S engleskog prevela: M. Evtov
 

Uobičajena rješenja „problema“ dječjeg rada pretpostavljaju usku, kaznenu politiku. Ili bojkotuju proizvode koje proizvode djeca, ili uklanjaju djecu s poslova koji se smatraju eksploatatorskim ili im ometaju školovanje. Međunarodna organizacija rada, iako je nekad podržavala napore da se dječji rad reguliše, danas potiče ovakve strategije: čvrsto se zalaže za potpuno ukidanje dječjeg rada i trenutno predvodi globalnu inicijativu da se do 2025. godine ukinu svi oblici dječjeg rada.

Ali politika tog ukidanja – koja se temelji na idealizovanom shvatanju djetinjstva kao vremena posvećenog isključivo igri i učenju – prenebregava društvene kontekste i strukturne uzroke dječjeg rada. Ta politika svjesno zanemaruje da dječji rad može poboljšati život djece, te stoga ni ne nailazi na dobar prijem u lokalnim kontekstima. Ta politika se na kraju svede na kažnjavanje ljudi koje međunarodne organizacije navodno štite.

Mislim da međunarodna nastojanja na poboljšanju života djece koja rade ne trebaju nametati ideale u situaciji koja je daleko od idealne, nego se moraju fokusirati na političko-ekonomske snage i strukturne nejednakosti koje proizvode siromaštvo u djetinjstvu. U nastavku iznosim moguće strategije takvog djelovanja.

Moje djetinjstvo kao „radnika“

Odrastao sam u Etiopiji kao „dijete-radnik“, ako ovaj izraz tačno opisuje milione djece koja širom svijeta doprinose egzistenciji svojih porodica. Svakog dana sam donosio vodu iz rijeke, a svakog vikenda drva za ogrjev iz mjesta mnogo daljih od rijeke. U školu sam išao u smjenama i, kad nisam bio u školi, prodavao na pijaci hranu skuhanu kod kuće i radio na lokalnim gradilištima kao fizički radnik. Obavljao sam i brojne kućanske poslove. Nosio sam žito u mlin i radio sve što je bilo potrebno: kuhao, prao odjeću, vodio brigu o braći i sestrama i s njima se dogovarao kako da nešto zaradimo van kuće.

Ne romantiziram ni siromaštvo ni svoj rad. Ali ne sumnjam u korisnost tog rada u smislu prevladavanja svakodnevnih životnih problema, poput kupovine hrane ili pribora. Milioni djece koja rade izdržavaju se zaradom koja nadopunjuje porodični budžet. Ta djeca pomažu u kućanskim poslovima, poljoprivredi i trgovini – tako da odrasli imaju dovoljno vremena i prostora za obavljanje specijaliziranih aktivnosti koje samo oni mogu obavljati. Kad god je riječ o poboljšanju dobrobiti djece-radnika, prečesto se zanemaruju ove životne okolnosti: pribavljanje sredstava za održavanje života i raznolikost životnih strategija za osiguranje kolektivne egzistencije.

Moje iskustvo poklapa se s nalazima istraživanja koja pokazuju koliko su doprinosi djece cijenjeni i vrijedni za porodice i zajednice. Uključivanje u posao od malih nogu centralna je karakteristika roditeljstva u društvima s niskim prihodima. Daleko od zanemarivanja ili zlostavljanja, ovaj način odgoja djece svjesno nastoji integrisati djecu u društvo i pripremiti ih za životne odgovornosti. Stoga rad ne samo da ima obrazovnu vrijednost, nego i djecu čini otpornijom na nedaće – i sada i kasnije, u odrasloj dobi.

Na raskršću rada, siromaštva i kulture

Već više od 15 godina radim istraživanja o djeci s margina etiopskog društva; to su djeca koja rade u ekonomiji kafe, ulični prosjaci, trgovci-migranti, stočari, njegovatelji, kućne sluge itd. Istraživao sam strategije preživljavanja, koje se s vremenom mijenjaju, kao i razloge dječjeg rada i šire sisteme kojima ta djeca moraju upravljati da bi sastavili kraj s krajem. Na živote ove djece presudno utiču dva pitanja: ukrštanje posla i siromaštva, te porodični i kulturni kontekst koji oblikuje njihov rad. Ove aspekte političke ekonomije, međutim, kreatori politika i praktičari koji se bave dječjim radom obično ili potcjenjuju ili zanemaruju.

Primjer uticaja političke ekonomije na siromaštvo djece dokumentovan je u mom istraživanju o sektoru kafe u Etiopiji. Ekonomija kafe čini 60% izvoznog prihoda Etiopije i zapošljava više od 20 miliona ljudi. Međutim, prihodi od kafe su nestabilni zbog nestabilnog globalnog tržišta i klimatskih promjena. Prihodi uzgajivača kafe znatno su opali, naročito tokom posljednje decenije. Razlog tome je, prije svega, liberalizacija tržišta kafe. Nakon raspada Međunarodne asocijacije za kafu 1989. godine, cijenu kafe na svjetskom tržištu diktiraju kompanije za prženje kafe – a ne proizvođači ili potrošači kafe. Povrh toga uzgajivači kafe ne mogu dodati vrijednost svojim proizvodima da bi povećali svoj udio u dobiti. Oni jedino mogu prodavati sirovu kafu – po niskim cijenama.

Ovo je „paradoks kafe“ u lancu vrijednosti, utoliko što postoji velika razlika u cijeni kafe koja se prodaje kao sirovina i pržene kafe koja se potrošačima prodaje kao krajnji proizvod. Ovi problemi – u kombinaciji sa stalnim rastom troškova proizvodnje poput troškova radne snage, gnojiva, pesticida, itd. – znače da poljoprivrednici svojim proizvodima ostvaruju tek oskudne prihode. Ovo ne samo da osiromašuje porodice koje proizvode kafu, već i smanjuje zaradu djece-berača kafe. Smanjenje prihoda na nivou domaćinstva i na nacionalnom nivou znači da je na raspolaganju manje resursa za prehranu djece ili plaćanje njihovog obrazovanja i zdravstvene zaštite. Ovo je stvarnost, a stvorena je uglavnom globalnim ekonomskim procesima, a ne lokalnim faktorima.

Moje istraživanje dokumentuje kako je kriza kafe intenzivirala poslove koje djeca moraju obavljati da bi povećala sposobnost preživljavanja svojih domaćinstava. Kako se siromaštvo produbljivalo, odgovornosti u domaćinstvima su se preraspodjeljivale, što je dovelo do toga da djeca djeluju kao amortizeri. Djeca ulažu više sati u neplaćene ili slabo plaćene djelatnosti – poput proizvodnje hrane ili brige za mlađu braću i sestre – da bi odrasli muškarci i žene mogli preuzeti djelatnosti koje stvaraju prihod, ili migrirati radi posla.

I polje dječjih aktivnosti je prošireno. Neka djeca su, na primjer, u obližnjim gradovima preuzela poslove po učinku ili svakodnevno rade na transportnim terminalima. A drugi su odlučili da se presele u potrazi za poslom. Pouka je ovdje da ovo nisu izolovani incidenti. Eksploatacija dječjeg rada je sistemski problem i može se riješiti isključivo fokusiranjem na njegove strukturne ili političko-ekonomske uzroke.

Dječji rad je povezan i s međugeneracijskim siromaštvom i sve većom feminizacijom preživljavanja. Širom svijeta raste broj seoskih i gradskih porodica koje se prvenstveno oslanjaju na hraniteljice, a jedna od posljedica je to da se dječji rad ponovo koristi kao amortizer za nesigurnost egzistencije. Dječaci i djevojčice preuzimaju odgovornost kućnog posla kako bi ublažili teret koji počiva na ženi-glavi domaćinstva. I, kao i u slučaju krize s kafom, to se dobrim dijelom događa zbog faktora koji su van kontrole pojedinačnih porodica. Istraživanja pokazuju da je povećanje skrbničkog rada koji vrše djeca, posebno djevojčice, tijesno povezano s rezanjem javnih ulaganja u zdravstvenu i bolničku njegu, što povećava i siromaštvo žena i obim skrbi koja se pruža u kući. Stoga je potrebno razumjeti i to kako uzajamno prožimanje (rodno određenog) porodičnog preživljavanja i političke ekonomije utiče na dinamiku radnih odnosa, uključujući i vrijednost koju stvara dječji rad.

Primite k znanju i prilagodite se

Siromaštvo u djetinjstvu ne možemo smanjiti, a ni poboljšati položaj djece radnika, ukoliko se ne pozabavimo političkom ekonomijom. Ovo je ključni zaključak. Politička ekonomija otkriva dinamiku koja oblikuje dječji rad i one koji taj rad eksploatišu. Objašnjava međudjelovanje materijalnih praksi i kulturnih ideja. I otkriva pitanja oko pristupa i korištenja resursa. Kako pokazuje primjer proizvodnje kafe, materijalni konteksti koji oblikuju dječji rad ne mogu su odvojiti od ekonomskih procesa koji stvaraju te materijalne uslove. Kad cijena sirove kafe padne, seljaci koji uzgajaju kafu trpe gubitak prihoda koji povećava ne samo siromaštvo domaćinstva, već i uključenost djece u napore da se osigura dodatni prihod. Jedini izlaz iz ove situacije jest osporavanje društvenih i ekonomskih struktura koje osiromašuju djecu-radnike, a ne osporavanje samog dječjeg rada.

Politička ekonomija sad je važnija no ikad. Pandemija COVIDa-19 poremetila je mogućnosti zarade i djece i odraslih u neformalnom sektoru. Migrantska i djeca koja rade raseljena su i životi su im još neizvjesniji. Štetne posljedice mjera socijalnog distanciranja ne znače samo gubitak sredstava za život. One su potpuno oslabile imovinsko stanje domaćinstava, što će brojnoj djeci otežati povratak na redovne svakodnevne aktivnosti, recimo školske. Nemogućnost da se iz siromašnih državnih budžeta obezbijedi finansijska podrška znači i to da su se mnoga djeca morala pobrinuti sama za sebe. Produbljivanje siromaštva ne samo da pokazuje hiperprekarnost izazvanu COVIDom-19, nego i zahtijeva intervencije fokusirane na nejednakost i preraspodjelu resursa. S obzirom na to da je vakcinisano 25% svjetske populacije, ali u siromašnim zemljama samo 1%, pandemija ne samo da pruža novi uvid u to kako i zašto trebamo voditi računa o globalnim nejednakostima – nego i te nejednakosti čini potpuno očitim.

Djeca-radnici s kojima sam razgovarao u okviru svog istraživanja često su govorila da im trebaju programi socijalne zaštite koji podržavaju brigu za njih i njihovu dobrobit. Ovaj zahtjev je u skladu sa članovima 19. i 27. UN-ove Konvencije o pravima djeteta, ali u mnogim kontekstima s niskim resursima takvi programi ili ne postoje ili su nedovoljni i neefikasni. Fokus na jačanje i poboljšanje takvih programa socijalne zaštite konkretan je korak koji bi mogle preduzeti sve zainteresovane strane, uključujući vlade, privatni sektor i nevladine organizacije.

Djeci koja prose na ulici ili rade u neformalnoj ekonomiji jasno je da njihovi razlozi za rad nisu ograničeni na nedostatak hrane ili odjeće. Ta djeca navode i druge aspekte osiromašenja, recimo nedostatak pristupa stanovanju ili skrbi i njezi invalida. Zato traže da donosioci odluka daju prioritet pristupu kvalitetnom obrazovanju, radnom osposobljavanju i početnom kapitalu za mala preduzeća. Mnoga djeca ističu potrebu za fleksibilnim školovanjem; prilagođavanje školskog kalendara ciklusima rada u zajednici važna je strategija politike koju vlade mogu usvojiti da bi povećale broj djece-radnika koja pohađaju školu.

Utvrđeno je i da djecu-radnike i njihove porodice efikasno pomaže direktna novčana pomoć, a za proširivanje takvih programa postoji veliki potencijal. Vlade bi se mogle fokusirati na preraspodjelu bogatstva i smanjenje društvenih nejednakosti, na regulisanje nivoa inflacije za osnovne potrepštine (hrana, voda, struja i zdravstvena zaštita) i na razvoj shema socijalnog osiguranja za pomoć domaćinstvima čiji članovi imaju neki stepen invaliditeta. Djeca-radnici kažu da im je potrebno pristojno i pristupačno stanovanje; stambene politike bi trebale osigurati stanovanje u gradovima gdje je većini domaćinstava s niskim prihodima sve teže držati korak sa stanarinom.

Neka od ovih rješenja mogu kratkoročno zvučati skupo, a druga opet kao skidanje s dnevnog reda, ali upravo su ovo pristupi koji imaju trajan učinak i osnažuju djecu-radnike.

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 13/10/2021.