FRANCUSKA: Ljevica koja se suprotstavlja moćnima

Piše: 

David Broder
Članak je napisan prije drugog kruga parlamentarnih izbora u Francuskoj, ali predviđanja su se pokazala ispravnim – francuska ljevica je uspjela uzdrmati Macronovu poziciju. Za razliku od drugih ljevičarskih stranaka širom Evrope koje nisu uspjele izgraditi dugoročnu strategiju, pokret pod vodstvom socijaliste Mélenchona nametnuo se kao potentna politička snaga. Protivno uvjerenjima i politikama etabliranih stranaka lijevog centra, ovaj je pokret uspio upravo zahvaljujući odbijanju da kalkuliše svojim programom i da pravi ustupke ideološkim protivnicima u političkoj areni, ali i unutar ljevice.
Radikalni i beskompromisni u sučeljavanju s moćnicima, ali i kolebljivcima u vlastitim redovima, a istinski pobjednici junskih izbora – održali su lekciju cijeloj evropskoj ljevici.
@RiD


S engleskog prevela: M. Evtov

Kad je u prvom krugu francuskih parlamentarnih izbora postalo jasno da njegova koalicija napreduje, očekivalo se da će Jean-Luc Mélenchon ići na konsenzus.

No njegova kampanja nije tražila kompromis s aktuelnim predsjednikom, iako se Mélenchon nadao da će glasanje nametnuti „kohabitaciju“ – vladu u kojoj je on premijer uprkos tome što je predsjednik neoliberalni Macron.

Zato što lider France Insoumise insistira na tome da se na ovim izborima radi o dvije suštinski suprotstavljene vizije budućnosti čovječanstva.

Mélenchon je s predizbornog mitinga u Toulouseu poručio da je vrijeme za raskid s „bankrotiranim“ neoliberalnim poretkom. „Neoliberalizam je opasan sistem, nesposoban da ispravi svoje nedostatke jer ga oni čine bogatijim.” Ovaj sistem je iznašao načine da čak i pandemiju COVIDa-19 i klimatsku katastrofu iskoristi za bogaćenje nekolicine.

Kapitalizam je nespojiv s ljudskim životom

Problem je u tome, insistira Mélenchon, što je kapitalistička kratkoročnost nespojiva s ljudskim životom i životom prirode: „Kapital stalno nastoji da kratkoročnim djelovanjem dominira na duge staze – akumulacija ogromnog bogatstva kroz kratkoročni profit“.

Nasuprot tome, program ekološkog planiranja njegovog pokreta počiva na ideji „usklađivanja ritmova proizvodnje s prirodom”. Nametanje racionalne kontrole nad proizvodnjom, umjesto sadašnjeg haosa, zahtijevalo bi „vanrednu” mjeru: „Mi ćemo nacionalizovati nevidljivu sirovinu – vrijeme”.

Ova retorika je nesumnjivo uzvišena u poređenju s uobičajenim američkim i britanskim političkim debatama. Ali ni u Francuskoj nije baš tako uobičajena.

Istina, francuska TV ima višesatne političke emisije kakvih ni slučajno nema u zemljama engleskog govornog područja – u udarnom terminu se moglo gledati čak i to kako Mélenchona više od tri sata ispituju o francuskom identitetu, policiji, privredi i dobrobiti životinja. Ali se u svemu tome i lider France Insoumise ističe svojom sposobnošću da pitanja koja su naizgled daleko od svakodnevnih briga (npr. učinak onečišćenja bukom na prirodni svijet) poveže sa svakodnevnim materijalnim pitanjima kao što su slobodno vrijeme i protivljenje Macronovim nastojanjima da dob za penzionisanje poveća na šezdeset pet godina.

U tome je kvalitet političkog pokreta France Insoumise:
neustrašiva odbrana materijalnih interesa većine, povezana s inspirativnom alternativnom vizijom o tome koje vrijednosti trebaju upravljati proizvodnjom i društvenim životom.

Sa svojom rastućom izbornom snagom, ovo je projekat koji, kroz brojne bitke, sve više prodire u mainstream.

S margina u sami centar

Stoji to da su radikalnu retoriku za mobilizaciju svojih aktivista često koristili čak i mainstream francuski socijaldemokrati – koji su potom provodili politike pogodne biznisima. François Mitterrand, u čijem je timu Mélenchon radio na početku karijere, nekoć je govorio o „raskidu“ s kapitalizmom, a početkom 1980-ih kao predsjednik napravio zaokret ka mjerama štednje. Nakon finansijske krize 2008. godine, François Hollande je finansijski sektor nazvao svojim neprijateljem, a onda svoj predsjednički mandat proveo kršeći radnička prava, i to s mladim Macronom kao ministrom ekonomije.

Ali istorija France Insoumise sve je od svog osnivanja 2016. godine snažno obilježena sukobom s političkim establišmentom i sa socijalno obojenim liberalizmom stare Parti Socialiste. Mélenchon tako [...] 2008. godine napušta socijaliste da bi počeo izgradnju nove političke snage, tvrdeći da zastupa pogaženu francusku demokratiju.

Put France Insoumise nije uvijek bio lak i često se sukobljavala s etabliranijim lijevim strankama [...]. Uprkos tome, u političkom sistemu uglavnom organizovanom oko predsjedničkih izbora – što France Insoumise sad nastoji promijeniti – Mélenchon u kandidaturama 2012., 2017. i 2022. godine dobija za svoj program sve veću podršku javnosti. Dok mu je podrška s 11,1% rasla prvo na 19,6% pa 22%, neprestano je morao opovrgavati tvrdnje da unosi „razdor“ i dokazivati da je sposoban okupiti široke slojeve narodnih klasa – čak i onih koji inače ne glasaju – i istovremeno konsolidovati dobar dio ljevice.

Iako se napadi vladajuće stranke na njegovo navodno „islamo-ljevičarstvo” i „ekstremizam” sve više intenziviraju, Mélenchon postaje priznati vođa jednog od tri glavna politička tabora u Francuskoj, koji parira i Macronovim pristašama i krajnjoj desnici Le Penove.

Prije predsjedničkih izbora u aprilu, to se činilo daleko od zajamčenog: mnogi mlaki progresivci tražili su „kandidata koji ujedinjuje”, nekoga bez Mélenchonovih oštrine.

Čak i nakon što su ankete pokazale porast njegove popularnosti, predstavnici manjih partija meke ljevice, posebno Yannick Jadot iz Zelenih, dobar dio svojih kampanja posvećuju tome da Mélenchona osude kao „mekog prema Putinu“ ili, po nekim socijalistima, „protivnikom biznisa“.

Veliko je postignuće France Insoumise, naročito tokom proljetnih predsjedničkih izbora, što je za njom krenulo toliko ljudi da su se sve ove stranke na kraju morale svrstati uz nju. Zato njihov u maju osnovani savez Nouvelle Union Populaire Écologique et Sociale (NUPES – Nova ekološka i društvena narodna unija) nije samo zbir stranačkih logotipa, ni udruživanje njihovih programa na bazi najmanjeg zajedničkog imenioca.

Više od polovine kandidata ove unije dolazi iz France Insoumise, a program unije je u velikoj mjeri zasnovan na programu s kojim se Mélenchon kandidovao u aprilu.

O njihovoj smjelosti posebno govori eksplicitna posvećenost nepoštivanju sporazuma Evropske unije ukoliko oni ometaju djelovanje ljevičarske vlade.

Podjele na ljevici

Mnogi se s ovim kursom nisu slagali, uključujući bivšeg predsjednika Hollandea i njemu slične. [...] France Insoumise je tako prošle godine bila jedina stranka, uključujući njene sadašnje saveznike iz NUPES-a, koja nije prisustvovala protestima policijskih sindikata ispred Narodne skupštine. France Insoumise ima i daleko jače pozicije protiv islamofobije i rasizma generalno.

Iako je France Insoumise često bila kritikovana zbog izolovanosti njenog vodstva, nedostatka unutrašnje demokratije i nespremnosti da se s drugim ljevičarskim snagama susreće kao s jednakima, i to je povezano s jednom od njenih prednosti: stalno je fokusirana na svoj politički program, a ne na pluralizam kao cilj sam po sebi.

Tokom godina se mijenjalo težište njene retorike, ali bez odstupanja od transformativnih ciljeva kao što su ukidanje predsjedništva, napuštanje NATO-a i – ako ne prijetnje o napuštanju EU – insistiranje na tome da njihov program ima pravo prvenstva nad pravilima EU.

To se odražava i u njenoj otpornosti na gotovo univerzalne medijske napade, često jednako intenzivne kao oni s kojima se u Britaniji suočava Jeremy Corbyn. Dok su Corbyna u velikoj mjeri potkopale ličnosti u njegovoj vlastitoj stranci – laburistička mašinerija i grupe poslanika koje on nikad nije pokušao ukloniti ni zamijeniti – France Insoumise se pokazala mnogo nesklonija kompromisu sa svojim kritičarima.

Kad je Corbyn poražen 2019. godine, Mélenchon je oštro kritikovao njegov pokušaj da sa svojim suparnicima „iznađe zajednički jezik“ o pitanjima kao što su Brexit i neosnovane tvrdnje o njegovom antisemitizmu, kad su laburisti pokušavali samo da ga unište. O svom vlastitom pristupu rekao je:

Izgradnja političkog rezona u funkciji unutrašnje ravnoteže stranke osuđena je na poraz. Problemi su, kao i njihova rješenja, u narodnim masama, njihovim očekivanjima, njihovoj volji, njihovim potrebama. Tamo je Corbyn trebao otići po instrukcije. A on je htio da umiri moćne – uzalud.“

Corbynova slabost u suprotstavljanju svojim protivnicima, nastavio je Mélenchon, razočarala je njegove potencijalne pristalice.

Radnička ljevica

U tom smislu je France Insoumise već postigla nešto što drugi lijevo-populistički pokreti nisu: iskoristila je svoju narodnu bazu da zaobiđe uspostavljene partijske mašinerije. Podemos je danas u Španiji mlađi partner stare Socijalističke partije, u SAD-u je grupa demokratskih socijalista u Kongresu tek radikalan glas unutar Demokratske stranke Joea Bidena, a u Britaniji je laburističku ljevicu vodstvo Keira Starmera svelo na gotovo potpunu tišinu. I France Insoumise je danas u savezu s ostacima Parti Socialiste, ali je Mélenchonov pokret taj koji politički dominira cijelim širokim spektrom ljevice.

Ovo je svakako izazvalo polarizaciju, jer su arhitekti francuskog socijalnog liberalizma, poput bivšeg predsjednika Hollandea, jedva dočekali da NUPES proglase „komunalistima“, „proruskim“ i „protivnicima biznisa“. [...] No u smislu uspostavljanja radikalnijeg vodstva – možemo reći da je francuska ljevica zaista ojačala.

Prošle nedjelje je NUPES osvojio 26% glasova, za dlaku se ne našavši na prvom mjestu u cijeloj zemlji. To je zapravo manje u odnosu na ono što je podijeljeni široki spektar ljevice postigao 2017. godine (28%), a kamoli 2007. i 2012. (36 odnosno 40%). Ali bitna razlika je u političkom programu za koji se ova ljevica zalaže i u tome koje birače želi predstavljati. Dok su Socijalisti i (u manjem obimu) Zeleni – koji su ljevicom dominirali prije krize 2008. godine – uvidjeli da se njihova biračka tijela sve oštrije naginju ka višim srednjim klasama, France Insoumise je transverzalnija, s primjetnim skokovima podrške među nezaposlenima i mladima.

Ostaju mnoge teške borbe: prvi krug izbora pokazao je da su kandidati Le Penove izgradili biračko tijelo među radnicima, naročito izvan velikih gradova u kojima je France Insoumise najjača. Mélenchonovom pokretu još uvijek nedostaje organizacijska dubina sposobna da upije teritorijalne korijene i mobilizira se i izvan velikih nacionalnih izbora.

No France Insoumise, razbivši politički duopol neoliberalnog centra i krajnje desnice, na dnevni red vraća transformativnu politiku. Mada osvajanje četvrtine ili trećine glasova na izborima sa samo 50% izlaznosti nije čvrsta osnova za dalekosežne društvene promjene.

Pobijedili ili izgubili u nedjelju, dosadašnji napredak je sigurno korak u pravom smjeru. Sljedeći parlament će imati ogroman priliv ljevičarskih poslanika, nadamo se da će uključiti kandidate kakvi su Rachel Kéké, sobarica koja je vodila dvadesetdvomjesečni štrajk hotela, ili Stéphane Ravacley, pekar koji je izdržao jedanaestodnevni štrajk glađu da bi zaustavio deportaciju svog gvinejskog šegrta.

Ali ako se ova promjena na licu francuske politike nije mogla predvidjeti čak ni prije nekoliko mjeseci, ona ipak nije došla niotkuda. Njeni temelji postavljeni su političkom borbenošću stranke France Insoumise, njihovom odlučnošću da se suprotstave moćnicima, te njihovim odbijanjem da unutrašnjim protivnicima dozvole pravo veta na svoje vođe ili svoj politički program.

Godinama se, unutar i izvan ljevice, France Insoumise konstantno optužuje da je dogmatska, sektaška, anakronična sila. Ali je Mélenchonov pokret zahvaljujući svojoj političkoj otpornosti pokazao biračima da zaista misli ono što kaže.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 18/06/2022.
FOTO: NurPhoto/Getty

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

28/06/2022