Fond EU-a za oporavak od korone: još jedan korak ka dezintegraciji Evrope

Piše: 

Yanis Varoufakis
Početak pandemije u Evropi obilježili su strašni prizori iz prepunih talijanskih bolnica. Ljudi su umirali po hodnicima bolnica najbogatije regije jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta, članice Evropske unije i grupe G7. Nedostajalo je zdravstvenih radnika, zaštitne opreme, bolničkih kreveta. Svakodnevnim vapajima među prvima su se odazvali - kineski i kubanski medicinari. Evropska unija je neko vrijeme, dugo i predugo u tim okolnostima, ostala gluha i nijema; svaka je država štitila samo sebe i svoje državljane.
Korona nije podijelila Evropsku uniju, samo je njenu razjedinjenost i nejednakost učinila bolno vidljivim.
S prvim (privremenim) slabljenjem zdravstvene krize, Evropska unija kao da se probudila. Sve članice su svjesne da će oporavak društava i ekonomije zahtijevati zajedničko djelovanje. Nedavno usvojena odluka o fondu za oporavak u nekima je probudila nadu. Neki drugi, međutim, imaju iskustva s politikom uslovljene pomoći. A iz fonda pomoć članicama stiže pod nepromijenjeno surovim uslovima budžetske štednje, koja će opet najviše pogoditi one najsiromašnije. (@RiD)

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Sjećam se da sam dubinu krize eurozone tokom njenih ranih godina mjerio sve kraćim vremenom poluraspada proslava koje su slijedile svakom sastanku na vrhu Europske unije. Preuranjena proglašenja okončanja krize budila su nadu, zbog čega bi se tržišta novca oporavljala. Ali onda se, u nekom trenutku, depresija uvijek i ponovo vraćala. Budući da su se mnogima otegle godine štednje, a nekima [onim bogatim, op. ur.] socijalizma, taj je trenutak nakon svakog samita EU stizao sve brže.

Je li moguće da je taj žalosni obrazac napokon prekinut prošlosedmičnim samitom koji je rezultovao novim novcatim, 750 milijardi eura teškim, EU fondom za oporavak nakon pandemije?

Nastavak politike štednje

Predvidljivo pobjedonosni prijem uobičajenih navijača EU-a da se lako zanemariti, ali ovog puta su se u to da EU možda čini pravu stvar ponadali čak i pametni kritičari dosadašnjih liderskih ostvarenja, kakav je moj prijatelj Shahin Vallée koji fond za oporavak opisuje kao „skok prema stvarnoj integraciji“.

Komentatorima poput Valléea nadu ne budi veličina fonda, nego činjenica da čelnici EU izgleda prvi put priznaju da je neophodnost zajedničkog duga vezivno tkivo svake prave monetarne unije. Istina je da će države članice, u skladu sa svojim mogućnostima, zajednički posuditi 750 milijardi eura koje će trošiti u skladu sa svojim potrebama. To je već godinama bilo neophodno, ali su se bogatije zemlje tome žestoko opirale – sve dosad.

Pa zašto onda – iako ideju o udruživanju duga podržavam kao nužan preduslov evropskog jedinstva – ovu najnoviju odluku EU-a smatram još jednim korakom u pravcu raspada Evrope? Iz tri razloga.

Prvo, fond za oporavak odvlači pažnju od ogromnog problema koji se prešućuje: mjera stroge štednje. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, ukupni prihod eurozone će 2020. godine biti manji za 10% a prosječni budžetski deficit veći od 11%, što će u slabijim zemljama poput Italije i Grčke iznositi mnogo više.

To samo po sebi ne bi bilo katastrofalno da nije odlučnosti Berlina i drugih vlada da pritisnu države članice da do 2021. godine uravnoteže svoje budžete (o čemu svjedoči komunike od 11. juna Eurogrupe koju čine ministri finansija zemalja eurozone). Tako da, čak i ako se novonastalim fondom za oporavak budžetski deficit Italije, na primjer, smanji na, recimo, 9%, Rim će morati nametnuti surove mjere štednje za novih 9% BDP-a da bi uravnotežio državni budžet, rezovima i porezima. Slično je i s Grčkom. Pošto će i Njemačka morati primjenjivati mjere štednje da bi uravnotežila svoj budžet, cijeli će kontinent biti počašćen još jačom negativnom povratnom spregom između štednje i recesije.

Drugo, fond za oporavak je (makroekonomski) slabašan. Da bi mogao odbraniti uniju, ubuduće bi trebao obuhvatiti paket politika fiskalnih poticaja po snazi uporediv s dosadašnjim cunamijem štednje. Što nije slučaj. Ponovo uzmimo za primjer Italiju i Grčku, zemlje koje se moraju suočiti s izuzetno strogim programom štednje. Koliko ublažavanju ovog šoka mogu pomoći novčana sredstva fonda za oporavak? Odgovor je: ne baš puno.

Da bismo došli do preciznog odgovora, prvo moramo zanemariti nove zajmove koje nudi fond za oporavak (budući da novi dug nikada nije pomogao nesolventnima) pa se koncentrisati isključivo na bespovratna sredstva. Naime, Italiji je dodijeljeno oko 80 milijardi eura, a Grčkoj 23 milijardi eura. Međutim, svaka država članica mora preuzeti dio novog duga EU u iznosu od 750 milijardi eura. Italija je, na primjer, odgovorna za nešto manje od 13%, a siromašnija Grčka za 1,4% tog duga. Kad od ukupne sume bespovratne pomoći oduzmemo ove nove dugove, Italija zapravo dobija neto nešto više od 30, a Grčka 12 milijardi eura – ili 0,6% odnosno 2% BDP-a godišnje, od 2021. do 2023. godine. Što je prilično tanko budući da ih očekuje program kojim godišnje moraju uštedjeti iznos jednak 9% BDP-a, koliko će biti potrebno za uravnoteženje državnog budžeta.

Treće, politički uslovi pod kojima je planiran dotok tih sredstva san su svakog euroskeptika. Kad recesija zahvati Veliku Britaniju, vladin budžetski deficit automatski raste jer najveću pomoć dobijaju najteže pogođene regije. Ljepota takve, prave fiskalne unije u tome je što nema tog političara koji može odlučiti koja regija koliko dobija. Zamislite tu grozotu da Parlament mora raspravljati o tome koliko će iz Surreyja, Sussexa i Zapadnog Londona biti prebačeno u Cumbriu, Norfolk ili Sjeverni Wales. Britaniju bi razorile podjele naspram kojih Brexit izgleda kao prijateljska razmirica. A u fond za oporavak EU-a je ipak bačena takva kost razdora, sa sve izdvajanjima koje su državama određena i prije uvida u efekte recesije na pojedine regije. Gotovo kao da je cijelu stvar smislio kakav lukavi euroskeptik.

I kao da to nije dovoljno, naši veliki i dobri lideri odlučili su i to da vlada svake države – dok pomno razmatra kako će potrošiti taj novac – ima pravo zamrznuti isplate bilo kojoj drugoj vladi, i to u periodu do tri mjeseca. Možemo biti sigurni da neće biti kraja uzajamnim optuživanjima dok Holandija kudi talijansku vladu zbog isplate penzija, a Rim uzvraća izvještajima o famoznim poreskim rupama u Holandiji. Zamislite opšte raspoloženje kad Španiji, recimo, neki takav izazov uputi premijer zemlje čiju je vladu EU podmićivala, u obliku tačerovskog rabata, da bi proturila fond za oporavak.

Optimisti tvrde da novi zajednički dug, uprkos nespretnosti mehanizma preraspodjele i makroekonomske beznačajnosti, ostvaruje konkretne rezultate; da predstavlja prvi odlučujući korak ka istinskoj federaciji. Radi se o već poznatom argumentu da se Evropa kreće u pravom smjeru, ali veoma polako, sve dok jednom ne skoči – kad to najmanje očekujemo. Nasuprot ovoj sretnoj priči stoji moja slutnja da se krećemo u suprotnom smjeru, prema dezintegraciji.

Da li sam u pravu (a nadam se da nisam) zavisi od toga hoće li većina Evropljana do sljedeće godine osjetiti da im je fond za oporavak pomogao da se oporave. Ako se to dogodi, možda se zajednički dug EU zaista pokaže predznakom zajedničkog prosperiteta. Ali ja, ma koliko se trudio, ne vidim kako bi to moglo biti moguće.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 24/07/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

06/08/2020