BUGARSKA: Borba protiv mita o zelenom kapitalizmu

Piše: 

Stoyo Tetevenski
Bugarska se sprema za energetsku tranziciju, uz podršku sredstava iz fondova EU. Iako je u pitanju članica EU, mnoge dileme su nam zajedničke – najveća je šta će biti s radnim ljudima? Da li država namjerava ponuditi zaštitu radništvu, da li će zbrinjavanje biti išta ambicioznije od pukog preživljavanja? Hoće li generacije i cijele zajednice biti žrtvovane, baš kao i resursi?
Nije jasno ni da li će biti istinske koristi po okoliš, jer se planovi bugarske vlade zasnivaju na evropskom Zelenom dogovoru koji ne garantuje da će stati akumulacija kapitala iscrpljivanjem resursa. Iako nas je upravo kapitalizam doveo u klimatsku krizu, njenom rješavanju se pristupa s pozicije da nam je potrebno još kapitalizma, samo zelenkaste nijanse
. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M.Evtov

Bugarsko Ministarstvo životne sredine i voda obustavilo je u aprilu 2022. godine rad termoelektrane Marica 3 – zbog sistematskog kršenja standarda kvaliteta zraka. Gubitak oko 250 radnih mjesta izazvao je val protesta sindikata – hiljade radnika iz obližnjih elektroenergetskih objekata preplavile su ulice strahujući da su njihova radna mjesta sljedeća na redu.

Ovo je najnovija u nizu epizoda u vezi s pitanjem uglja u Bugarskoj, te važan pokazatelj stava nove koalicione vlade u pogledu gašenja industrije uglja.

Bugarska se obavezala da će ugalj ukinuti do 2038/2040. godine. Međutim, bugarski Nacionalni plan oporavka i otpornosti iz 2021. godine uključuje projekte gasifikacije najvećeg kompleksa uglja, Marica Istok, de facto predviđajući eliminaciju industrije uglja do 2026. godine. Kasnije je taj plan preinačen u napuštanje prirodnog gasa – zato što je gas uvozni proizvod. Vlada umjesto toga planira finansirati novu, milijarde vrijednu gigantsku tvornicu za proizvodnju baterija. Rizičan je to potez, jer se oslanja na tehnološka otkrića koja bi trebala sniziti cijene skladištenja električne energije, ali je još uvijek nejasno ko će i kako izvesti taj poduhvat.
 

Klimatska strategija EU: plaćaju radnici

Za rudnike uglja ovo znači jedno: Bugarska planira brzo i odlučno ukinuti ugalj, ostavljajući pitanja zapošljavanja i cijene električne energije bez odgovora.

Vladin plan oporavka umjesto toga predviđa milijarde ulaganja u privatni sektor – kao nadoknadu troškova zelene tranzicije, nadajući se tako potaći ekonomski rast i ukupni razvoj. Bugarske vlasti u tome samo slijede klimatsku strategiju cijele Evropske unije (EU): spasiti biznise od prijetećeg klimatskog kolapsa, a troškove – kroz vladine subvencije za privatni sektor i veće cijene – prebaciti na radnike.

Neki ovaj pristup pozdravljaju kao povratak države u ekonomski sektor i kraj mjera štednje. Po toj priči, budući da neoliberalizam nije uspio u rješavanju klimatske krize, vlade intenziviraju svoje djelovanje da bi nametnule strogu kontrolu i regulisale brzu „zelenu” tranziciju – neku vrstu istinski „zelenog” New Deala. Samo što se tako šta ni slučajno ne dešava. Ono čemu svjedočimo je, u stvari, ono što kapitalizam čini od početka: tjera državu na intervencije koje kapitalistima maksimiziraju profit.

Uobičajeno je pogrešno shvatanje da se neoliberalizam zalaže za politiku laissez-faire u kojoj država ekonomiju prepušta „nevidljivoj ruci“ tržišta.

A šta se zapravo dešava?

Privatizacija, deregulacija poslovanja i smanjenje oporezivanja preduzeća – po definiciji Naomi Klein, tri stuba neoliberalizma – zahtijevaju intenzivno učešće vlade, bilo da se radi o brutalnosti policije ili oštrim mjerama štednje. „Slobodno tržište“ nikad nije bilo slobodno i uvijek je trebalo državu – da ekonomiju strukturira tako da privatni sektor maksimalno profitira.

Do 2008. godine su krize, prirodne ili proizvedene, korištene kao izlika za niz strukturnih reformi (ono što Naomi Klein naziva „kapitalizam katastrofe“), a otada se vlade znatno zadužuju da bi biznisima kompenzirale sve njihove troškove – koji proizlaze i iz negiranja kriza koje su sami stvorili.

Bugarska vlada je od početka pandemije COVIDa-19 isplatila privatnim preduzećima milijarde u raznim vrstama subvencija, od djelimične isplate radničkih plata do uvođenja poreskih olakšica. Država sad preduzećima plaća kompenzacije i za visoke cijene energije. Bugarska domaćinstva još uvijek koriste energente čije su cijene pod državnom kontrolom, koja će uskoro biti ukinuta, ali nisu dobila ni novčića kompenzacije za visoku inflaciju izazvanu cijenama energenata koje su sad otprilike dvostruko veće od prosjeka u EU.

Kao i mjere u slučaju COVIDa-19, klimatske politike s jedne strane ublažavaju neke učinke klimatske krize (bilo da se radi o cijenama, prihodima ili emisijama stakleničkih plinova) [...] .

Ali u suštini je cilj tih mjera da po svaku cijenu spase privatni profit i tako održe neoliberalnu ekonomiju. Bugarska ekonomija će uskoro imati priliku da pod okriljem Evropskog zelenog dogovora uživa blagodeti zelenog kapitalizma – ogromna sredstva EU kojim će Vlada subvencionirati biznise da bi im pokrila troškove tranzicije.

(Na ovaj zaključak navodi i nedavna najava da jedan veliki investitor kupuje Maricu Istok 3, još jednu veliku elektranu na ugalj – što signalizira da će privatne kompanije iskoristiti finansijske stimulanse za energetsku tranziciju.)

No sve glavne učinke klimatskih promjena, i same „zelene“ tranzicije, svaliće narodu na grbaču. Od radnika se očekuje da plate ceh i promjena i tranzicije, a država im pri tome ne nudi nikakvu zaštitu. Ne iznenađuje onda što se mnogi od njih protive zelenoj tranziciji.


Duboke podjele

Savršen primjer je ranije navedeni slučaj. Sindikati smatraju da je zatvaranje termoelektrane Marica 3 prvi korak ka ukidanju uglja. Vlada kaže da se ovo postrojenje može ponovo otvoriti čim se „dovede u stanje koje ne predstavlja neposrednu opasnost zagađenja okoliša“. Umjesto da preduzme odlučne mjere – kao što je nacionalizacija elektrane, [...] vlada je elektranu jednostavno zatvorila, natjeravši tako vlasnika da otpusti sve zaposlene. A radnici su bili prisiljeni da vlasnika brane i nisu imali nikakvog načina da utiču na svoju budućnost svojih poslova i svog grada.

Takve politike stvaraju duboke podjele između radnika industrije uglja i aktera civilnog društva koji se bore za poboljšanje kvaliteta zraka ili protiv klimatskih promjena. Ovi potonji doprinose podjeli ističući vezu između zdravijeg okoliša i boljeg kvaliteta života – što, s obzirom na nezaposlenost i siromaštvo s kojima se suočavaju radnici industrije uglja, djeluje ironično ili krajnje cinično.

Sindikati su vrlo aktivno agitovali za intervencije kojima bi vlada olakšala „zelenu“ tranziciju osiguravajući pravedniju raspodjelu troškova. Neki su, na primjer, predlagali da i same državne elektrane na ugalj postanu investitori u obnovljive izvore energije, čime bi se dijelovi energetskog sektora zadržali pod javnom kontrolom i radnicima ponudila sigurna tranzicija, budući da bi ostali u istoj kompaniji. Drugi su dali podršku vladinoj fabrici za zelene tehnologije koja bi bila izgrađena u srcu rudarske regije.

Nažalost, ovi hrabriji zahtjevi ustupili su mjesto kratkoročnoj strategiji odbrane uglja kao sredstva za preživljavanje. Tako radnici gube bitku s vremenom a industrija uglja instrumentalizira njihove strahove da bi svoju agoniju pretvorila u novo poduzeće koje donosi novac.

Sindikati su ismijali vladine planove za otvaranje novih radnih mjesta kroz finansiranje brige o starima. Takvi stavovi odražavaju dugogodišnju devalvaciju društvene reprodukcije – i nedostatak razumijevanja važnosti koju rodna ravnopravnost ima za rješavanje i društvene i ekološke krize. Jasno da domovi za njegu ne mogu osigurati posao desetinama hiljada radnika industrije uglja, ali će ti poslovi pomoći drugima u teškoj situaciji. Nažalost, vlada odavno podržava oskudicu za narod i obilje za kompanije; stoga situacije poput ove samo produbljuju jaz između različitih borbi.

A šta je s prirodom?

Evropski zeleni dogovor vrti se oko ideje ostvarenja ekonomskog rasta bez iscrpljivanja resursa – cilj je dakle nastaviti s akumulacijom kapitala do u beskonačnost. [...] Međutim, nema apsolutno nikakvih dokaza da je to ostvarivo – ekonomiji će za nastavak rasta vjerovatno i dalje trebati sve veća količina minerala i energije. EU se na tako beznadežan pristup kladi zato što praktično sve alternative koje nam daju kakvu-takvu šansu za ublažavanje klimatskih promjena zahtijevaju oštra ograničenja kapitala.
 

Strukturne i korjenite promjene

Kako bismo klimatskoj krizi pristupili s primjerenom ozbiljnošću, moramo skratiti radnu sedmicu, uvesti zabranu uvoza zagađujućih proizvoda kompanija koje poslove prebacuju u zemlje jeftine radne snage, stati na kraj stočarstvu, obnoviti prirodna staništa, ekonomiju transformisati u ekološki prihvatljivu ekonomiju za zadovoljenje potreba ljudi, uspostaviti besplatan i pristupačan javni prevoz, uvesti zabranu robe koja se ne može reciklirati ili popraviti, te ograničiti ili ukinuti velike zagađivače kao što su građevinska industrija, proizvodnja oružja i vojska, rudarstvo i ekstrakcija resursa.

Da bismo obnovili svoj odnos s okolišem, neophodna je upravo ovako masivna transformacija.

Ali baš sve mjere za smanjenje emisija stakleničkih gasova i uništavanja životne sredine zapravo ograničavaju kontinuiranu akumulaciju. Stoga je i predloženo razdvajanje – kako bi se otvorilo novo polje akumulacije: zeleni kapitalizam. Odsada vlade ne samo da će privatnom sektoru povjeriti borbu protiv klimatskih promjena – koja će se svesti na simulaciju – nego sve to mi plaćamo, što kroz ogromna javna sredstva koja im se daju, što kroz trpljenje posljedica klimatske krize.

Moramo zahtijevati snažnu javnu intervenciju u ekonomiju koja će težište staviti na obezbjeđenje dobrog i održivog života za sve.

S jedne strane, to bi značilo redistribuciju bogatstva ka stvaranju zelenih radnih mjesta i sigurnu tranziciju za radnike industrije uglja i drugih industrija koje zagađuju okoliš. Ulaganje u privatni sektor ne može radnicima jamčiti stalno zaposlenje, zato nam treba tranzicija koju vodi država pod demokratskom i kontrolom lokalnih zajednica.
Tako u tranziciji možemo radnicima osigurati pristojan životni standard, dopuštajući da u svim mjestima zajednice same redefinišu svoju budućnost.

Takva bi intervencija nanijela veliku štetu akumulaciji kapitala, zato se moramo boriti za strukturne promjene koje omogućuju takvu transformaciju.

S druge strane, moramo naglasiti hitnost rješavanja klimatske krize i njenu direktnu vezu s kapitalizmom kao projektom akumulacije kroz crpljenje ograničenih resursa. Prema tome, da bismo preživjeli i nadvladali krize koje stvara kapitalizam, moramo izraditi strategiju za neko vrijeme nakon fosilnih goriva i stalne kapitalističke ekspanzije.
 

Napredak tamo gdje je potreban

To ne znači da će progres biti ugušen.

Napredak i razvoj nastaviće se tamo gdje je to potrebno.

Ali u isto vrijeme treba ograničiti i ukinuti industrije koje zagađuju i nastavljaju proizvoditi samo proizvodnje radi. Protiv konzumerizma se treba boriti kontrolom tržišta i konkretnim mjerama poput zabrane planiranog zastarijevanja.

Zelena“ tranzicija je jedinstvena šansa da redefinišemo svoj odnos s prirodom i odnose unutar našeg društva.

Moramo artikulisati nove i ambiciozne ciljeve za rješavanje klimatske krize i moramo zahtijevati brzo djelovanje. Ne smijemo zaboraviti da se mnogi suočavaju s nezaposlenošću i gladovanjem – i njima je potrebna naša podrška. Ako ih ignorišemo, znači da ponavljamo greške iz prošlosti.

A mjesta za greške nema. Moramo kapitalizmu doći glave, ili će on doći glave nama.

IZVOR: LeftEast

Napomena uredništva Lefteasta: Tekst je dio serije „Nakon ekstraktivizma” njemačke Berliner Gazette, a na engleskom je prvobitno objavljen na Mediapartu.

Objavljeno: 12/07/2022.

FOTO: Viktor Kiryanov/Creative Commons Zero

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

27/07/2022