BERLIN: Grad nije igračka za špekulante!

Piše: 

Thomas McGath
Gradovi su nam preplavljeni novim stambenim zgradama, a ljudi sve teže dolaze do stanova. Cijene stanova rastu, rastu i najamnine, a gradovi se guše u stambenim blokovima namijenjenim akumulaciji profita u džepovima šačice kapitalista koji kontrolišu tržište nekretnina. Bilo kakav pokušaj kontrole ovog mešetarenja ljudskim pravom na pristojan i pristupačan dom smatran je tabuom. Ali nešto se mijenja. Austrijski Grac je prije neki dan na lokalnim izborima dao povjerenje komunistima koji se već decenijama bore za društveno pravednu stambenu politiku. A Berlin je pokazao da se nezamislivo i radikalno može i misliti i činiti: na referendumu je nedavno izglasano oduzimanje stanova korporacijama. Donedavno ismijavane puste socijalističke sanje mogle bi postati stvarnost. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Na zabavi poslije berlinskog referenduma uglavnom se nervozno brbljalo i smijalo sve dok se s raznih strana nisu začuli glasni povici. Pridružilo im se još glasova i pojedine grupice su od silnog uzbuđenja počele skakutati. Objavljeni su prvi rezultati i nisu izgledali nimalo loše.

Kad su glasovi prebrojani, potvrdilo se da ima razloga za slavlje: gotovo 57% glasača u Berlinu glasalo je „za“ na najradikalnijem referendumu koji je ovaj grad ikad vidio, zahtijevajući da grad eksproprira sve korporativne stanodavce koji posjeduju 3.000 i više stanova.

Kako je fantazija postala politička realnost

Naša referendumska kampanja Deutsche Wohnen & Co. enteignen (Eksproprijacija Deutsche Wohnen & Co.) dramatično se probila na političku scenu, okupivši na ulicama 40.000 Berlinaca u najvećem protestu unajmljivača stanova ikad održanom u ovom gradu. Ulice su bile prepune aktivista odjevenih u ljubičasto-žuto i demonstranata koji su nosili transparente s kontroverznom riječju: „eksproprijacija“.

Političari su ovu ideju izrugivali: „Obična socijalistička fantazija.“ „Neviđeno kršenje tabua.“ I, kako je ne trepnuvši izjavila Angela Merkel: „To nije prikladan lijek za stambenu krizu.“

Kampanja je, međutim, brzo započela nacionalnu raspravu o stambenom smještaju i krizi njegove pristupačnosti. Čak je i Horst Seehofer, žestoko konzervativni savezni ministar, nazvao stambenu krizu „društveno pitanje našeg vremena“.

Odgovor Berlina bio je brz. Nakon odugovlačenja s pooštravanjem propisa o stanodavcima – derikožama, gradska vlada je odmah počela rasprave o ograničavanju visine stanarine, te u roku od dva mjeseca usvojila relevantni okvir. Ove planove su ugrožavali unutrašnji politički sukobi, a vlasnici nekretnina gotovo torpedirali tu ideju, no na kraju je Berlin usvojio možda najradikalnije ograničenje stanarine u posljednje vrijeme. Na kraju je njemački Vrhovni sud poništio ovo ograničenje, razbjesnivši unajmljivače koji su ga ogromnom većinom podržavali. Nakon toga su pružili još snažniju podršku našoj kampanji.

Ali Berlinci su poslovično tvrdoglavi. A rane su im još bile svježe od vladinog pokušaja gradnje u velikom dijelu najvećeg parka i rezervata prirode, polja Tempelhof, nekadašnjeg gradskog aerodroma, zatvorenog 2008. godine. Ti planovi su zaustavljeni referendumom, što je u prelomnom trenutku udarilo temelje našem referendumu.

Berlin je grad koji oduvijek načelno preispituje pitanja pravila o prostoru, stanovanju i životnom stilu. Zapadni Berlin je 1970ih i 1980ih bio poznat po uspješnoj i alternativnoj skvoterskoj sceni. Mnoge zadruge koje i danas iznajmljuju stanove po pristupačnim cijenama vode porijeklo iz skvoterskih dana, jer su unajmljivači – siti odsutnih stanodavaca – zaplijenili vlastite nekretnine.

Ova bogata istorija i snažna sjećanja na grad izuzetno pristupačan za život iznjedrili su na kraju žestok sukob s jednom od najmoćnijih sila svijeta: kapitalom nekretnina.

Eksplozivni rast kirija

U Berlinu se između 2008. i 2019. godine dvostruko povećala cijena najma novih stanova. Grad je počeo privlačiti gomile Nijemaca i stranaca koji bježe iz skupljih gradova poput Londona, Pariza, pa čak i Stuttgarta.

Berlin je privatizovao i veliki broj javnih stanova, prodavši preko 200.000 stambenih jedinica uglavnom institucionalnim investitorima poput Goldmana Sachsa. Kompanije na koje ciljamo u našoj kampanji posjeduju u ovom gradu oko 250.000 stanova; broj stanova u vlasništvu kompanija od 2014. godine više je no udvostručen.

Usto se u Berlinu već godinama gotovo isključivo grade luksuzni stanovi, pa su stanovi za iznajmljivanje po pristupačnim cijenama manje-više nestali s tržišta i unajmljivači pri selidbi moraju pribjegavati sve lošijim opcijama. Svi koji su nedavno doselili u ovaj grad mogu potvrditi da nikad nisu imali službene ugovore o zakupu iako ovdje godinama žive.

Ovaj siloviti preokret na stambenom tržištu potaknut je i intenzivnim špekulacijama. Berlin je kroz velike akvizicije ostvario veći priliv kapitala nego bilo koja druga evropska metropola: s preko 40 milijardi eura od 2007. godine daleko nadmašuje ostale centre globalnog kapitalizma, recimo London.

No ovaj referendum predstavlja jasnu poruku Berlinaca: naš grad nije igračka za špekulacije. Nakon tri duge, intenzivne godine kampanje možemo reći da smo poslali snažan i jasan signal političkoj javnosti: ignorišite nas na vlastitu odgovornost.

Ne samo da smo postigli nešto što bi se čak i prije pet godina smatralo nezamislivim, nego smo i naučili koliko snažni možemo biti. Od profesionalnih organizatora poput Jane McAlevey – koja je savjetovala našu kampanju i vodila treninge – naučili smo kako izgleda solidno i efikasno organizovanje. U timovima za organizovanje i prikupljanje potpisa okupili smo preko 2.000 volontera koji su pokucali na hiljade vrata, okačili desetine hiljada plakata i prikupili stotine hiljada potpisa.

Ovi spektakularni rezultati pokazuju da je moguće izgraditi masovni pokret oko stambene politike. Uprkos poražavajućim gubicima koje progresivna politika trpi posljednjih godina, pokreti poput Deutsche Wohnen & Co. enteignen zasigurno pokazuju da je još uvijek moguće potaknuti ljude na radikalne zahtjeve. Dokazali smo i važnost širine i vizije zahtjeva: ljudi žele biti dio transformativne politike.

Hoće li ova kampanja najaviti istinski zaokret u stambenoj politici? Ne odmah, ali ovo je najglasniji hitac upozorenja kakav se nije čuo godinama. Leilani Farha, stambena aktivistica i bivša UN-ova posebna izvjestiteljica za stambena pitanja, kaže da na sastancima s gradskim zvaničnicima spominje našu kampanju upozoravajući na to šta se može dogoditi ako se zanemare unajmljivači. Zvaničnici se na tu pomisao nervozno smiju.

Radikalni zahtjevi mogu pobijediti

Borba sigurno nije završena ni u ovom gradu. Budući da naš referendum nije pravno obavezujući nego ima istu moć kao rezolucija, na narednoj je berlinskoj vladi da provede rezultate referenduma i naše zahtjeve pretvori u zakon. Ovo je bila svjesna odluka zbog noviteta onoga što predlažemo: predlažemo eksproprijaciju prema članu 15. njemačkog ustava, koji kaže da se „zemljište, prirodni resursi i sredstva za proizvodnju mogu... prenijeti u javno vlasništvo” u zamjenu za naknadu. Taj član se nije koristio otkad je ustav prvobitno napisan 1949. godine. Otvorena pravna pitanja podložna su proceduralnim sabotažama – tako je establišment 2015. godine zaustavio prethodni referendum u Berlinu.

Referendum je, međutim, nesumnjivo politički obavezujući i ako buduća vlada odluči zanemariti odluku ovog grada, moraće biti na oprezu zbog posljedica takvog kršenja povjerenja javnosti i rizika daljnjeg bijesa njemačkih unajmljivača, koji čine više od polovine stanovništva. U Berlinu je ta brojka veća od 80 posto.

Ova istorijska pobjeda nije kraj, nego novi početak kampanje. Trebaće puno izdržljivosti da bi se održao pritisak i osiguralo ispunjenje naših zahtjeva. Ali nakon godina organizovanja i izgradnje moći, stvaranja mreža i prikupljanja znanja, spremni smo za tu borbu. Kampanja će nastaviti i s borbom protiv drugih stambenih nepravdi, uključujući deložacije, rasizam i džentrifikaciju. Imaćemo mnogo šta prenijeti pokretima širom svijeta.

No, za sada je barem Berlin dokazao da veliki, radikalni prijedlozi mogu pobijediti. I to ubjedljivo. To je nešto iz čega ćemo morati crpiti snagu i što moramo nadograđivati kako bismo poništili svu štetu koju je kapital nekretnina nanio našim gradovima i zajednicama.

IZVOR: ROAR

Objavljeno: 28/09/2021.

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

06/10/2021