S engleskog prevela: M. Evtov

Dok poljoprivrednici protestujući idu traktorima na Pariz, mediji govore o seljačkoj buni. Ali nisu svi poljoprivrednici na istoj strani, budući da se obični proizvođači žale da su slomljeni nejednakim subvencijama i industrijskim farmama koje zaobilaze ekološka pravila.

„Na koljenima smo“, „Seljačka buna“, „Sve je naopako“, „Želimo hraniti, ne umrijeti“. Prošle jeseni su se ovakvi transparenti stalno pojavljivali diljem ruralne Francuske, osobito duž glavnih cesta. Ali su poljoprivrednici zadnjih dana intenzivirali akcije i pozvali na blokadu Pariza.

No, čini se da pokret izmiče iz ruku organizacijama koje ga nastoje kanalizirati: službenoj agroindustrijskoj asocijaciji FNSEA (Nacionalna federacija sindikata poljoprivrednika) i Jeunes Agriculteurs (Mladi poljoprivrednici). Protesti su prilika da se konačno ukaže na licemjerje ovih udruženja, koja tobože brane poljoprivrednike tako što ih zatvaraju u očito neuspješan model.

Od gnjeva do pobune

Pažnju javnosti privukle su tek intenzivnije i spektakularnije akcije s blokadama cesta i autoputeva širom Francuske. Vlasti su sve zabrinutije ovim načinom djelovanja, koji podsjeća na Žute prsluke. Napetost je još više porasla kad su neki istaknuti demonstranti (…) zaprijetili bojkotom Pariškog međunarodnog poljoprivrednog sajma, te sada, s najavljenom blokadom Pariza. Ostvaruje se strah vlade da bi se blokade velikih razmjera viđene drugdje u Evropi mogle oponašati i u Francuskoj.

Ovo iznenađuje utoliko što akcije poljoprivrednika ponekad poprimaju nasilan smjer, kao 6. decembra kad su na policajce u Saint-Brieucu bacani projektili, ili 19. januara kad je Comité d'Action Viticole (Odbor za akciju vinara) preuzeo odgovornost za eksploziju u praznom DREAL-u (regionalna Uprava za okoliš, planiranje i stanovanje) u Carcassonneu. Desilo se i više akcija istovarivanja gnojiva i poljoprivrednog otpada ispred prefektura, lokalnih kancelarija ministarstva unutrašnjih poslova.

I dvostruki smrtni slučaj u Ariègeu, gdje je na blokadi automobil usmrtio jednu poljoprivrednicu i njenu kćer, mogao je vladi poslužiti kao argument da naredi ukidanje blokada. Ministar unutrašnjih poslova Gérald Darmanin umjesto toga poziva na „veliku umjerenost“ u korištenju policijskih snaga, koje bi trebalo poslati samo „u krajnjem slučaju“.

Nema represije (za sada)

Ovaj tretman (...) može se shvatiti u svjetlu nekoliko faktora: reputacije koju poljoprivrednici imaju u javnosti, posebnih karakteristika ove društvene grupe, te simbioze između FNSEA i vlade.

Prvo, poljoprivrednici – kao oličenje vrijedne ruralne Francuske, očito vrlo korisne za društvo – uživaju znatne simpatije javnosti. U anketi od 23. januara podršku ovom pokretu dalo je 82 posto ispitanika, 10 procenata više nego što su Žuti prsluci imali na početku mobilizacije. Usto su glasovi farmera, mada im je broj posljednjih decenija naglo opao (danas ih ima oko 400.000), i dalje veoma poželjni u cijelom političkom spektru, ako i samo zato da ne bi djelovalo da urbani stanovnici nemaju veze s ostatkom zemlje.

Konačno, vlada je u vrlo dobrim odnosima s oba velika sindikata poljoprivrednika. Na izborima 2019. godine za predstavnike proizvođača u francuskoj Poljoprivrednoj komori, FNSEA i pokret Jeunes Agriculteurs zajedno su osvojili 55 posto glasova. Njihova vizija intenzivne proizvodnje orijentisane na izvoz potpuno je u skladu s vizijom Macronove vlade, koja radi povećanja produktivnosti želi poljoprivredu sve više mehanizovati, robotizovati i digitalizirati. O tome svjedoče podrška koju je predsjednik FNSEA pružio Macronu tokom prve penzione reforme 2019. godine, kao i stvaranje ćelije Demeter – žandarmerijske obavještajne jedinice za praćenje ekoloških aktivista koji se protive agrobiznisu.

Dakle, kad FNSEA i Jeunes Agriculteurs pozovu poljoprivrednike na mobilizaciju, to čine samo da bi ojačali svoju pregovaračku poziciju s vladom.

Korijeni gnjeva

Kad su pokrenuli mobilizaciju prošle jeseni, ova dva sindikata tražila su od vlade ustupke posebno u vezi s planiranim Zakonom o poljoprivrednoj orijentaciji, te od Evropske unije (EU) ustupke u vezi sa Zelenim planom i Zakonom o obnovi prirode. U pozadini se FNSEA i Jeunes Agriculteurs nadaju jačanju vlastite moći nad francuskom poljoprivrednom zajednicom. Ali ako im je to prošle jeseni možda i uspjelo, trenutni pokret izgleda izmiče njihovoj kontroli.

A za to vrijeme mnogi poljoprivrednici prodaju svoje proizvode s gubitkom. To se posebno odnosi na industriju mlijeka, kojom dominira nekoliko velikih igrača koji odbijaju otkriti svoje marže. To je praćeno i reketiranjem same proizvodnje. Nekoliko velikih dobavljača sredstava za zaštitu bilja, gnojiva, sjemena i poljoprivredne opreme nedavno je naglo podiglo cijene zbog vanjskih faktora poput rata u Ukrajini, ali i zbog čiste grabežljivosti.

Poljoprivrednici se stoga oslanjaju na infuziju subvencija: potpore za ulaganja, dohodovna potpora koju Zajednička agrarna politika EU-a (ZAP) dodjeljuje na bazi broja hektara koji se obrađuju ili veličine stada, potpora za organski uzgoj, za održavanje živih ograda…

U trenutku kad je malim poljoprivrednicima ekonomska jednačina već neodrživa, zapljuskuje ih novi val slobodne trgovine. Nakon španske konkurencije u proizvodnji voća i povrća, te njemačke i poljske u proizvodnji svinjskog mesa, sada su suočeni i s konkurencijom iz Novog Zelanda s kojim je EU upravo potpisala sporazum o slobodnoj trgovini. Usred ekološke krize, uvoz ovčjeg mesa i mlijeka s drugog kraja planete predstavlja istinski čudan prioritet.

Usto EU dovršava korake za uklanjanje carinskih barijera prema južnoameričkom zajedničkom tržištu Mercosur. Jasno je da se niko osim najvećih francuskih igrača ne može takmičiti s brazilskim i argentinskim industrijskim farmama koje uzgajaju soju i govedinu na golemim prostranstvima. Evropska komisija, ukazujući na „zrcalne klauzule” tog sporazuma, ujedno kao usput, bez ikakvog objašnjenja, priznaje činjenicu da te zemlje koriste antibiotike, hormone rasta, pesticide i ostale proizvode zabranjene u Evropi. Konačno, EU stalno ubrzava integraciju Ukrajine, čiji su proizvodi na srednjoevropska tržišta prodrli na štetu poljskih i mađarskih poljoprivrednika.

Protiv očuvanja okoliša?

Iako su ovi razlozi za ljutnju uobičajeni među poljoprivrednicima, oni nisu srž zahtjeva sindikata FNSEA i Jeunes Agriculteurs koje se uglavnom protive mjerama usmjerenim na prelazak ovog sektora na zelenije proizvodne metode. Ovi sindikati su naročito osudili povećanje poreza na pesticide i taksi za navodnjavanje. Njima je trebao biti finansiran vladin Plan za vodu i smanjenje upotrebe pesticida u cilju očuvanja ovog sve oskudnijeg resursa, ali su ti porezi u decembru ukinuti.

Oba su ova sindikata kritikovala i postepeno ukidanje izuzeća od poreza na crveni dizel koji koriste poljoprivredni strojevi, ali se FNSEA na ovom polju našla u izvjesnim teškoćama jer je u dogovoru s vladom ovog ljeta prihvatila ovo povećanje u zamjenu za reformu oporezivanja poljoprivrednih kapitalnih dobitaka – u korist poljoprivrednika s višim prihodima.

Osim poreza, FNSEA i JA najviše se protive novim ekološkim standardima EU-a, poput evropskih strategija „od polja do stola” i „Green Deal”. Prvoj je cilj da do 2030. godine osigura da 25 posto poljoprivrednog zemljišta bude organsko, a druga je uglavnom već propala. Po šefu FNSEA-e Arnaudu Rousseauu ovaj – koliko god stidljiv – prelazak na agroekologiju za poljoprivredu znači „odrast“ [pojam suprotan pojmu rasta] koji će je onesposobiti da zadovolji potrebe Francuske za hranom. FNSEA se nada da će pobuđujući strah od nestašice spriječiti ograničene pokušaje da ovaj sektor pređe na održivije pristupe. Po njima se problemi produktivnosti nastali zbog iscrpljivanja tla, klimatskih promjena, rastućih epidemija i krize bioraznolikosti mogu riješiti isključivo tehničkim napretkom, bilo u obliku dronova, digitalizacije, mega-poljoprivrede, robotizacije ili GMO-a.

Potpore za prelazak na organsku poljoprivredu – a i njeno održavanje – notorno su neadekvatne i rijetko se isplaćuju na vrijeme. Osim toga, organsko tržište se do 2022. godine zapravo smanjilo za 4,6 posto, a taj trend je nastavljen i 2023. godine. Potrošači pogođeni inflacijom sve više izbjegavaju organske proizvode zato što su pretjerano skupi – djelimično i zbog marži supermarketa.

Mimo organskog sektora, zahtjevi za povećanjem agroekologije nisu praćeni dovoljnim resursima. (...) Mnogi poljoprivrednici htjeli bi usvojiti postupke koji više poštuju okoliš i dobrobit životinja, ali za to naprosto nemaju sredstava.

Umjesto da nužni ekološki pomak u poljoprivredi kombinuju s mjerama potrebnim da se on ostvari – protekcionizmom i višim platama za poljoprivrednike – FNSEA i Jeunes Agriculteurs (u manjoj mjeri) ovu tranziciju potpuno odbacuju. To ne treba čuditi: uprkos tome što FNSEA tvrdi da predstavlja sve poljoprivrednike, u stvari se zalaže samo za one najbogatije. Tu nepovezanost s običnim proizvođačima, kako je 2020. godine otkrio Mediapart, izražavaju plate čelnika sindikata: tadašnji glavni direktor mjesečno je primao bruto 13.400 eura – više nego ministar poljoprivrede, dok je njihov bivši predsjednik, radeći samo tri dana sedmično, mjesečno primao onoliko koliko prosječni poljoprivrednik zaradi za čitavu godinu.

To čije interese brani FNSEA najbolje ilustruje profil njihovog aktuelnog predsjednika. Arnaud Rousseau je diplomirao na poslovnom fakultetu, karijeru započeo na trgovačkoj berzi, odnosno špekulacijama. Zatim je preuzeo porodičnu farmu od 700 hektara, savršeno oličenje intenzivne poljoprivredne proizvodnje filovane evropskim subvencijama. Osim svoje farme, Rousseau kao izvršni direktor vodi i jednu kompaniju za metanizaciju, direktor je grupe Saipol, vodećeg francuskog prerađivača sjemenki u ulja, te predsjednik ne samo Sofiprotéola, kompanije koja poljoprivrednicima nudi kredite, nego i desetak drugih kompanija. Što je najvažnije, on je i izvršni direktor ogromnog industrijskog koncerna Avril, čija je prodaja u oblasti poljoprivrede i poljoprivrednih goriva 2022. godine dosegla oko devet milijardi eura.

Stoga ne čudi što se FNSEA zadovoljava mlakim izjavama protiv sporazuma o slobodnoj trgovini, što ne poziva na mobilizaciju protiv njih i što vatreno brani Zajedničku agrarnu politiku EU koja koristi samo najvećim korporacijama.

Iz istog razloga FNSEA brani i „mega bazene“: rezervoare vode koji su predstavljeni kao rješenje za široko rasprostranjenu sušu, a zapravo koriste samo najvećim poljoprivrednicima, koji odbijaju promijeniti svoje proizvodne metode, dok onim najmanjim oduzimaju vodu za proizvodnju namirnica, često namijenjenih za izvoz.

Gdje dalje?

Izdaja vlastite baze koju vrše FNSEA i Jeunes Agriculteurs obično ne izaziva oštre reakcije. Ovog puta, međutim, njihovi pokušaji kontrole pokreta izgleda ne uspijevaju. Sindikalni predstavnik koji je u Toulouseu pozvao poljoprivrednike da se vrate kućama i puste da sindikat pregovara u njihovo ime bio je glasno izviždan. Akciju u Lactalisovoj mljekari u Haute-Saône – blokiranoj stajskim đubrivom i smećem – FNSEA vjerovatno nikad ne bi podržao.

Kakvi su, dakle, politički odgovori? Linija vlade – koja se u svom dosadašnjem sedmogodišnjem radu malo čim ima pohvaliti – nije nimalo jasna. Međutim, vrlo je vjerojatno da će makronisti, u nadi da će tako smiriti gnjev, na kraju sklopiti s FNSEA-om sporazum o hitnoj pomoći i ukidanju ekoloških pravila. (...)

Rassemblement National, stranka Marine Le Pen, nešto je kritičnija prema FNSEA, ali preuzima većinu suštinskih argumenata ovog sindikata. Jedinu značajnu razliku predstavlja pitanje slobodne trgovine, čemu se krajnja desnica oštro protivi. To Le Penovu približava poljoprivrednom sindikatu Coordination Rurale, koji se odavno zalaže za „poljoprivrednu izuzetnost“ u kontekstu globalizacije. Dok Le Pen i kompanija očito pokušavaju kooptirati pokret i u svojim kritikama direktno ciljaju EU – nadajući se da će tako poboljšati svoj rezultat na evropskim izborima u junu – zapravo nemaju nikakvih prijedloga u pogledu regulacije cijena, reforme ZAP-a, okoliša i prihoda poljoprivrednika.

Odgovor ljevice

Što se tiče ljevice, ona je u gotovo istoj situaciji kao i Confédération Paysanne, Konfederacija poljoprivrednika koja utjelovljuje ovaj politički tabor među poljoprivrednim sindikatima. Iako protesti poljoprivrednika odražavaju brojna upozorenja koja Konfederacija već godinama izdaje (osuđujući ugovore o slobodnoj trgovini, ludost liberalizacije tržišta i ukidanje proizvodnih kvota, ukazujući na nepravednost subvencija, nemogućnost ozelenjavanja poljoprivrede bez finansijske podrške, potrebu prilagođavanja standarda stvarnim uslovima malih poljoprivrednih dobara itd.), to ne mora nužno dovesti do podrške prijedlozima ovog sindikata.

Nedavne intervencije ljevičarskih zastupnika daju neku nadu u tom pogledu. François Ruffin, Mathilde Hignet (i sama bivša radnica na farmi) i Christophe Bex iz France Insoumise, kao i zastupnica Zelenih Marie Pochon (kći vinogradara), jasno su okrivili prave protivnike svijeta poljoprivrede: nakupce, prehrambene industrijalce, inostrane industrijske farme i FNSEA. Ovim zakonodavcima nije nedostajalo prijedloga, od postavljanja najnižih cijena preko kontrole marži do protekcionističkih mjera, revizije za pojednostavljenje subvencija i podrške zelenijem modelu, te revizije tenderskih kriterija da bi kantine u javnom sektoru dale prednost francuskim proizvodima. France Insoumise je 30. novembra predložila uvođenje najniže cijene za poljoprivredne proizvode, što je parlament odbio s većinom od samo šest glasova.

Doduše, to se može činiti na dugu štapu. Trenutni pokret vjerovatno će se s vremenom smiriti, suočen s umorom ljudi mobiliziranih usred zime, potrebom da se farme održe u pogonu radi otplate kredita, te sporazumom koji će vlada vjerovatno sklopiti sa sindikatima FNSEA i Jeunes Agriculteurs, da bi umirila narod. Činjenica da ovaj pokret ostaje ograničen na jedan sektor ne ukazuje na njegovu izdržljivost.

IZVOR: Jacobin

Tekst prvobitno objavljen u Le Vent Se Lève. S francuskog preveo: David Broder

Objavljeno: 28/01/2024.

FOTO: Mustafa Sengi/SIPA/Shutterstock via Farmers Weekly