnog nasilja nad ženama u odnosu na političku situaciju. Značilo je reći: „Štrajk je neophodan. Vi nećete u štrajk? Onda ćemo same.”

Ovaj prvi štrajk naišao je na znatan otpor sindikalnih struktura, čak i same CTEP koja nije bila svjesna činjenice da se skupštine feminističkog štrajka održavaju u njenom sjedištu. Što će reći da je to bila prilika ne samo za sklapanje saveza između drugarica iz različitih organizacija, nego i za kritički osvrt na same organizacije.

Lucìa: Tu počinjemo shvatati da je riječ štrajk ključna za prevođenje sindikalnog svijeta u feminizam, polazeći upravo od ideje neposluha onima koji imaju 'monopol' na sazivanje štrajka. To što su sindikalne strukture ostale neaktivne uprkos svim mjerama vlade natjerala nas je da se zapitamo šta bi bio dovoljan razlog za pozivanje na štrajk. Što je podrazumijevalo čitavo istraživanje o vrsti organizacije koja bi u heterogenim zajednicama uključila zajedničko shvatanje štrajka. Revitalizacija sindikalnih struktura zapravo i počinje od prvog državnog štrajka žena, kao odgovor na ono što je predlaže feminizam.

A što se tiče organizacije štrajka 19. oktobra 2016. godine, fokusiranog na Buenos Aires, već smo se i pri tom prvom štrajku počele baviti organizacijom na međunarodnom nivou; to su zatražile i naše drugarice iz Poljske koje su se u to vrijeme borile za pravo na pobačaj. Valja imati na umu da u Latinskoj Americi već dugo postoje neformalne mreže zahvaljujući kojima smo još od prve Ni Una Menos održavale dijalog s nekoliko drugih država. Ideja o proširenju štrajka razvija se sve do organizacije prvog međunarodnog štrajka žena 8. marta 2017. a cijela ta godina bila je posvećena pripremi štrajka 2018. godine, kroz pripremne sastanke, ali i 'situacijske skupštine', odnosno skupštine organizovane u okviru konkretnih sukoba, a koje su imitirale transverzalni sastav, kao pripremu za štrajk. U maju 2016. godine, da navedemo jedan primjer, organizovali smo skupštinu s radnicama otpuštenim iz sjevernoameričke multinacionalne kompanije Pepsico. Ispred Kongresa je organizovano šatorsko naselje i zatraženo da se radnice vrate na posao, a mi smo predložile da napravimo gulaš za sve i svakoga, u kotlu u stilu vještičjeg kotla. (...) U tim 'situacijskim skupštinama' rodila se ideja o povezivanju transverzalnosti feminizma s mnoštvom konkretnih društvenih sukoba.

Maisa: Ta ideja o situacijskim skupštinama rodila se i zato što smo u izvjesnom trenutku shvatile da smo neka vrsta 'megafona cijelog društva'. Dotakle smo živac onoga što se događalo u Argentini, izazvale empatiju i tako stekle i legitimitet. Slušalo se ono o čemu govori feministički pokret; a budući smo stekle funkciju megafona, namjeravale smo pojačati i glas drugih borbi. Osim s otpuštenim radnicama Pepsica, situacijske skupštine organizovale smo i u konfliktu naroda Mapuche, što je u Argentini vrlo aktuelno pitanje, otišle u Jujuy kad je tamo uhapšena aktivistkinja Milagro Sala. Shvatile smo da imamo političku odgovornost.

Lucìa: Činjenica da na raspolaganje stavljamo, da tako kažem, 'feminističku dijagnozu' koja može ponuditi novu definiciju eksploatacije, na osnovu konkretnih razlika, omogućila nam je da gradimo legitimitet i autoritet pokreta. Polazeći od našeg vlastitog oblika organizacije, očito je da se nijedan sukob radnika socijalne ekonomije ne može riješiti bez ostalih društvenih snaga koje prate ovu borbu. Nakon dva međunarodna štrajka, započet je organizacioni proces akcija koji počiva na skupštinama, ali sastanci se po potrebi održavaju tokom cijele godine, a neke mreže funkcionišu na bazi svakodnevnog kontakta. Što će reći da ovakvoj mreži nema koristi uzimati mjeru bilo prema izbornoj računici ili sudskim procesima.

Maisa: Bilo bi naivno zanemariti strateški značaj omasovljenja. Pošto smo iz različitih organizacija, očito nam je jasan značaj omasovljenja feminističkog pokreta; pokret moramo omasoviti i moramo ojačati pozicije i unutar vlastitih organizacija i u samom društvu. Staviti na prvo mjesto svoju organizaciju, a ne kolektivni proces feminističke organizacije, značilo bi neku vrstu samosabotaže. Mnoge od nas su naravno dio nekog kolektiva, ali trudimo se da osnažimo instrumente feminizma jer nam to omogućava da se borimo i unutar svojih organizacija. Organizacija skupština bila je veoma moćno sredstvo za konsolidaciju mreža i empoderamiento (osnaživanje) samog feminističkog pokreta: za mjesec dana trajanja skupština koje su vodile organizaciji štrajkova, proizvedeno je nešto novo i moćno. Svaka od nas je iz svoje organizacije donijela spisak stavki za program feminizma, stavki na kojima se radilo i koje su ušle u važne dokumente skupštine. Pored stvaranja nečeg novog, odigrao se i snažan proces političkog rasta. Zamislite skupštine osamdeset žena, političke rasprave o tome zašto feminizam mora uključiti izvjesnu stavku u svoj program; proces nije bio osobito harmoničan, ali je bio formativan, proces ogromnog kvalitativnog rasta.

U raspravama oko socijalne ekonomije čuju se i 'romantizirajući' diskursi koji u njoj vide neki oblik komunitarizma u kojem nema eksploatacije. Slogan desendeudadas (nezadužene) feminističkog štrajka očito sugeriše suprotno. Šta za organizaciju kakva je CTEP zapravo znači 'štrajkovati' u socijalnoj ekonomiji?

Maisa: CTEP je veoma široka struktura, snažna na ugovornom nivou, ali iznutra heterogena. Neki njeni segmenti potiču iz peronizma, drugi iz klerikalne ljevice bliske papi Francisku, treći iz tradicije popularne ljevice – što ilustruje polja saveza i sukoba unutar borbi same socijalne ekonomije. Godine 2015. došlo je do prvih velikih protesta protiv makrizma i za priznavanje socijalne krize, počevši od podatka da je u Argentini 40% aktivno radnog stanovništva izvan formalnog tržišta rada. Izvršili smo pritisak i zatražili „paritaria social” (društveni paritet): to jest pregovore s vladom – da bi vlada preuzela odgovornost za sav socijalni rad, nepriznat i učinjen nevidljivim. Kao rezultat ove borbe, od 2016. godine oko 400 hiljada neformalnih radnika u Argentini dobija od države subvenciju u visini polovine njihove procijenjene plate, što mi smatramo „dopunskom socijalnom zaradom”.

Riječ je o društvenim organizacijama koje same po sebi nisu 'feminističke', ali ih povezuju drugarice koje su međusobnim umrežavanjem uspjele problematizirati te borbe s 'feminističke tačke gledišta'. Posebno smo razgovarali o onim reproduktivnim poslovima skupljanja sekundarnih sirovina koji su posljednja karika u proizvodnom lancu ali ih, međutim, ni država ni društvo ne prepoznaju kao 'poslove'. Na primjer skupljači i skupljačice sekundarnih sirovina (cartoneros i cartoneras), koji po gradovima sakupljaju smeće i preprodaju ga na kilo, zapravo obavljaju uslugu koju država ne plaća njima, nego za nju sklapa ugovore s privatnim sektorom koji obrće ogroman kapital. Tokom krize 2001. godine ljude je glad natjerala da počnu sakupljati i preprodavati smeće, a s vremenom je to poprimilo organizacionu strukturu kroz koju su mogli zatražiti svoja prava. Kasnije je započeta borba za to da država plati prevoz u trenes blancos (bijelim vozovima) kojima je većina cartonerosa putovala s periferija do centra gradova u kojima rade. Ovo je samo jedan od mnogih primjera, ali prilično dobra ilustracija načina na koji je feminizam omogućio da se nanovo mapira svijet rada koji omogućuje svakodnevni život. Još jedan primjer, comedores populares (narodne kuhinje proizašle iz borbi piquetera, demonstranata koji blokiraju važne strateške tačke) predstavlja vrstu aktivnosti koju ni mi žene nismo smatrale 'poslom', a koja u stvari omogućava mnoštvu ljudi da jedu svaki dan. Valjalo je dakle u „dopunsku socijalnu zaradu” uključiti i sve „poslove zbrinjavanja” koji, barem u Argentini, podrazumijevaju mnogo više od „domaćičkih poslova” i uključuju mnogo toga, od trgovine do feira (sajmova), od odnosa s narkomanijom u gradskim četvrtima, do jednostavnog čuvanja djece žena koje rade negdje drugo. A u tom komunitarnom radu nema ništa romantično: na kraju krajeva, upravo se ove radnice suočavaju sa sitnim kriminalom i nasiljem. Stvar je u tome što one danas više sebe ne smatraju 'nezaposlenima' nego 'radnicama': one sad sebe vide u 'formalnom radu' u smislu da zahtijevaju svoja prava, počevši od spoznaje da i one proizvode vrijednost.

Lucìa: Tema duga daleko je od apstrakcije kakvom je prikazuju kreditori; to je zapravo borba prsa o prsa. Imajte na umu da planovi za strukturalno prilagođavanje danas dovode do zaduženosti koja se ne tiče samo posjedovanja robe kakva je, recimo, televizor; danas se ljudi zadužuju da bi imali šta da jedu. Povrh toga, za razliku od kredita za mandata prethodne vlade, sad se radi o kreditima odobrenim po promjenljivim stopama za koje možete dobiti do 135% kamate na kredit. U slučaju formalnog zaposlenja, banka kao osiguranje koristi budući rad: zna da imaš stalan posao koji će joj s vremenom vratiti novac (i to s debelom kamatom). U slučaju neformalnog zaposlenja, budući da ta sigurnost ne postoji, jedina garancija je korištenje apsolutne spremnosti dužnika na bilo kakav posao.

Maisa: Mnoge su drugarice prisiljene na prostituciju da bi dogurale do kraja mjeseca. Ne radi se tu o onome „moje tijelo je moje, ja biram svoje klijente”. Tu se radi o tijelima izloženim nasilju. Ponekad se od države traži da organizacijama dodijeli mikro-kredit bez kamata, a svaka grupa ima konkretne strategije za dobijanje kredita od države i za redistribuciju tih sredstava. Jasno je da to ograničava problem kamata, ali ne rješava temeljni problem.

Lucìa:Desendeudadas” je prije svega pokušaj redefinisanja uslova konflikta, razumijevanja toga šta je rad koji proizvodi vrijednost, te djelovanje unutar konkretnih realnosti s kojima se suočavamo.

Preneseno sa: https://lamericalatina.net/2018/07/21/hijas-del-paro-femminismo-popolare...

Datum objavljivanja: 21/07/2018.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

01/09/2018