BORBA U DOBA KORONE: Tajne nabavke maski za ljekare

Piše: 

Anna Russell


S engleskog prevela: M. Evtov
 

Na licu (nekih) propisnih maski N95 otisnut je svojevrstan logo: ljudski lik okružen oblakom čestica zraka predstavljenih majušnim tačkama. […] Amy Aminlari, četrdesetdvogodišnja liječnica u Klinici urgentne medicine bolnice San Diego, često je pomno proučavala sličnu sliku – ponekad i usred noći, čak i nakon završetka smjene, malo prije no što joj se probude tri kćeri.

Od početka pandemije koronavirusa, bolnica u kojoj radi Aminlari ima poseban ulaz za pacijente bez simptoma Covida-19 – one s upalom slijepog crijeva ili srčanim udarom. Ljekari su takve pacijente tretirali bez adekvatne lične zaštitne opreme (LZO), ali se u međuvremenu ispostavilo da su neki od tih pacijenata pozitivni na virus Covid-19. Prije ove krize je Aminlari normalno iz skladišta svog odjela uzimala masku N95 (koja spada u medicinski zlatni standard – jer filtrira sitne kapljice koje nose virus) te je nakon upotrebe bacala. Kad je nastupila nestašica, Aminlari je morala ili ponovo upotrijebiti istu masku ili na intervenciju otići bez maske. Njene kolege su na eBay-u kupovale medicinske maske za 15 dolara po komadu ni ne znajući jesu li prave. I Aminlari je s jednom prijateljicom tražila dobavljače maski upoređujući ponude sa smjernicama Federalnog instituta za zaštitu na radu. Preko prijatelja i prijatelja svojih prijatelja sakupile su i istražile dvadesetak dobavljača maski. Satima su istraživale oznake na prednjoj strani maski i sitna slova na ambalaži. „Iznašle smo obiman, skup i strog postupak provjere“, kaže Aminlari, „te, na kraju krajeva, spoznale da se radi o falsifikatima.“

Od vlasti više štete no koristi

Utom se Aminlari već razboljela. Jedva se uspinjala stepenicama, a količina kisika u krvi joj je spala na 88%. Njen suprug, takođe ljekar urgentne medicine, obavio joj je kod kuće ultrazvučni pregled na uređaju spojenom s njegovim telefonom, te ustanovio da su joj pluća puna venoznog uzorka koji ukazuje na virus. Aminlari je nastavila tražiti maske, ovog puta tražeći i male donacije od svoje zajednice u Kaliforniji – od proizvođača daski za surfanje, građevinaca i svih koji u kući imaju hitne potrepštine za slučaj zemljotresa. „Za desetak dana smo dobili oko sto-dvjesto maski N95“, kaže Aminlari. Izvjestan broj maski je poslala u obližnje bolnice gdje, kako je čula, ljekari urgentne medicine dobivaju po jednu maska N95 s napomenom da im mora poslužiti naredni mjesec-dva. [...]

Ljekari se na sve strane trude da nabave LZO neophodnu za sigurno obavljanje posla u ordinacijama, bolnicama i staračkim domovima. Izbijanje pandemije Covid-19 pokreće globalnu trku za nabavku zaštitnih odijela, štitnika za lice i, naročito, maski N95. Radi nabavke ove opreme, Jared Kushner u ime vlade SAD-a sastavlja radnu grupu neiskusnih volontera mahom mlađih od trideset godina i većinom iz tehnološke industrije, koja stvara još veću zbrku. (Npr. je neprovjerenom inženjeru iz Silikonske doline dodijeljen ugovor od 69 miliona dolara za proizvodnju više od hiljadu respiratora – koji nikad nisu isporučeni).

Bez usklađene reakcije savezne vlade, države su prisiljene na međusobnu borbu za isporuku neophodne opreme. Prošlog mjeseca je Larry Hogan, guverner Marylanda – zahvaljujući vezama svoje supruge korejskog porijekla – zaključio s Južnom Korejom ugovor za isporuku pet hiljada kompleta za testiranje. Guverner Illinoisa J. B. Pritzker navodno je maske dobavio iz Kine – i to tajnim letovima, strahujući da će ih oduzeti savezna vlada. „Lanac snabdijevanja trenutno liči na Divlji zapad“, rekao je nedavno Prizkerov sekretar za štampu čikaškom Sun-Timesu, „ako i uspijete kupiti zalihe, slijedi vam dodatni herkulski podvig: valja osigurati da te zalihe dođu do vaše države.“

Ništa bolje od država ne prolaze ni bolnice. Andrew W. Artenstein, primarijus bolničkog sistema Baystate Health (Massachusetts), nedavno je u časopisu The New England Journal of Medicine objavio da jedan tim „danonoćno“ radi na osiguranju LZO: „Dogovori, često bizarni i komplikovani, većinom uključuju velike svote novca, a u zadnjem trenutku mogu pasti u vodu ako neko ponudi više ili interveniše odozgo – recimo savezna vlada“. Artenstein opisuje kako je i sam išao po jednu pošiljku maski iz Kine (koje su – da ih ne bi otkrili – dostavljene kamionima za prevoz hrane) i kako su tu mutnu rabotu prekinuli agenti FBI-a, te kako je konfiskacija maski spriječena intervencijom člana Kongresa. „Do kuće nas je čekala duga vožnja i sve vrijeme sam bio kao na iglama“, piše Artenstein, „tek mi je u ponoć pao kamen sa srca, kad su mi javili da je pošiljka u našem skladištu.“

Budući da su redovni lanci opskrbe kolabirali a od vlade stiže vrlo ograničena pomoć, obični građani su širom zemlje pokrenuli volonterske mreže formirajući „ljudski lanac za gašenje požara u zadnji čas“, kako reče jedan volonter. Get Us PPE (Nabavite nam LZO), jedna od najvećih grupa, procjenjuje da je samo u aprilu omogućila isporuku oko milion i po maski. Manje grupe – amorfne i agilne – formirane na osnovu stvarnih i internetskih poznanstava – djeluju kroz kanale Slacka, grupe WhatsApp i kroz beskrajne rasprave koje na Zoomu vode u dva sata ujutro. Tu najčešće nema formalne hijerarhije – grupe djeluju kroz rotirajuću posadu neispavanih volontera: učitelja, kodera, pravnika, umjetnika, istoričara i odnedavno nezaposlenih. […]

Samoorganizovanje

Kad se Aminlari nakon mjesec dana oporavila od virusa, prijatelj ju je povezao s grupom volontera poznatom kao Last Mile PPE (Hitna isporuka LZO). Nakon osnivanja ove grupe u New Yorku, njene ekspoziture nastaju širom zemlje. […] Poput mnogočega rođenog u vrijeme koronavirusa, i ova grupa izrasta iz mješavine straha i komšijske solidarnosti. Kad je zaraza pogodila New York City, Tricia Wang, tridesetdevetogodišnja sociologinja i tehnološka etnografkinja iz Brooklyna, već je mjesecima pratila napredak koronavirusa. Wang je godinama ranije živjela u Wuhanu, gdje je proučavala upotrebu tehnologije među slabostojećim stanovništvom. U januaru, kad je počelo zatvaranje Wuhana, Wang je s bivšim kolegama istraživala (putem aplikacije za razmjenu poruka WeChat) kako se snalaze tamošnji stanovnici. Ključno saznanje koje je stekla na osnovu ovih razgovora bilo je ono o značaju xiao qu tj. hiper-lokalnih grupa koje su tokom karantina djelovale širom Wuhana. Čim je virus počeo harati, ove grupe volontera su pretvorene u mreže za pomoć izoliranim stanovnicima. […] Wang je u njujorškom Bed-Stuyu osnovala vlastiti xiao qu, te kaže: „Za ograničavanje zaraze i uspjeh karantina u Wuhanu nisu zaslužne samo mjere odozgo, nego i mjere odozdo tj. udruženo djelovanje članova zajednice“.

Wang je pozvana da se pridruži grupi koju je na WhatsAppu započeo Harper Reed, njen poznanik i svojevremeno odgovorni direktor tehnološkog odjela u kampanji za ponovni izbor Baracka Obame. Reed je zamislio da radi rasprave o koronavirusu okupi ljude različitih profila – svojevrsni virtualni think tank. Kad je njegova grupa dosegla broj od 180 članova, rascjepkala se na manje skupine s užim fokusom, od kojih je jedan bio nabavka LZO.

Wang je osnovala podskupinu s lokalnim fokusom i nazvala je #NYCPPE. Ta prva grupa je imala tridesetak članova i prve su im isporuke bile male. Jedna od prvih članica bila je i Xin Liu, dvadesetdevetogodišnja kineska umjetnica koja živi nedaleko od Wangove. Liu je početkom marta od svog zabrinutog oca, ljekara u Kini, dobila paket sa sto maski N95. („U Kini kruži vic po kojem“, kaže Liu, „kad bi ovo bila fudbalska utakmica, Kina igra prvo, a SAD drugo poluvrijeme – a cijelu utakmicu igraju Kinezi u inostranstvu.“) Ispostavilo se da mnogi njeni prijatelji Kinezi – žitelji New Yorka – već imaju zalihe ovih maski. „Vidjeli smo kakva situacija vlada u bolnicama i pomislili: A da im doniramo ovo što imamo?“ – prisjeća se Liu. Kad se ona pridružila #NYCPPE, kroz ovu grupu su isporučivali maske i ona i njeni prijatelji. Slali su zdravstvenim radnicima po pet do deset maski i usto prilagali rukom ispisane zahvale. [...]

Grupa, preplavljena potražnjom za maskama, stvara „inspekcijski tim“ koji se obraća direktno zdravstvenim radnicima i tako osigurava da zalihe ne završe na crnom tržištu. Ustanovljavaju smjernice za prioritetiziranje bolničkih odjela – na bazi, između ostalog, provođenja izvjesnih visoko rizičnih postupaka poput intubacije. Wang potom angažuje prijatelja koji radi u lancima snabdijevanja, a on joj preporučuje „paket alata za temeljnu provjeru“ potencijalnih dobavljača LZO (certifikati za proizvodnju, reference poslovnih banaka i izvještaji o efikasnosti filtracije). Osmislili su statut i principe rada, te dogovorili ime Last Mile, po zadnjem dijelu lanca nabavke, kao i tirkizni logo („po boji uniformi medicinskog osoblja“).

Last Mile u New Yorku održava sofisticiranu bazu podataka koja evidentira svaku isporuku u ovom gradu, od zahtjeva do primopredaje, kao i informacije o volonterima, zdravstvenim radnicima i potrebama opskrbe pojedinih bolničkih jedinica. [...] Informacije se prikupljaju po vrsti bolnica i „hitnosti trenutnih potreba za određenom vrstom LZO“. Predviđen je čak i prostor za zahvalnice i fotografije koje zdravstveni radnici šalju volonterima.

Neispavani volonteri

Do danas je grupa Last Mile širom zemlje isporučila oko 180.000 maski, zajedno s hiljadama rukavica, zaštitnih uniformi, naočala i štitnika za lice. […] Grupa radi razmjene saznanja i resursa stupa u partnerstvo s organizacijama poput Get Us PPE, a jedan od dugoročnih ciljeva im je da postojeću strukturu podataka za NYC ponude i drugim lokacijama kao softver otvorenog koda. Varijacije već postoje u Bostonu, New Orleansu, Chicagu, Los Angelesu i San Diegu, gdje volonteri takođe rade punom parom. [...]

Volonteri grupe Last Mile strogo štite podatke zdravstvenih radnika kojima isporučuju LZO. Mnogi ljekari traže opremu van službenih kanala nabavke u bolnicama i strahuju od reperkusija [Ne bez razloga: Dr. Ming Lin je dobio otkaz čim je na društvenim mrežama objavio kakav nedostatak zaštitne opreme vlada u njegovoj matičnoj bolnici]. Stoga volonteri najčešće dostavljaju opremu direktno u kuće medicinskog osoblja, a ne na njihova radna mjesta. […]

Jon Wiley, muzičar i stolar koji živi u Bed-Stuyu, volontira oko mjesec dana i kaže da za Last Mile sedmično radi i oko stotinu sati: „Otkako je počela ova kriza, ni sekunde mi nije dosadno“.

IZVOR: The New Yorker

Objavljeno: 07/05/2020.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

13/05/2020