FRANCUSKA: Penziona reforma po desnici ili kako zaraditi na starosti

Piše: 

Olly Haynes
Francuska desnica već decenijama postepeno smanjuje penzije i krati period uživanja penzije, što je slučaj i u mnogim drugim evropskim državama. Macron je namjerio da i sam doprinese tom trendu, ali nailazi na nikad žešći i masovniji otpor.
Ovakva politika se, kao i uvijek i svugdje, pravda nedostatkom novca i preskupim sistemom. To redovno slušamo i mi ovdje, za penzioni sistem kao i za zdravstvo. Zapravo se radi o dva još uvijek relativno jaka javna sektora u koje se slijeva dosta novca. Reforme, koje donose podrivanje javnih fondova i njihovo siromašenje, način su da se taj novac prelije u privatna osiguranja i stimuliše tržište osiguranja. Drugim riječima, naše zdravlje i naše starenje unosna su roba.
@RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Penziona reforma je dugogodišnji san francuske desnice kojoj se ne sviđa iznos koji Francuska isplaćuje penzionerima i koja postojeći sistem smatra neodrživim s obzirom na starenje stanovništva.

U Francuskoj se do 1993. godine pravo na punu penziju ostvarivalo nakon 37,5 godina uplaćivanja doprinosa za socijalno osiguranje. Tadašnji premijer Édouard Balladur, sljedbenik desničarske tradicija koju je uspostavio Charles de Gaulle, povećava taj broj na 40 i smanjuje udio doprinosa u iznosu penzije i pravu na penziju. Godine 2010. desničarski predsjednik Nicolas Sarkozy povećava starosnu granicu za odlazak u penziju sa 60 na 62 godine. [Ni etablirani socijalisti, a suštinski zapravo socijaldemokrate, nisu bili imuni na te ambicije, samo su promjene bile manje drastične i nagle, op.ur.]

Godine 2020. sadašnji francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže opsežnu reformu penzionog sistema. Taj potez generalno biva shvaćen kao mjera štednje i izaziva najduži val štrajkova u Francuskoj od 1968. godine, koji – u kombinaciji s dolaskom pandemije COVIDa-19 – zaustavlja reformu.

Macron je ponovo pokušava pokrenuti, sad kad mu na putu više ne stoje ni pandemija ni izbori.

 

Skupo kockanje

Macron je pohrlio u reformu iako se stopa nezaposlenosti nije makla s oko 7,3% a on sam je 2019. godine izjavio da bi „starosnu granicu za odlazak u penziju bilo licemjerno dizati kad nismo riješili problem nezaposlenosti“. Njegova vlada ipak u januaru ove godine predstavlja plan za opsežnu penzionu reformu po kojoj se broj godina poreskih doprinosa potrebnih za državnu penziju povećava sa 42 na 43 godine (a realizacija planira do 2027. umjesto do 2035. godine, kako je stajalo u prijedlogu Françoisa Hollandea), te starosna granica za odlazak u penziju podiže sa 62 na 64 godine.

Nema sumnje da su ove reforme odlučujuće za Macrona, jer mu lična reputacija zavisi od sposobnosti da ih provede. Međutim, njegovi su prijedlozi, kao i 2020. godine, izazvali reakciju tako masovnu da bi stvarno mogla dokrajčiti Macronovo predsjednikovanje.

Planirane penzione reforme pokrenule su najveću sindikalnu akciju u zadnjih 10 godina: po podacima sindikata Generalne konfederacije rada (franc. CGT) 19. januara je štrajkovalo dva miliona ljudi, a po ministarstvu unutrašnjih poslova – nešto više od milion.

Dosad je uticaj štrajkova bio više politički nego ekonomski: po najnovijoj anketi, štrajkove podržava 61% stanovništva. Ali su Francusku i manji štrajkovi do kraja 2020. godine koštali stotine miliona eura.

Pokušaji penzione reforme u Francuskoj redovno izazivaju velike štrajkove. Ovog puta, međutim, vlada optimizam čak i veći nego 2020. godine. Dijelom stoga što su sindikati postali militantniji nakon što ih je pokret Žuti prsluci 2018. godine zaobišao i ustupke izborio na ulici. A i stoga što Macron od juna prošle godine više nema parlamentarnu većinu.
 

Cijeđenje radnika do posljednjeg daha

Gaetan Gracea (33) je metalski radnik u aeronautičkoj industriji i 19. januara je stupio u štrajk sa CGT-om. Razgovarajući s Novara Media telefonom iz fabrike u Toulouseu, kaže:

Predložena reforma brutalno napada naša prava na penziju” i dodaje „iako je ovaj sistem već nasilan […]. Ljudi umiru već par mjeseci ili par godina nakon odlaska u penziju. Eto zašto [štrajkujemo].”

Za razliku od metalaca, nastavnici u državnim školama imaju s vladom dogovor poznat kao regime spéciaux (specijalni sistem) – po kojem tokom većeg dijela radnog vijeka primaju niže plate u zamjenu za višu penziju obračunatu na bazi zadnjih godina radnog staža – a koji je Macron obećao ostaviti netaknutim.

Yohan Odivart (40), profesor istorije i sindikalni predstavnik Nacionalne unije srednjoškolskog obrazovanja (franc. SNES) u Reimsu, kaže da će uprkos tom sistemu povećanje dobi za odlazak u penziju teško pogoditi i prosvetne radnike, jer se oni duže školuju [...], što znači da će mnogi već biti starci kad dočekaju pravo na punu penziju.

U telefonskom razgovoru za Novara Media, Odivart iz svoje učionice kaže:

„Naš rad nije fizički, ali kad kontrolišeš razred od 30 ili 35 učenika, to itekako iscrpljuje. […] Ovdje nije riječ samo o podučavanju, nego i o odgovornosti za tu djecu. Iskreno, ne mislim da ću biti sposoban za ovaj posao kad mi bude 64 ili 65 godina, a kamoli 68, kako se dešava u ekstremnim slučajevima.”

Odivart kaže da su mnogi nastavnici prisiljeni dati otkaz prije starosne dobi za penziju: „Mnogi naprosto više ne mogu izdržati, daju otkaz i onda im se penzija umanji. Tako se dešava da cijelog radnog vijeka imamo manje plate, a onda u mirovini i manje penzije.”
 

Kako da davanja većine za penzije prave profit za manjinu

Macronova vlada tvrdi da je penziona reforma neophodna jer je trenutni sistem neodrživ [...]. Charles Devellenes, predavač s Univerziteta Kent i autor knjige The Macron Regime, smatra da je u igri nešto drugo: „Krajnji plan ove igre je stvaranje novih tržišta.“

Devellenes kaže da „budući da su penzije trenutno velikodušne, niko ne ulaže u sekundarno osiguranje [dodatno osiguranje kroz privatne fondove; inače je to globalno tržište (raznih) osiguranja, koja nazivaju i osiguravajućom industrijom, prethodne godine skočilo za 10% i vrijednost mu se procjenjuje na više od šest biliona američkih dolara, op.ur.] […] Kapitalizovane penzije vrijedne milijarde, to je [Macronov] san.“

Francuska je treća u EU po izdvajanjima za penzije u odnosu na BDP – ali su njeni privatni penzioni fondovi relativno mali. Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), 2020. godine su sredstva francuskih privatnih penzionih fondova iznosila 2,6% BDP-a, dok su britanska procijenjena na 118,5%, danska na 58,4%, a španska na 10,5% njihovih BDP-ova.

„Elem, ko od ovoga ima koristi?“ – pita Devellenes. „Pa, samo oni koji su dovoljno bogati da unovče penzije koje se kapitaliziraju [tj. dijelom finansiraju investicijama penzionih fondova, a ne isključivo direktnim doprinosima zaposlenih], što će reći tek mali dio stanovništva – najviše 10%.“

Odivart kaže da vladine penzione reforme neće voditi uštedi: „To je začarani krug. Novac ušteđen od penzija ići će za socijalno osiguranje jer će ljudi biti bolesni i oštećenog zdravlja. Za nekoliko godina će nam reći da nam za taj sistem treba više novca. Dakle, moraćemo raditi i više i duže”.

[…]

Antoine Dejour (40) je pristalica Nepokorene Francuske i Žutih prsluka. Kaže da je „uvjeren da novca za održivost penzionog sistema ima i bez doprinosa od produženja neophodnog staža.“

„Od krize COVIDa je”, nastavlja Dejour, „došlo do ogromnog porasta bogatstva francuskih superbogataša kakvi su [najbogatiji čovjek na svijetu] Bernard Arnault [direktor kompanije za luksuznu robu LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton, čije se lično bogatstvo – po procjenama Forbesa – prošle godine više no udvostručilo – na 150 milijardi dolara] i Vincent Bolloré [direktor istoimene investicijske grupe; neto vrijednost njegovog bogatstva procjenjuje se na 9,6 milijardi dolara]. Mislim da treba zavući ruke u njihove džepove.“

 

Nova lica, nova energija – ali stari problemi?

U Francuskoj sa sindikatom mogu štrajkovati i radnici koji nisu njegovi članovi. Sindikati su daleko uticajniji no što bi se dalo zaključiti na osnovu toga što je sindikalizirano tek oko 8% radnika; sindikati su izuzetno dobro organizovani i na štrajkove privlače i nesindikalizirane radnike. […]

I Gracea smatra da upravo „brutalnost reforme, u kombinaciji s opštim kontekstom [inflacije]“ izaziva gnjev ljudi koji inače nisu toliko aktivni. „Nakon COVIDa ljudi više nisu voljni poslušati kad im se kaže da nastave bez obzira koliko je teško, nisu voljni da zbog tvornica i teškog rada izgube život.” On kaže da su u sindikatu inače najenergičniji mladi, no da su ovoga puta za otpor najspremniji stariji radnici.

Osim sindikata, protiv reformi protestuje i ulični pokret koji u velikoj mjeri vodi NUPES, koalicija ljevičarskih stranaka stvorena pred parlamentarne izbore 2022. godine. […]

Otpor reformama i dalje eskalira, štrajkovi su najavljeni i za februar, a rafinerije nafte prijete štrajkovima od 48 i 72 sata. Ako bi se Macron sad povukao, možda bi morao raspisati nove zakonodavne izbore, što bi bio ponižavajući udarac. Ako se pokoleba Republikanska stranka koja je do sada podržavala njegove reforme, a on pribjegne Članu 49.3 Ustava, koji predsjedniku dopušta da zaobiđe parlament (a koji je nakon reizbora koristio do neviđene mjere), ovo bi ustavno oružje izgubio sve do kraja parlamentarnog mandata. Time bi riskirao i eksploziju pokreta sličnog Žutim prslucima, kojih se Macron kažu privatno pribojava.

Čini se da su mnogi sindikati i radnici spremni za borbu. Odivart kaže da su dan nakon štrajka 19. januara njegovi članovi odmah počeli s pripremama za sljedeći, 31. januara.

Ali pobjeda sindikata nije zagarantovana. Njihova snaga nije samo u broju nego i u jedinstvu, a možda ne bude lako održati koaliciju umjerenijih sindikata poput CFDT-a i istorijski militantnijih sindikata poput CGT-a. A Graceau brine nedostatak „borbenog plana“ jer sindikati idu iz štrajka u štrajk bez dugoročne strategije.

Ako umjereni sindikati pristanu na kompromis, možda ovaj istorijski štrajk ne urodi plodom. Devellenes kaže da bi Macron mogao „oslabiti pokret ako umjerenim sindikatima bude ponudio dovoljno ustupaka da ih dovede u red”. […]

Čak i ako se koalicija održi, Macron je već pokazao da je sposoban izdržati dugotrajnu borbu s društvenim pokretima, pa se možda sve svede na to ko može prihvatiti veću ekonomsku štetu: radnici koji štrajkuju i to će osjetiti na svojim platama ili predsjednik koji će to osjetiti u izgubljenoj produktivnosti i pritisku industrije.

Odivart misli da je pobjeda „moguća iz istog razloga iz kojeg bismo mogli i izgubiti. Činjenica je da u Francuskoj sve više ljudi postaje očajno i da na kraju mjeseca ne mogu platiti račune. […]. Kad ne možeš platiti račune, u nekom trenutku postaje svejedno hoćeš li izgubiti jedan ili 15 dana plate. Mi ćemo, dakle, morati uložiti sve”.

IZVOR: Novara Media

Objavljeno: 01/02/2023.

FOTO: Toufik-de-Planoise via Creative Commons

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

06/02/2023