(Priređeno po člancima Maxime Quijoux i Guillaume Gourges za Jacobin od 8. januara i Anne Ky za Rèvolution Permanente od 23. januara, 2020. godine)

Štrajk protiv Macronove reforme penzijskog osiguranja u Francuskoj našao se na prekretnici nakon gotovo dva mjeseca intenzivnih aktivnosti. Od 5. decembra prošle godine, kada ga proglašavaju vodeći sindikati, do danas, pokazalo se da je u pitanju istorijski događaj – po sastavu snaga, trajanju štrajka i nivou podrške (podrška javnosti štrajkačima se i nakon dva mjeseca drži na preko 60 procenata, uprkos prekidima saobraćaja koji pogađaju veliki broj ljudi).

Reforma

Pod izlikom dužeg životnog vijeka Francuza i rastućeg opterećenja sistema, mnoge vlade su od 1990ih nastojale izmijeniti penzijski model koji se u Francuskoj već preko sedamdeset godina zasniva na međugeneracijskoj solidarnosti. Sistem je nedugo nakon II svjetskog rata osmislio i uveo ministar Ambroise Croizat, komunista i član Pokreta otpora, inače i rodonačelnik francuskog sistema socijalne zaštite. Radno sposobni uplaćuju doprinose za one u penziji, a radnici iz sektora težih poslova imaju pravo na rano penzionisanje (npr. željezničari, radnici kanalizacionih postrojenja, operski pjevači).

Svi pokušaji promjene nailazili su na žestok otpor, a neki su pod pritiskom radnika i propali, kao onaj 1995. godine. Od 2000. naovamo, i pored otpora su napravljene neke izmjene, ali uglavnom tehničke prirode, dok su principi penzionog sistema ostali netaknuti. Sad se, međutim, premijer Èdouard Philippe okomio na samu suštinu sistema, i to pod uticajem međunarodnih finansijskih aktera. Starosna granica pomjeriće se na 64 godine, a penzija obračunavati na osnovu primanja tokom cijelog radnog vijeka, uključujući i eventualne periode bez zaposlenja. Radnicima u javnom sektoru penzija je dosad iznosila prosjek zadnjih šest plata, a radnicima iz privatnog sektora – prosjek 25 najbolje plaćenih godina.

Vlada i mediji od samog početka štrajka pokušavaju predstaviti pokret kao otpor koji nužnom smanjenju ‘opterećenja privrede’ pružaju privilegovana javna preduzeća [u Bosni i Hercegovini bi se reklo: pobuna ‘uhljeba’]. Uprkos tome se čak 75 posto Francuza protivi reformi penzionog sistema, a štrajku su se simboličkim akcijama neočekivano pridružili i profesionalci iz inače okoštalih struktura, poput advokata. Kampanjama na Internetu je za mjesec dana prikupljeno preko dva miliona eura pomoći štrajkačima, što možda upućuje i na pranje savjesti onih koji se ne pridružuju štrajku, ali je sasvim sigurno znak da je sam pokret izraz dubokog nezadovoljstva, vjerovatno različito motivisanog u različitim skupinama.

Trenutno stanje

Iako Francuska uživa reputaciju nacije s razvijenom kulturom štrajka, sindikati su od 1970ih do danas pretrpjeli mnoge poraze i snaga im je u sukobima s vlastima primjetno manja. Duže obustave rada sve su rjeđe. Radnički pokret uopšte bitno je oslabljen promjenama u prirodi ekonomskog sistema – privatizacijama, nesigurnošću zaposlenja, jačanjem tercijarnih privrednih grana (uslužnog sektora) nauštrb velikih proizvodnih sistema. Iz straha za posao radnici se znatno teže odlučuju na otpor, naročito u privatnom sektoru gdje ih je svega osam procenata učlanjeno u sindikate. Iz tog sektora su se i ovom štrajku pridružili samo radnici najvećih preduzeća.

Dugotrajni štrajkovi su uvijek iscrpljujući za učesnike. Ovaj štrajk, i pored ogromne mobilizacije i podrške, polako meandrira u druge vrste djelovanja.

U sektorima koji su bili okosnica borbe, opšti štrajk postepeno biva zamijenjen borbom nekim drugim kanalima, koja i dalje obuhvata veoma značajan broj radnika. S druge strane, u bitku ulaze neki do sada pasivni sektori, kao visoko obrazovanje i strateški značajan energetski sektor, a aktivnosti se radikalizuju. Akcije su sve češće usmjerene na objekte od simboličkog ili ekonomskog značaja: od isključenja struje i zatvaranja centara za upravljanje otpadom, do okupacije hidrocentrala i blokada u kojima zajedno učestvuju srednjoškolci i njihovi nastavnici.

Prošle sedmice se dao primijetiti porast simboličkih akcija usmjerenih protiv poslodavaca i državnog aparata, akcija koje su listom signalizirale odbijanje poslušnosti onih koji više ne žele trpjeti nametnutu im nesigurnost rada i života.

Ova nova faza mobilizacije i radikalizacije metoda nosi veoma vidljiv pečat djelovanja pokreta Žutih prsluka koji se nije ugasio ni nakon godinu dana, ali se bitno izmijenio i pretočio u niz lokalizovanih aktivističkih grupa i inicijativa. Istovremeno se pojavljuju novi zahtjevi, van okvira problema penzija. Tako su učenici i nastavnici srednjih škola digli glas i protiv napada na obrazovanje u vidu izmjena sistema testiranja, naišavši pri tome na veliku podršku drugih štrajkača, od željezničkih radnika do energetskog sektora, kao i samih Žutih prsluka, koji su se pridružili u blokadama srednjih škola, a u nekim slučajevima tokom testiranja isključivali školama struju. Od nedavno se pobuni priključuju i visokoobrazovne ustanove.

Sav ovaj akumulirani gnjev, duh borbe i radikalizam djelovanja, sve to vrši veliki pritisak na Macrona i njegovu vladu, iako u ovom trenutku ne uspijeva promijeniti balans snaga u korist radnika. Vlada nema odgovora na ovaj pokret, osim sile koju policija žestoko koristi od praktično prvog dana, ali ne odustaje od namjere da provede reformu. Danas se očekuje usvajanje reformskog paketa, a dalo se naslutiti da je Vlada spremna provesti svoje namjere i pod cijenu primjene člana 49.3 Ustava Republike Francuske. Tim članom se dopušta usvajanje pravnog akta bez glasanja u Skupštini, što je predviđeno za situacije pat-pozicije i može se spriječiti samo izglasavanjem nepovjerenja vladi, što najčešće nije izgledno jer podrazumijeva i raspuštanje skupštine i nove izbore.

Iako se ne čini da je pobjeda štrajkača na vidiku, bar ne u ovoj rundi, snaga i odlučnost pokreta prisilila je Macronovu vladu na razne pojedinačne ustupke sindikatima. Strategija ‘obnovljivog štrajka’, tj. kontinuiranog štrajka tokom kojeg se povremene pojedinačne obustave rada ne moraju posebno unaprijed najavljivati, dopušta pokretu da nastavi borbu, s tim što i takav štrajk ima ograničenja: strategiju su dosljedno primjenjivala uglavnom transportna preduzeća, dok su se u drugim sektorima teže odlučivali na ponavljanje štrajka nakon prve obustave rada.

Kako dalje?

Kako god se situacija dalje razvijala, sindikati su ovim poslali poruku vlastima da još uvijek imaju veliku mobilizacijsku i organizacijsku moć i da nisu tek zaostavština iz nekih davnih vremena. Ali su i sami sindikati na izvjesnoj prekretnici. Koliko god da je mobilizacija ovoga puta bila masovna, još uvijek nije jasno da li su sindikati spremni na pridruživanje širem frontu i povezivanje s društvenim pokretima protiv globalizacije, za okoliš, te s organizacijama unutar zajednica. Prostora ne manjka. Neki Žuti prsluci su javno pozivali svoje pristalice da ovoga puta podrže sindikalnu borbu, ali udruživanje snaga očito nije prioritet sindikalnim vodstvima. S druge strane, izgleda da ni sami sindikati nisu baš sretni s priključivanjem drugih grupa niti sa širenjem zahtjeva i borbe. Traže podršku u danima intenzivne akcije, ali ne rade na ujedinjavanju fronta i drže se samo svojih zahtjeva – ne trude se da motivišu svoje aktiviste za neke druge, nesindikalne borbe.

[Sve upućuje na to da radnički pokret mora iznaći odgovor na promjene ekonomskog modela, što prije svega znači širenje na sve brojnije a sve zastrašenije i fragmentiranije radništvo u privatnom sektoru. Uz ekonomske, međutim, tu su i društvene i političke promjene koje takođe okidaju mnogostruke bitke i direktno ukazuju na potrebu izgradnje savezništava budući da je protivnik svima isti, iako to još uvijek nije dovoljno jasno svima koji se bore.]