Utrka za tranzicijskim mineralima potrebnim za zelenu tranziciju ubrzava. U ovoj fazi se minerali čine ključnima za napuštanje ekonomije zasnovane na fosilnim gorivima. Uveliko se tvrdi da ih je potrebno osigurati brzo i u velikim količinama, da bi se drastično smanjile emisije ugljen-dioksida i obuzdalo globalno zagrijavanje. Ali ako samo bacimo pogled na novi Akt o kritičnim sirovinama, koji je pripremila Europska unija, postaje jasno da je motivacija ove najnovije jagme u najmanju ruku višeslojna.

Pogledajmo kako glasi službeno saopštenje za javnost:

Komisija danas predlaže sveobuhvatan niz koraka kako bi obezbijedila pristup EU-a sigurnoj, raznolikoj, pristupačnoj i održivoj opskrbi kritičnim sirovinama. Kritične sirovine nezamjenjive su za niz strateških sektora uključujući industriju nultih emisija, digitalnu industriju, avijaciju i sektor odbrane.
Iako se predviđa da će potražnja za ključnim sirovinama drastično porasti, Evropa se uvelike oslanja na uvoz, često od kvazimonopolističkih dobavljača iz trećih zemalja.
Da bi poboljšala otpornost svoje privrede, EU mora ublažiti rizike kojima su lanci snabdijevanja izloženi usljed strateških ovisnosti, kako se pokazalo na primjeru nestašica tokom Covida-19 i tokom energetske krize nakon ruske invazije na Ukrajinu. Takve situacije mogu ugroziti napore EU-a da ostvari svoje klimatske i digitalne ciljeve. [kurziv RiD]

Nedavno rađene studije potvrđuju određenu dozu panike u evropskim redovima oko strateških minerala: “Europa 'miljama zaostaje' u utrci za sirovinama koje se koriste u baterijama za električne automobile - proizvođači automobila u EU i Ujedinjenom Kraljevstvu osigurali su samo 16% litija, kobalta i nikla potrebnih za postizanje ciljeva do 2030. godine”.

Ima li se to na umu, lako je razumjeti kako su ambasadori i visoki međunarodni dužnosnici u Bosni i Hercegovini završili u posjeti Varešu, malom siromašnom gradu, nekada tijesnoj povezanoj i snažnoj industrijaliziranoj radničkoj zajednici, sada samo sjenci onoga što je nekada bio. U ova tri desetljeća, razoren i rastrgan ratom i tranzicijom u kapitalizam. Velika multinacionalna korporacija Adriatic Metals stigla je u Vareš kako bi otvorila nove rudnike plemenitih minerala i metala – od kjučnog značaja za bogate i moćne da ostanu bogati i moćni kroz ovu posljednju tranziciju.

I tako, po cijeloj regiji, koja se čini dovoljno blizu granicama EU da se može smatrati pouzdanim opskrbljivačem (a opet dovoljno udaljena da se tretira kao (kvazi)kolonija), preko balkanskih gudura i zaboravljenih uspavanih mjesta, nova je vojska u pokretu – vojska istraživačkih timova, naoružanih teškim kamionima, zastrašujućim strojevima i kartama blaga. Potpisuju se koncesioni ugovori. Zemljom i zemljoradničkim imanjima se trguje.

Zajednice poražene ratom, tranzicijom, demokratskim vladama i iseljavanjem – gube i ono malo preostale kontrole nad oskudnim ostacima svojih zajedničkih dobara i nad svojim razvojem.

Korporacije darove nose...

Mogu li se zajednice oduprijeti?

Mogu, ali metode preuzimanja resursa nisu one na koje smo navikli prethodnih decenija. Naspram bh. zajednica više ne stoji (samo) dobro znana domaća pljačkaška elita koja se nikad nije mogla pohvaliti osobitim taktičkim rafinmanom.

S jedne strane, novi osvajači ne zavise od glasova iz zajednica kojima uništavaju okoliš, ne zavise nužno čak ni od lokalne radne snage. Adriatic Metals, primjerice, dovodi radnike iz susjednih gradova, ali i podugovarače iz inostanstva. Što naravno rezultira naglim porastom životnih troškova u gradu, ali to je već druga strana medalje u priči o prosperitetu kroz strana ulaganja – strana koja se nikada ne reklamira u kampanjama EU za promovisanje biznisa ili PR-kampanjama korporacija.

Korporacije na koncu odgovaraju samo dioničarima koji nisu nigdje ni blizu krajeva iz kojih izvlače bogatstvo. Moraju se, doduše, dogovoriti s domaćim elitama, ali domaći su zakoni tako porozni da se elite uvijek mogu zakloniti iza zakonitosti a da korporacije opet dobiju sve što požele.

Samo što nam se valja iskreno zapitati: Ko na ovim prostorima, nakon decenija pometnje i neizvjesnosti, toliko neizvjesnosti da se nesigurnost uvukla u samu koštanu srž društva, ko ovdje uopšte više ima luksuz dugoročnog razmišljanja? A kratkoročno se zajednicama nudi malo i premalo, ali ipak više od nule na koju su navikle.

Same korporacije pak vješto kreiraju privid da je njihovo profitom diktirano poslovanje u stvari društveno korisno. Pa se tako dječjim klubovima doniraju lopte, školama računari, domovima zdravlja medicinski uređaji. Stipendira se malobrojna školska omladina. Sponzorišu sportska i kulturna zbivanja. Bogate multinacionalne korporacije udružuju se ne samo s tajkunskom elitom i ekspertima nego i s institucijama kulture, obrazovnim ustanovama, udruženjima – s ciljem da raščiste put za svoje projekte i preduprijede bilo kakav otpor zajednice. A sve to svakako drastično sužava ionako uzan prostor za djelotvoran lokalni front.

Svi naši vareši

Jedan od primjera prakse ulaska u zajednicu i sklapanja savezništava je kompanija Eastern Mining, kako se inicijalno, a i indikativno, zvala. Sada je to opet Adriatic Metals, kompanija registrovane u Velikoj Britaniji koja se bavi rudarenjem na području BiH i Srbije. Eastern Mining/Adriatic Metals koristi koncesiju za rudarenje na području opštine Vareš. Kompanija je osnovala i Odbor za odnose s lokalnom zajednicom koji se periodično sastaje i aktivno radi na promociji kompanije kao vitalne za potrebe Vareša – i u pogledu stipendija koje daju, i u pogledu sportista koje pomažu, pa i u pogledu akcija čišćenja okoliša koje organizuju.

Stepen ranjivosti zajednica na udar ovakve mašinerije možda najzornije pokazuje informacija o uticaju kompanije na mjesno obrazovanje. Prošle godine je kompanija inicirala otvaranje novog smjera u srednjoškolskom obrazovanju: rudar u podzemnoj eksploataciji, za koji je obezbijedila saglasnost nadležnog ministarstva i za koji sama kroji 30% nastavnog plana i programa. Osiguraće i deset stipendija za najbolje učenike – svakom po 100 KM u trajanju od 10 mjeseci. Iz kompanije naglašavaju da se promocija odvija na ozbiljnom nivou, a iz izjave se da zaključiti i koja je osnovna poruka promocije: da upravo kompanija Adriatic Metals podržava razvoj i napredak mladih Varešana. Tako što kroji obrazovanje prema svojim potrebama, što eksplicitno navode uposlenici kompanije – smjer se otvara jer je takav kadar potreban kompaniji.

Ova intervencija u obrazovanje postavlja mlade ljude na veoma uzak, i kratak, obrazovni kolosijek u dobi kad oni tek spoznaju svoje potencijale i htijenja, kada bi bilo ključno ohrabriti ih i dopustiti da se pred njima otvori horizont mogućnosti. Kompanija ih ovom intervencijom stavlja pred bedem interesa svog poslovanja i udara im granice dometa tih mogućnosti. A time i granice društvenog razvoja.

Ili ipak ne?

Istina je, naime, da je zajednica još znatno prije dolaska ove korporacije lišena moći, tokom demokratizacije izvana. Poslijeratna demokratizacija skrojena u međunarodnim krugovima izgradila je sistem u kojem je moć daleko važnija od prava, samo nama to nije rečeno. Upravo suprotno. Tako da je ova korporativna igra ništa do posljedica.

I tako iscrpljen Vareš uspio je spasiti svoje jezero Nulu od projekta testiranja opreme za podvodno rudarenje (za koji je sredstva odobrila EU), ali kako se, a i zašto, odupirati korporaciji koja ljudima donosi nadu da će živjeti od svog rada? I koliko vareša ima ova zemlja, koliko zajednica bez nade i bespomoćnih, prepuštenih samima sebi?

Otpora ima, ali dolazi iz susjednog Kaknja kojem vareški rudnik ugrožava vodosnabdijevanje. Možda će od toga trpiti i Vareš, ali Vareš i tako već decenijama trpi.

Dubinu tragedije otkriva jedan vareški komentar s društvenih mreža – da, voda za Kakanj jest ugrožena, ali kakanjska termoelektrana radi i truje sve okolo. Kakanjce, ali i druge zajednice. No, kako se navodi u ovom komentaru, Kakanj od termoelektrane ipak ima koristi – ima radna mjesta i naknadu opštini zbog štete po okoliš i zdravlje. A sad će koristi imati Vareš kojeg je tranzicija u kapitalizam – pregazila, dočim je u Kaknju uglavnom očuvana predratna privreda.

Očito je ipak da su neke druge zajednice u BiH, ali i regiji buntovnije. Sada već vidimo snažan otpor u selima sjeverozapadne i sjeveroistočne Bosne (obronci planine Ozren i područje Bosanske Krajine) iskopavanju ruda ili ugljena. Ali ključno je to što sela rudarenje vide kao put ka uništenju svojih sredstava za proizvodnju, a ne kao jamstvo prosperiteta. Deindustrijalizirane urbane radničke zajednice pak nemaju alternativu.

Naša priča je priča društva koje, iznureno jednom tranzicijom, biva bačeno u drugu. Ulog su posljednji preostali resursi i vrijednosti. No šta bismo mi tu zapravo da branimo, i čime?

Demokratizacijski onesposobljeni za demokratiju?

Izlaz bi očito bio država. Na primjer, iako je bogata litijem – zapravo najbogatija na svijetu, Bolivija još uvijek izbjegava invazivno vađenje: “2018. godine bolivijska vlada sklopila je partnerstvo s njemačkom rudarsko-investicijskom tvrtkom, ali je lokalno stanovništvo imalo pristup samo neplaćenim i nekvalificiranim poslovima, pa je bolivijska vlada raskinula partnerstvo. Bolivijski dužnosnici kao i zajednice porijeklom iz slane ravnice Uyuni također su pomno promatrali utjecaj na okoliš u susjednoj čileanskoj regiji, i kao rezultat toga, dali su prioritet zaštiti okoliša i njegovih ekosustava. Bolivijska vlada stoga se opire partnerstvu sa stranim tvrtkama...” (iGlobenews).

Čile, takođe bogat litijumom, odabrao je da osnuje državnu kompaniju za litijum koja radi na temelju države strategije. Strategija uključuje i privatni sektor, ali država rukovodi procesima.

Demokratizacijom smo usmjeravani da kao ključni problem vidimo odsustvo pravne države, korupciju i netransparentnost. Građansko društvo brižljivo je projektima stranih i domaćih demokratizatora odgojeno da ne zadire u suštinu poretka u kojem je privatni interes svetinja, a profit nauštrb tuđeg rada – dominantni ekonomski model. Legitimno je postaviti pitanje poštivanja zakona, učilo nas se, legitimno je i pozivati se na evropske standarde. Ali koga i šta štite zakoni, kako je do toga došlo i kako se to može promijeniti – sve to predstavlja tabu i izlazi van okvira prihvatljivog društvenog angažovanja.

Zakoni su još i bili od neke pomoći u aktivističkim borbama dok smo se suočavali s lokalnom profiterskom klikom koja je zakonske ograde pred sobom kršila kao krdo u stampedu – razuzdano, bahato i potpuno otvoreno. Tako su aktivističke grupe i nevladine organizacije bile u poziciji da bitke vode na pravnom terenu. Uprkos bijednom stanju i samog pravosuđa (a vjerojatno je pomoglo i prepucavanje lokalnih političkih snaga), neke su od tih bitaka i dobijene – na primjer u slučajevima Kruščice, druge MHE na rijeci Doljanki u Jablanici ili planirane izgradnje MHE na rijekama u Nacionalnom parku Sutjeska.

Međutim, rudarski projekti ili neki od projekata novih obnovljivih izvora energije, poput vjetroturbina, jasno ocrtavaju ograničenja ovog građansko-legalističkog pristupa otporu. Nova proizvodnja čiste energije posebno je zanimljiva u tom pogledu.

Kako sada stvari stoje, većina vjetroelektrana i solarnih elektrana u BiH privatne su investicije. Energija vjetra i sunca je glavni adut zelene tranziciju BiH. Procjenjuje se da potencijal tih resursa daleko nadmašuje naše energetske potrebe.

Što nije promaklo privatnim investitorima. U toku je grabež najboljih lokacija za solarne i vjetroelektrane.

S jedne strane, jasno je da država nije sposobna zaštititi dragocjene krajolike ili prirodne vrijednosti. S druge, međutim, nedostaju nam alati za suprotstavljanje najnovijem trendu na temelju principa prvenstva društvenih potreba naspram privatnih interesa. O energiji kao temeljnoj potrebi živih bića, a samim time i kategoriji koja se ne bi smjela svesti na komercijalno dobro, baš kao ni voda, nema rasprave. Ne možemo izaći iz okvira koji svako dobro, vrijednost ili potrebu pretvara u robu koja donosi profit.

Tu zakoni ne pomažu.

Ako investitori ne prekrše procedure, ne možemo osporiti njihova ulaganja na temelju načela da zajedničko dobro ima prednost nad privatnim interesima. Evo nedavnog primjera: dozvola za gradnju vjetroelektrane na Ivan-sedlu (koncesija je prvobitno izdata firmi Suzlon BH - u vlasništvu kompanije Suzlon porijeklom iz Indije, a prisutne širom svijeta; potom je preprodata austrijskom Kelagu, koji je kod nas i drugdje na Balkanu odavno u biznisu malih hidroelektrana; u BiH se posebno iskazao na Ugru i Sani, a na Kosovu još i više - izgradnjom MHE unutar nacionalnog parka) ne može se osporavati po osnovu društvene potrebe. Detalji koncesionog ugovora za područje Ivan-sedla nisu obznanjeni, tako da postoji mogućnost da lokalno stanovništvo, kao i uopšte BiH neće imati nikakve značajnije koristi i da će sva proizvedena struja odlaziti iz zemlje. Ovdje ne možemo djelovati ni na osnovu zdravog razuma ni na temelju poimanja zajedničkog (dobra), jer bi to podrazumijevalo dovesti u pitanje ugovore koji kapitalistima omogućuju da profitiraju od resursa zajedinčkog svima. A poredak stvari koji je uspostavljen našom tranzicijom u kapitalizam je takav da prkosi i zdravom razumu i osjećaju zajedničke svojine.

Pozivanje na zakonski okvir i pravnu državu utoliko je ambivalentno, ako ne i sasvim kontraproduktivno. Uspostavljen je režim u kojem se zakoni, uz ovacije iz međunarodnih krugova, i prekrajaju zato da bi bolje služili profitu. Najbolji je primjer toga nedavno usvojen novi Zakon o javno-privatnom partnerstvu u Kantonu Sarajevo – kojim se dopušta uprezanje cjelokupnog kolektivnog života grada u funkciju generisanja profita za privatne investitore. Godinama su razni međunarodni akteri (EU, US, UK, UNDP – da pobrojimo samo one najveće koji, s još nizom drugih, čine i članove odbora Ureda koordinatora za reformu javne uprave) radili upravo za taj cilj kroz svoje programe pomoći i podrške.

Crni konji i crni konjanici investitora koji su se razmilili Bosnom i Hercegovinom ovoga puta nisu s one strane poretka, naprotiv. Oni su poredak sam. (Nastaviće se...)

FOTO: airborneshodan Vareš 2000 via Flickr 

_____________________

NAPOMENA: Tekst je napisan zahvaljujući materijalnoj podršci Ureda u Sarajevu Fondacije Heinrich Boell. Mišljenja i ocjene iznesene u tekstu su plod autonomnog istraživanja i promišljanja redakcije RiDa i ni na koji način ne odražavaju stavove Fondacije HBS.