BORBA U DOBA KORONE: Raditi se mora, a protestovati je neozbiljno!

Piše: 

Matteo Iammarrone
Švedska se, za razliku od većine evropskih zemalja, nije ni pokušala zatvoriti zbog pandemije. Svakodnevno umiru desetine ljudi, starijima od 80 godina po automatizmu se uskraćuje zbrinjavanje u intenzivnoj njezi, ali na posao se ide bez ikakvih ograničenja. Jedino što su vlasti i medijska javnost u svemu tome proglasili neopreznim i bezobzirnim bili su protesti protiv rasizma, koji i u Švedskoj osuđuje cijele generacije ‘nebijelih’ na lošije obrazovanje, slabo plaćene poslove, nakrcane stanove i, generalno, društvenu marginu. Kapitalizam naime propisuje da se raditi mora uprkos zarazi, ali da je pobuna protiv nepravde – društveno neodgovorno ponašanje, očito puno neprihvatljivije nego smrtna osuda starih i bolesnih – radi smanjenja troškova zdravstva. (@RiD)

 

S talijanskog prevela: M. Evtov

U jeku protesta koji nakon ubistva Georgea Floyda obuzimaju niz zemalja, [nedavno] se i na trgu Sergels, u srcu Stockholma, okupilo 8.000 ljudi uzvikujući Black lives matter! Protest je protekao bez posebnog kontakta s policijom, osim na samom kraju kad su policajci upotrijebili pendreke i jednu grupu demonstranata oborili na ulazu u podzemnu željeznicu (videozapis incidenta kružio je tih dana FB-om).

Narednog dana je na redu bio Malmö, gdje nije bilo nikakvih „incidenata“. A demonstracijama u Göteborgu održanim u nedjelju (7. juna) prisustvovali smo i sami, te o njima možemo reći i nešto više.

Licemjerje polemike tipa „neodgovorni, ostanite kod kuće, okolo hara virus!“

Pred manifestaciju se danima odvijalo više virtualnih prepirki između onih koji vjeruju da protestovati treba isključivo putem Interneta (zbog opasnosti od pandemije) i onih koji (iz različitih razloga) vjeruju da je protestima daleko primjerenije fizičko prisustvo. Sa strogo pravnog stanovišta, manifestacija se zapravo nije ni smjela održati zbog važećih mjera kojima je okupljanje ​​ograničeno na maksimalno pedeset ljudi. Organizatori su svim učesnicima podijelili maske i od učesnika zahtijevali da u svakom momentu održavaju razdaljinu od najmanje dva metra. Možemo potvrditi da se redarska služba pobrinula da se ta mjera dosljedno provodi. Osim toga, organizatori su sve starije i osobe koji pripadaju „rizičnim skupinama“ zamolili da ostanu kod kuće.

Raspravu brojnih učesnika (mahom, valja naglasiti, bijelaca: ili socijaldemokrata ili desničara) zaključio je članak u dnevnim novinama Göteborgs-Posten čiji autor (mladi lokalni novinar) optužuje organizatore za sebičnost i neodgovornost prema „rizičnim skupinama“ i otvoreno poziva potencijalne učesnike da ne prisustvuju toj antirasističkoj demonstraciji nego ostanu kod kuće i doniraju novac organizacijama koje se bave pravima nebjelačkog stanovništva.

Čitajući ovaj članak i imajući bar minimalnu predstavu o švedskoj socijaldemokratskoj političkoj kulturi iz koje i proizlazi pozicija njegovog autora, stiče se utisak da autor epidemiju koristi samo kao instrument za gašenje žara borbe i promociju egzistencijalnog modela po kome, s jedne strane, treba ići na posao kad valja raditi, ali s druge, treba ostati kod kuće kad valja protestovati. Poruka je sasvim jasna: ako zaista želite protestovati, to morate obaviti putem Interneta, gdje se svaki post može napisati velikim slovima i odakle se svakog korisnika može upratiti. Radite, dakle, da biste imali novca koji ćete donirati za stvar do koje vam je stalo, ako vam je baš stalo, jer svijet možete promijeniti jedino tako što ćete dio svoje plate uzorito discipliniranog radnika donirati odgovarajućoj dobrotvornoj organizaciji – što je čak i bolje od kupovine organskih proizvoda (rekli bi neki): ideju o donacijama popularizirao je – između ostalih – i Effective Altruism (Učinkoviti altruizam) – podjednako među mladim liberalnim naprednjacima skandinavske srednje klase kao i među nekim američkim tajkunima.

Ovu dvoličnost, po kojoj virus postaje opasan samo u slučaju organizacije protesta, valja naglasiti i činjenicom da slične polemike i pozivi na odgovornost dolaze od istih onih (među koje spada i dotični novinar kog lično znam) koji svim silama podržavaju švedsku politiku opuštenog upravljanja pandemijom (laissez-faire: pustiti da sve ide svojim tokom tj. bez intervencija). Posljednjih mjeseci, dok su branili – što i dalje čine – priču o uspjehu imuniteta krda i Švedskoj kao jedinoj zemlji na svijetu koja je usvojila strategiju zasnovanu na nauci, a ne na populističkom konsenzusu, optužujući za zavjeru ili nacizam svakoga ko u to posumnja, dobro su pazili da za „nacizam“ ne optuže svoju voljenu socijaldemokratsku vladu koja je (da bi pokrila rezove budžeta za zdravstvo) uskraćivala starijim osobama pristup intenzivnoj njezi i (da bi spasila kapitalističku ekonomiju) izbjegavala zatvaranje privrednih aktivnosti koje sasvim sigurno nisu neophodne.

Kritična ravnoteža

Uprkos tim polemikama, manifestacija je po broju demonstranata bila uspješna. Čim su oko dva sata popodne demonstranti počeli stizati na Heden (prostrani trg u centru grada), organizatori su počeli dijeliti besplatne maske. Demonstranti su uzvikivali slogane u znak sjećanja na Georgea Floyda i slogane protiv rasizma. Na trgu se za samo sat vremena okupilo oko 5.000 mahom mladih ljudi – mnogi od njih imigranti, te predstavnika nekoliko političkih i sindikalnih organizacija. Nije bilo nijedne zastave. Oko 15:30 povorke demonstranata su s trga krenule ulicama grada. Više od 5.000 ljudi na trgu izrazilo je gnjev zbog smrti Georgea Floyda i zbog policijskog nasilja i rasizma, što – kako je istaknuto – nije fenomen karakterističan isključivo za SAD, nego taj problem postoji čak i u „tolerantnoj“ Švedskoj (o nasilju tamošnje policije raspravlja npr. kriminolog Leandro Schclarek Mulinari).

Ono što je u toj nedjeljnoj manifestaciji stvarno krenulo naopako nisu toliko incidenti (o tim izolovanim incidentima pišem u nastavku) koliko gotovo potpuna odsutnost antikapitalističkih sadržaja.

Ni antirasizam ni rasizam (kao njegova suprotnost ) nisu puke „tendencije“ duha, slučajna psihološka stanja simpatije ili antipatije, oduševljenja ili gnjeva prema inom subjektu. Bez obzira na važnu ulogu individualnih napora, i antirasizam i rasizam su proizvod (dobrog ili lošeg) stanja društva. Mase koje žive u bijedi redovno za svoju neimaštinu pokušavaju pronaći žrtvenog jarca, što je zapravo slučaj i u SAD-u. Stoga je na nedjeljnom protestu slogan Krossa rasismen (uništi rasizam) trebao biti popraćen i sloganom Krossa kapitalismen! Jer je za uništenje rasizma neophodno srušiti kapitalizam.

Konformizam nakon protesta: dobri i loši migranti

Kad se vratite s manifestacije tokom koje više od 5.000 mladih dva sata maršira po gradu uzvikujući antirasističke parole, a potom čitajući vijesti ustanovite da se gotovo sve novine fokusiraju isključivo na „incidente“ koji su se desili tek pred kraj te manifestacije, dođe vam da iskočite iz kože. Jer poenta nije u osudi onih koji uništavaju izloge luksuznih trgovina – nije da su baš oštetili „narod“ – nego u tome da se kaže istina i shvate njihovi razlozi, i to s klasnog stanovišta. Bez ikakvih filtera. Većina mladih koji su na kraju manifestacije lupali izloge iste su boje kože kao i George Floyd i imaju sve razloge za gnjev: ti mladi ljudi žive u četvrtima poput Frölunda i Hisinge – u getima Göteborga u kojima nijedan bijeli Šveđanin ne bi ni pomislio da živi.

Mogu misliti koliko se tamo daleko lakše zaraziti koronavirusom budući da su mladi (za razliku od Šveđana bijelaca) prisiljeni živjeti u pretrpanim sobama – zbog nesposobnosti švedske politike da riješi stambeni problem: njihovo „rješenje“ se sastoji u povećanju najamnina i u privatizaciji – ali ta vijest u vanrednom stanju zbog virusa prolazi gotovo u tajnosti.

Mogu misliti koliko se ti mladi ljudi teže zapošljavaju nego rođeni Šveđani, te da su gnjevni zato što su od rođenih Šveđana ne samo siromašniji, nego i diskriminiraniji… Kao da gledam da ti mladi ljudi nemaju baš puno prijatelja među rođenim Šveđanima, i tako dalje...

Nijedna se švedska novina nije usudila ponuditi alternativu narativu o osudi tih mladih ljudi – mediji su jednoglasno izrazili nadu da će svi oni biti uhapšeni. Zanimljivo je, međutim, kako su mediji pritom stvorili heroja od čovjeka koji se tim mladim ljudima suprotstavio: lični trener Murphy, „crnac u bijeloj majici“, sad se na društvenim mrežama slavi zato što je tokom nereda „učinio pravu stvar“ tj. hrabro ukorio ostale demonstrante – što se da vidjeti u prigodnom videu. Na jednom mjestu smo pročitali (nemoguće je provjeriti je li to tačno) da je on demonstrantima rekao da je dotični dućan mogao biti i vlasništvo njihovih roditelja: što bi bila izjava krajnje lažna i neprimjerena, ali definitivno pokazuje kako se pitanje rasizma može lako izvrnuti naglavce i potpuno odvojiti od kapitalističke društvene stvarnosti koja generira rasizam.

U svakom slučaju, budući da je njegova intervencija „smirila“ situaciju, sad mu se kao građaninu godine želi dodijeliti medalja za čast – čime se zapravo glorificira ono što Malcolm X naziva „kućnim crncem“ i gradi jednosmjeran narativ koji režimski mediji (jednog režima: švedsko-socijaldemokratskog, prožetog vrlo snažnim „legalizmom“) instrumentaliziraju [...] da bi obuzdali društvene nemire i gnjev izazvan socijalnim nepravdama. Dakle, neka bude bijes, ali bijes policije naspram „loših migranata“, onih koji se bune čak i izloge razbijajući.

Kako je svojevremeno napisao Bertolt Brecht: „Riječnu bujicu koja nosi sve pred sobom svi nazivaju nasilnom, a niko ni ne spominje nasilnost obala koje sputavaju rijeku“.

IZVOR: LAVOCEDELLELOTTE.IT

Objavljeno: 09/06/2020.

Foto: Jonathan NACKSTRAND / AFP

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

18/06/2020