Piše: Jana Coneva

S engleskog preveo: M. Manojlović

Redaktura: M. Evtov

Krajem prošle godine je zagađenost vazduha u Sofiji dostigla alarmantne razmjere. Mjerne stanice u nekim dijelovima bugarske prijestolnice pokazivale su koncentraciju mikročestica od deset do dvadeset puta veću od sigurnosnog maksimuma. Premda je u Bugarskoj zagađenje problem već dugi niz godina, čini se da nedavni vrhunac ukazuje i na nešto drugo.

Naučnici zasada nisu uspjeli objasniti odakle potiče ovo zagađenje. U nedostatku odgovora, svako se snalazi kako zna i može – ljudi koriste pročišćivače zraka i maske. Nepovjerenje javnosti u vladine statistike – podstaknuto odbijanjem zvaničnika da statistike potkrijepe detaljnijim podacima – dovelo je do pokreta „građanske nauke“ s mapama i aplikacijama koje pokazuju mjesta s najvećom koncentracijom zagađenosti.

No to su sve tek individualni odgovori na problem koji je u suštini kolektivni i strukturni. Zagađenje je politički problem koji se svodi na pitanje o tome ko zapravo plaća cijenu ekonomskog razvoja.

Naravno, ovo pitanje odražava i daleko obuhvatnije transformacije. Haotična tranzicija u kapitalizam kroz koju je Bugarska prošla ranih 1990-ih donijela je slom većine proizvodnih industrija, pad životnog standarda i vladavinu ekonomskog Divljeg zapada. Neplanski kratkovidi privredni razvoj proizveo je društvo duboko nejednako i, u pojedinim dijelovima, disfunkcionalno. Dok se bogata manjina okoristila ovom situacijom, većina Bugara snosi posljedice koje su ponekad i smrtonosne – uključujući i otrovni zrak.

Blokirani
 

Nema sumnje da geografski položaj bugarskog glavnog grada doprinosi problemu kvaliteta vazduha: Sofija je smještena u kotlini i okružena planinama koje sprečavaju strujanje zraka koje bi moglo ukloniti toplotu, gasove i zagađenje. Ali Sofija nije jedini grad s ovakvim položajem; sve je ove probleme moguće riješiti inteligentnim urbanističkim planiranjem.

U najranijim fazama gradskog razvoja izgledalo je da će se u tome i uspjeti. Urbanisti su inicijalno osmislili niz širokih otvorenih prostora koji Sofiju povezuju s obližnjom planinom Vitoša, a što je gradu trebalo obezbijedili stalan dotok svježeg planinskog zraka. Sofija je investirala u velike javne parkove s pogledom na Vitošu, a u okolnim selima je zabranjena gradnja kuća viših od jednog i po sprata. Šta je, onda, pošlo po zlu?

Odgovor ćemo naći u posljednje tri decenije. Bugarska je industrijalizovana relativno kasno, tek nakon drugog svjetskog rata, tokom vladavine Komunističke partije. Premda je u socijalizmu industrija često bila prljava i zaštita životne sredine nije bila na vrhu prioriteta vlade, razvoj je tekao relativno planski, a životni standard većine stanovništva postepeno rastao. A broj stanovnika Sofije se između 1945. i 1985. godine više no udvostručio.

Ali nakon 1989. godine, kad se država našla u rasulu, civilno društvo – tek u povojima – pomamilo se za novotarijama i zaokupilo borbom za opstanak. Odbačen je čak i privid bilo kakvog planiranja. Nagli rast je s gradom spojio okolna predgrađa i postepeno ih pretvorio u placeve za dekadentne vile nove bugarske elite.

Na tržištu nekretnina su dijelovi grada s pogledom na Vitošu najskuplji i natraženiji. Dijelom je i to razlog što su tokom haotičnog razvoja 1990-ih i 2000-ih izgrađeni brojni poslovni neboderi koji blokiraju dotok svježeg zraka s planina, a među njima i onaj znakovito nazvan Capital Fort (Glavna tvrđava/Tvrđava kapitala) – „poslovni centar“ koji je sa svojih 28 spratova najviša građevina u čitavoj Bugarskoj.

Zabrana privatizacije i gradnje u javnim parkovima postepeno je ukidana ili zaobilažena polulegalnim sredstvima. A krivci za to nisu samo poslovne zgrade i tržni centri. Nedavno se i ambasada SAD-a, pod izgovorom rizika od „terorizma“, preselila iz prostorija u centru grada u džinovski utvrđeni kompleks izgrađen na šesnaest hektara južnog gradskog parka.

Ova urbana katastrofa ne dešava se u vakuumu. Potaknuta je procesom „restitucije“ – odlukom države da zemljište i imovinu nacionalizovane u doba komunizma vrati predratnim vlasnicima (što se desilo i u drugim nekad socijalističkim zemljama Istočne Evrope). Cilj restitucije bio je revitalizacija slabe i malobrojne predratne građanske klase, kao i stvaranje uslova za uspon nove klase kapitalista, ali je restitucija donijela protivrječnosti, nasilje i bezakonje. Posljedice je, između ostalog, snosila i životna sredina.

U dimu
 

Likvidacija bugarske industrijske baze iz vremena socijalizma postavila je Sofiju između čekića i nakovnja. Bez proizvodne privrede, gradska elita je pribjegla razvojnoj strategiji koja se uvelike oslanja na nekretnine, potaknuta i hiljadama onih koji su se u ovaj grad slijevali iz ekonomski devastirane provincije. Za samo nekoliko decenija, šire područje grada je s manje od milion stanovnika, koliko ih je bilo 1975. godine, naraslo na možda i dva miliona, koliko ih ima danas. Zvanične statistike navode nešto preko 1,5 miliona stanovnika, ali je tačan broj nemoguće utvrditi zbog velikog broja neprijavljenih stanovnika i nelegalnih naselja.

Nema sumnje da je za nepodnošljivu količinu prašine u zraku odgovorno i prenapuhano tržište nekretninama. No, zagađenju podjednako (ako ne i više) doprinose – automobili. Urbanističko planiranje Sofije je od 1990-ih notorno po tome što se pobrinulo da automobila radi razori javni prevoz i zamijeni ga novim cestama i auto-putevima. Umjesto da razvija javni prevoz kao jeftinu, ekološki i socijalno prihvatljiviju alternativu automobilima, gradska uprava je 2016. godine odlučila da cijene karata u javnom prevozu poveća za 60%.

Vlada je iskoristila fondove Evropske unije da proširi sistem podzemne željeznice, ali je istovremeno ukinula nekoliko tramvajskih linija. Na Internetu je improvizovani sistem biciklističkih staza u Sofiji predmet podsmijeha, a taj sistem je automatske semafore za pješake nedavno zamijenjenio „pametnim“ semaforima koji obezbjeđuju (što će reći privileguju) neprekidan tok automobilskog saobraćaja.

Liberalni kritičari će sve ovo pripisati političkoj klasi koja nema sluha za ekološku održivost i inteligentno urbano planiranje. Činjenica je, međutim, da su otrovni gasovi u kojima se guše građani Sofije direktni proizvod političke ekonomije Evropske unije i položaja Bugarske koja je u toj hijerarhiji negdje pri samom dnu.

Smetljište Evrope
 

Godinama su vlade Zapadne Evrope promicale dizel-gorivo kao isplativ način za postizanje emisionih ciljeva iz UN-ovog Protokola iz Kjota. Popularnost dizela donijela je mnoštvo problema a, prije svega, otrovni zrak. Dizelski motori, premda efikasniji od benzinskih, izbacuju kancerogeni dim pun čestica koji znatno utiče na zagađenost zraka – po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ova je prijetnja po javno zdravlje odgovorna za sedam miliona smrtnih slučajeva godišnje. U Bugarskoj je proteklih godina broj preranih smrti uzrokovanih zagađenjem premašio 14.000 godišnje. Ovakvi nalazi su potakli sadašnji otpor prema vozilima na dizel, koji je u pojedinim evropskim gradovima doveo i do njihove potpune zabrane.

Ovaj nagli zaokret u stavu prema dizelu pokazuje da tehnička „rješenja“ kapitalističkih problema zapravo ništa ne rješavaju, nego samo premještaju probleme u siromašnije zemlje i na nezaštićenije populacije. U ovom konkretnom primjeru, pokušaji vlasti da smanje emisije štetnih gasova u konačnici su doveli do još većeg zagađenja.

Dok zemlje zapadne Evrope, prije svega Njemačka, idu u smjeru postepenog ukidanja dizel-motora, istočna Evropa (u ogromnoj mjeri ovisna o polovnim automobilima) postala je očita deponija korištenih vozila na dizel-gorivo. Dok njemački gradovi nastoje potpuno ukloniti dizel-automobile s ulica, u Bugarskoj su oni ove godine prvi put brojčano nadmašili automobile na benzin. Budući da su automobili na bugarskim cestama u prosjeku stariji od 20 godina, čak su i oni s benzinskim motorima daleko od ekološki prihvatljivih. A 600 automobila na 1.000 stanovnika u Sofiji predstavlja skoro dvostruko veću koncentraciju automobila nego u Beču.

Situaciju pogoršava privatizacija
 

Dodatni faktor kritičnog zagađenja zraka u Sofiji predstavljaju privatizacija i liberalizacija sistema centralnog grijanja koji se provode još od 1990-ih. U socijalizmu je Bugarska izgradila ogromne toplane koje su gradove snabdijevale jeftinim grijanjem. Taj sistem ni slučajno nije bio savršen i građani su podmićivali činovnike da bi ih preko reda priključili na mrežu. Ali relativna korumpiranost i neefikasnost državnog sistema nisu ništa u usporedbi s katastrofom koju su donijele tržišne reforme. Privatizovano grijanje ubrzo je postalo preskupo za prosječna domaćinstva, što je 1990-ih i 2000-ih dovelo do talasa isključivanja s mreže centralnog grijanja.

Bugari s niskim i srednjim primanjima prešli su na „privatne“ načine grijanja, bilo na struju (što je 2013. godine dovelo do dotad neviđenih protesta zbog visine režija), bilo ložeći drvo, ugalj i druge vrste čvrstog goriva. Danas se više od polovine bugarskih domaćinstava griju na drvo ili ugalj. Ne treba posebno naglašavati koliko su ovi zastarjeli metodi prljavi i pogubni po kvalitet zraka.

U izvjesnom smislu, Sofija je nakon 1989. godine demodernizovana i „ruralizovana“. Procjenjuje se da se jedna devetina (ili 55.000) domaćinstava u ovom gradu grije na čvrsto gorivo. Gradska uprava nije na ovaj problem reagovala subvencionirajući račune za centralno grijanje, nego – kupovinu šporeta. U teatralnom pokušaju podizanja svog javnog rejtinga, gradonačelnica Sofije Jordanka Fandakova nedavno je iskazala brigu tako što je angažovala privatnu firmu da ugradi filtere u dimnjake čitavih deset (!) zgrada.

U međuvremenu je gradska skupština upravo odobrila kontroverznu transformaciju jedne od sofijskih elektrana u spalionicu otpada; električna energija će se, dakle, proizvoditi spaljivanjem smeća. Stručnjaci se ne slažu oko količine zagađenja koju može proizvesti jedno takvo postrojenje smješteno usred grada. Dok protiv ovog plana neprestano izbijaju protesti, gradska uprava i njeni eksperti tvrde da zagađenje neće biti baš toliko strašno. Međutim, s obzirom na to koliko je Sofija već zagađena, čak i „ne baš toliko“ predstavlja realan razlog za uzbunu.

Zahvaljujući čarima kapitalizma, čak i otrovni zrak u Sofiji predstavlja priliku za zaradu: prodaja kućnih prečišćivača vazduha i maski za disanje naprosto cvjeta. Zabrinuti građani traže individualna tehnička rješenja za problem koji je u svojoj suštini kolektivan. Pošto ta rješenja djeluju samo za neke i samo privremeno, a nimalo ne doprinose rješavanju temeljnih političkih pitanja, problem se sve više produbljuje.

Bogati ne plaćaju; kriva je sirotinja
 

Govoreći o problemu kvaliteta zraka, bugarska srednja klasa i liberalni medijski establišment ignorišu uticaj automobilskog saobraćaja i za zagađenje okrivljuju isključivo siromašne slojeve i njihove peći na ugalj. (To jest ono 60% stanovništva koje si može priuštiti ikakvo grijanje). Ove optužbe dobijaju naročito zloćudan prizvuk kad predmet kritike biva romska zajednica. Po uvriježenom mišljenju, Romi lože ne samo drvo, nego i automobilske gume i ostali otpad. Ova vrsta retorike je izuzetno opasna jer prijeti da opravdano nezadovoljstvo zbog stvarnih ekoloških problema pretoči u proteste protiv romske manjine – koje u Bugarskoj u posljednje vrijeme ne manjka.

I vladi je draže da krivicu sa sebe svaljuje na sirotinju, pa je u cilju rješavanja krize nedavno uputila Skupštini prijedlog za potpunu zabranu grijanja na drva. Ali djela govore više od riječi: gradske vlasti su, one iste sedmice kad su ugradile filtere u čitavih deset dimnjaka, uvele i takozvanu „zelenu kartu“ – vanrednu mjeru drastičnog pojeftinjenja javnog prevoza u danima drastične koncentracije smoga. Premda vlasti to još uvijek odbijaju priznati, svojim postupcima pokazuju da su izduvni gasovi automobila bitan faktor zagađenja.

Ovo zakašnjelo priznanje, kao i sve ostalo u bugarskoj svakodnevici, oslikava klasni odnos snaga u društvu. Vlastima je očito lakše okriviti i kazniti osiromašene vlasnike uvezenih polovnih vozila nego se uhvatiti u koštac s tajkunskim mešetarima nekretnina ili izvršiti značajna ulaganja u sistem javnog prevoza. I stoga je država – da bi potakla vozače da pređu na novije i čistije modele – uvela nove poreze na starija vozila. Ovaj zakon je izazvao novi talas masovnih protesta sličan pobuni francuskih Žutih prsluka.

Nema izbora
 

Ova vrsta kaznene politike kojom se nastoji ublažiti zagađenje neće promijeniti činjenicu da je javni prevoz zastario i preskup, da se ne ulaže u sistem centralnog grijanja, te da nema nikakvih subvencija za ekološki prihvatljivije načine grijanja. Uz sve to se ni činjenica da se ekonomski razvoj Sofije skoro potpuno oslanja na tržište nekretnina ne tretira kao problem.

Siromaštvo Bugarske i njen marginalni položaj u globalnom kapitalizmu omogućili su stalne napade na javne prostore i javne ustanove, privilegovanje predgrađa i neodrživi rast tržišta nekretnina, pogoršavajući ionako lošu situaciju sa zagađenjem i u Sofiji i drugim gradovima. A kako bi i moglo biti drugačije?

Više od deset godina nakon pristupanja Evropskoj uniji, Bugarska još uvijek zaostaje daleko za svojim zapadnim susjedima. S platama koje u prosjeku predstavljaju petinu plata njihovih njemačkih kolega, bugarski radnici sebi jednostavno ne mogu priuštiti ekološki prihvatljivije načine grijanja. Ljudi lože ugalj ne zato što ih nije briga za životnu sredinu, nego zato što nemaju izbora.

Čak i da bugarska država radikalno promijeni svoju transportnu politiku, Bugarsku u trajno nepovoljnom položaju održava činjenica da je izvor jeftine radne snage za bogatija tržišta. Zeleni New Deal za kojim vape i Bugarska i čitava Evropa nije moguće finansirati bez promjena u raspodjeli bogatstva na nivou kontinenta.

Rješenje, dakle, valja iznaći ne samo na državnom nego i na evropskom i internacionalnom nivou. Rješenje podrazumijeva veće poreze za bogate, radi investiranja u zelenu infrastrukturu. Njemačka vlada danas govori o povećanju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, uvođenju ekološki prihvatljivijeg gradskog saobraćaja i zabranu vozila koja zagađuju zrak. No sve to ostaje prazna priča sve dok Njemačka svoje zastarjele ostatke, izrazito nepovoljne za životnu sredinu, izvozi u Bugarsku i ostale zemlje na istoku Evrope.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 17/03/2019.