S engleskog prevela: M. Evtov

U članku nedavno objavljenom u Guardianu, istoričar William Dalrymple traži uklanjanje statue koja stoji ispred britanskog Ministarstva vanjskih poslova. Radi se statui Roberta Clivea, zbog zločina izvršenih u Indiji poznatog i kao 'Lord Lešinar'. Dalrymple, odražavajući mišljenje izraženo i drugdje u liberalnim medijima, smatra da se „obrazovanjem i iskupljenjem… konačno možemo suočiti s onim što smo učinili, te tako započeti proces izvinjavanja za mnogošta za šta se moramo izvinjavati. Tek tad možemo nastaviti dalje bez teškog tereta naše imperijalne prošlosti.“

Ali sugestija da uklanjanje statua može „nas“ osloboditi „naše“ prošlosti zapravo upozorava na to da se zaboravlja ko i zašto već obara te statue. Šta „nama“ znači to kad demonstranti pokreta Black Lives Matter sruše statuu Edwarda Colstona i jedan crnac simbolično kleči 8 minuta i 46 sekundi na vratu te statue – dočaravajući scenu kad policajac ubija Georgea Floyda, te kad tu statuu bace u rijeku onako kako su bezbrojni živi crnci – muškarci, žene i djeca – bacani s broda u sigurnu smrt? Sasvim sigurno ne da „mi“ možemo krenuti dalje ili se čak „pomiriti“ ili „suočiti“ s dugom britanskom istorijom ubitačnog porobljavanja ljudi i kolonijalne pljačke. Tim akcijama nije cilj da stvore situaciju koja „nas“ Britance (za koje se pretpostavlja da su bijelci) zauvijek „oslobođa“ tereta prošlosti, niti da nam omogući da taj teret svedemo – kako preporučuje Dalrymple – na potresnu istoriju koja upozorava i izaziva krivicu: onakvu kakva se u njemačkim školama predaje o nacistima. Naprotiv, ova djela su izraz spoznaje da nasilje rasističkog imperijalizma opstaje i danas, ali snage koje mu se opiru od samog početka sad ulaze u novu fazu.

Pobuna protiv istorijske nepravde je i borba za bolji svijet

Rušenje konfederacijskih statua na jugu SAD-a usred protesta protiv policijskog nasilja ukazuje na kontinuitet između savremenog rasističkog policijskog i zatvorskog sistema i rasnog ropstva, kao i na suštinski značaj današnjeg abolicionizma. Isto tako i rušenje statua trgovaca robljem i kolonijalnih bjelačkih šovinista u Britaniji povezuje strahote policijskog rasizma u Sjevernoj Americi, Velikoj Britaniji i Evropi s načinom na koji su u globalne strukture akumulacije kapitala ugrađivani rasno nasilje i bjelački šovinizam, koji opstaju i dan danas. Kapital i „rasa“ – koncept koliko izmišljen toliko u svojim učincima i stravično stvaran – nastali su kao nerazdvojni, pa kao takvi i opstaju. Sadašnji protesti su izraz duboke boli, ali i borba za drugačiji svijet – zato i jesu inspiracija tolikim ljudima širom svijeta.

Naravno da je važno znati – i podučavati u školama – da na profitu od ropstva i kolonijalizma ne počivaju samo gradovi kao Bristol i London, Glasgow i Manchester, nego i cjelokupna struktura britanskog kapitalizma. Kako gvajanski marksistički mislilac Walter Rodney objašnjava u svojoj veoma uticajnoj knjizi Kako je Evropa spriječila razvoj Afrike /How Europe Underdeveloped Africa, taj kapitalizam je izgrađen na retrogradnim procesima siromašenja, ekstraktivizma, uništavanja svakojakih sredstava za život, pa i čitavih uspješnih gradova već ustanovljenih kao globalna središta industrijske proizvodnje – i tako stvorio dotad neviđene globalne nejednakosti.

Kolonijalizam je nepovratno promijenio i odnose među koloniziranim narodima, stvarajući nove kategorije roda, seksualnosti, klase i zajednice, te stvarajući i utvrđujući snagu klase koje sarađuje s imperijalizmom, a koju Frantz Fanon opisuje u knjizi Prezreni na svijetu / The Wretched of the Earth.

Savremena pljačka Afrike

Ne smijemo zaboraviti: ropstvo je okončano organizovanim otporom porobljenih (a ne otporom bijelih abolicionista) i kolonijalni gospodari su izbačeni iz Afrike i Azije višestrukim antikolonijalnim pokretima i borbama (ne samo onim nenasilnim pod vodstvom elita). Ali struktura britanskog kapitalizma i dalje se održava kroz rasističke procese pljačke, masovnog umiranja i dehumanizirajuće eksploatacije – što su sve elementi savremenog imperijalizma. Britanski protesti Black Lives Matter (BLM) povezuju živote ljudi koje su Colstonovi službenici hvatali, krali i bacali s brodova sa životima svih onih koji se danas dave u Mediteranu, kao i sa životom Joy Gardner koju su čuvari rasističke imperijalne granice vezali i ugušili pred očima njenog petogodišnjeg sina.

Britanski protesti BLM povezuju živote miliona ljudi koje je Churchill osudio na masovno stradanje sa životima ljudi spaljenih u zamkama smrti u kojima se danas proizvodi odjeća svjetskih marki, kao i sa životima svih onih čija se vjekovna zemlja otima, truje i uništava zarad korporativnog profita.

Britanski protesti BLM povezuju pljačku koju su u Južnoj Africi nekad vršili bjelački šovinisti Cecila Rhodesa s rasističkim obezvređivanjem afričkih života koju danas provodi Svjetska banka kroz neprekidnu pljačku država opterećenih zaduženjima i neoliberalnim restrukturiranjem, a Svjetska trgovinska organizacija [eng. WTO] i farmaceutske korporacije tako što milionima ljudi na ovom kontinentu uskraćuju pristup liječenju HIV-a. Sve to britanski protesti BLM povezuju i sa životima onih koje je bezočnost korporacija ubila prije tri godine u Grenfellu, kao i sa životima onih koji danas najviše umiru od Covida-19.

Mit o Churchillu

Nekolicina ljevičara ukazuje na to da statue, a osobito Churchillova – kao predmet najžešćih sporenja, zapravo odvraćaju pažnju od suštine problema. Ali činjenica je da i demonstranti koji govore o policijskim ubistvima – i sve intenzivnije zahtijevaju rezove budžeta za policiju i zatvore – kazuju da te statue predstavljaju istoriju koja se i dalje reprodukuje, što značaj ovog političkog trenutka čini očitim.

Churchill je ne samo svjesno izazvao užas bengalske gladi 1943. godine (prvu, u kojoj je umrlo 10 miliona ljudi, izazvala je 1770. godine Cliveova Britanska istočnoindijska kompanija), nego i odigrao osobito gnusnu ulogu u postojećem globalnom sistemu ekstrakcije i akumulacije zbog kojeg je radništvo Istočne Indije i dan danas na ivici gladi, na šta nas je podsjetio ciklon Amphan. Ovaj sistem nije ništa manje rasistički zbog činjenice da su u njegove najviše ešalone uključeni i indijski kapitalisti-milijarderi. Novi moćni fašizmi poput Modijeve hindutve, ideologije istovremeno kolonijalne i duboko ukorijenjene u daleko dužoj dehumanizirajućoj hijerarhiji kasta, samo betoniraju ovaj rasizam i dodaju mu nove slojeve.

Razotkrivanje mita o Churchillu ne smijemo izbjegavati na osnovu toga što je on preduboko ukorijenjen kao simbol britanstva. Nego se moramo direktno suočiti s tim da je taj mit nastao oko istorijske ličnosti koja je izdanak imperijalističke i rasističke više klase, oko jednog političara koji je i radničku klasu svoje zemlje mrzio iz dna duše (kao i ona njega). Otud ovaj mit najbolje sumira šta danas znači britanski nacionalizam. Ne može ga se prisvojiti za korištenje u druge svrhe, niti preinačiti – treba ga zamijeniti energičnim antirasističkim, antiimperijalističkim, revolucionarnim emancipatorskim solidarnostima koje bujaju širom svijeta.

Rušenje statua nije šansa – kako bi to htjeli Dalrymple i njemu slični – da se jedno poglavlje zatvori i da se „krene dalje“ nego samo jedan element borbe koja će se sigurno nastaviti. Za učesnike te borbe koji stvaraju istoriju, i torijevci i Laburistička stranka (koja je pod novim liderom Keirom Starmerom prigrlila svoju dugu imperijalnu prošlost) predlažu drakonske kazne.

Ali to samo naglašava zašto svi mi koji vjerujemo u drugačiju budućnost moramo stati zajedno i insistirati: Rhodes mora pasti – Churchill mora pasti – Black Lives Matter!

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 18/06/2020.